Uticaj zapadne ideologije kao uzrok devijacije u akidi kod Bošnjaka
– Definicija tagriba
Tagrib je definisan kao: „Ideološka orijentacija koja ima svoje političke, sociološke, kulturološke i umjetničke dimenzije, i ima za cilj da utiče na život ljudi, generalno, a muslimana posebno, te želi da ga uredi po stilu Zapada, da ukine njihov identitet i karakteristike, te da ih učini ovisnim o zapadnoj civilizaciji.“[1]
Dakle, ova ideologija ima za cilj da izmijeni način života muslimana, bilo da se radi o vjeri ili društvenom uređenju, te da oni postanu materijalisti koji nemaju veze sa vjerom, ili, pak, da izmijeni islamsku civilizaciju kako bi ona postala poput zapadne, materijalističke.
Uticaj zapadne ideologije na muslimane BiH
Muslimani BiH živjeli su pod upravom Osmanlijskog hilafeta više od četiri stoljeća, od dolaska osmanlijske vlasti 868/1463, pa do dolaska Austrougarske 1295/1878, kada je u Berlinu na kongresu odlučeno da se Turska povuče iz Bosne i Hercegovine i da Austrougarska preuzme vlast.
Muslimani BiH suprotstavili su se austrougarskoj vojsci, ali je ona nakon tri mjeseca uspjela da uđe u Bosnu, da je zauzme i kolonizira.
Na taj način prekinuta je zvanična veza između muslimana BiH i Osmanskog hilafeta, te je počelo udaljavanje i odvajanje od svega što je vezano za islamsku (istočnjačku) civilizaciju, kao i približavanje zapadnoj civilizaciji.
Prvo što je okupator uradio kada je ušao u BiH, ukinuo je šerijatske sudove i uveo suđenje po zapadnim zakonima, osim u pojedinačnim slučajevima vezanim za bračno i nasljedno pravo.
Mnogim muslimanima bilo je teško živjeti na takav način, pa su se iselili i učinili hidžru u neke druge zemlje koje su bile pod upravom hilafeta.
Mnoge škole su, iz islamskih preobraćenje u sekularne, ukinuto je izučavanje arapskog jezika, zamijenjeno je korištenje arapskih slova latinicom, tako da su muslimani preko noći postali nepismeni.[2]
Na taj način uveliko je oslabljeno izučavanje islama, te njegova primjena. Ovo se ubraja u jedan od najvećih udara na muslimane Bosne, njihovu vjeru i kulturu, jer je prekinuta veza sa njihovom islamskom baštinom.
Prije dolaska okupatora, obrazovanje je bilo na temeljima islama, bez bilo kakvih uticaja zapadne kulture, kao što je to opisao naš alim Mehmed Handžić.
Mehmed Handžić kaže: „Način obrazovanja bio je zasnovan na vjeri i vjerskim postavkama: malo dijete bi neizostavno pohađalo mekteb, gdje su se učila arapska slova, Kur’an i osnovni vjerski propisi vezani za ibadete i vjerovanje.
Dijete bi ovu školu pohađalo dvije ili tri godine, a finansiranje tih škola i mekteba bilo je iz muslimanskih vakufa. Nakon toga, dijete bi krenulo u školu gdje bi učilo slova i pisanje koje se koristilo u toj državi, kao i osnovne informacije vezane za druge neophodne nauke.
Ove škole bile su otvorene i za muslimane i nemuslimane, a država ih je finansirala iz svojih sredstava. Učenik je tu školu pohađao četiri godine, a nakon toga bi pohađao još četiri, tako da je pohađanje te škole trajalo ukupno osam godina.
Neke od tih škola posebno su bile određene za muslimane. U njima se učio arapski jezik, i drugi vjerski predmeti.
Primjer te škole je ruždija (šerijatska gimnazija) u kojoj se izučavao arapski jezik, gramatika, morfologija, stilistika, historija i književnost, poezija predislamskog i islamskog perioda, druge vjerske nauke, fikh, akaid, historija islamskih skupina, ahlak, biografija Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i historija islama.
Većina knjiga iz kojih su učili bile su prevedene na njihov jezik. Muslimani su također imali i škole koje su bile po starijim programima, u kojima su učene islamske i svjetovne nauke, ali u posljednje vrijeme njihov broj se znatno smanjio.
Imali su i šerijatsko sudačku školu koju bi učenik upisivao nakon završetka (srednje) škole ili škole po starom programu. U toj školi su se učile šerijatske nauke, a posebno šerijatsko pravo, nauke vezane za bračno i nasljedno pravo, u određenoj mjeri učio se i tefsir, hadis.
Ta škola trajala bi pet godina, a njen svršenik bi počeo da radi u šerijatskim sudnicama, dvije ili više godina, s ciljem sticanja iskustva, nakon čega bi dobio legitimitet kao šerijatski kadija.
Država je financirala ove škole, učenicima je plaćala stanarinu, hranu, odjeću, knjige i sve što im je bilo potrebno.“[3]
Okupator je svoju pažnju usmjerio ka obrazovanju i novim generacijama muslimana, jer je znao da je veoma teško uticati na one koji su odgajani u ispravnom islamskom okruženju.
Nakon što su tokom hilafeta sve škole bile vjerske, u periodu vladavine Austrougarske veliki broj njih preobraćen je u svjetovne.
U djelu El-‘Inājetu bil-Qur’ānil-kerīmi fīl-Busna munzu fethihā ilel-ān stoji: „Godine 1328. h. Broj osnovnih škola u BiH dosegao je 434, od kojih njih 389 nije bilo vjerskog karaktera, 11 ih je bilo privatnih. Broj učenika u ovim školama dosegao je cifru od 38950. U istoj godini broj srednjih vjerskih škola bio je 42, u kojima je učilo 1613 učenika.“[4]
Nakon što je Bosna postala sastavni dio Jugoslavije, nastavljeno je zatvaranje vjerskih škola. Od 42 vjerske škole, jugoslovenske vlasti zatvorile su njih 22.[5]
Nisu samo zamijenjene vjerske škole neko je ukinut i obrazovni program po kojem se u njima učilo. Unesene su zapadnjačke ideje putem knjiga koje su prevedene od zapadnih orijentalista, tako da su te knjige postale plan i program nastave po kojem se izučavao islam.
Kako je vrijeme odmicalo kod velikog broja učenika važnost i uticaj vjere je smanjen, a ne mali broj njih na vjeru su gledali kao na skup običaja.
Također i ispravno vjerovanje vezano za ljubav i odricanje u islamu je izgubljeno kod velikog broja njih.
Još uvijek se knjige orijentalista izučavaju u školama i na fakultetima, što jasno ukazuje da je zapadnjačka ideja ostavila veliki trag na muslimane Bosne.
Nakon perioda u kojem je vlast imao hilafet, kada su se ljudi držali svoje vjere i kada su bili svjesni da je islam jedini sistem za uspjeh na ličnom i na društvenom planu, došlo je vrijeme kada su vjerske škole pretvorene u svjetovne, te na taj način razmišljanje i ponašanje muslimana počinje polahko da se mijenja.
To se desilo nakon što se izučavanje svjetovnih predmeta povećalo i nakon što su okupatori provukli tezu da su muslimani zaostali na polju nauke, te da je razlog te zaostalosti u slijeđenju islama, kao što je crkva razlog za zaostalost kršćana.
Pozivalo se na odvajanje vjere od života, primjenu sekularnih pravila i prihvatanje zapadne civilizacije i kulture.
Na početku muslimani su bili privrženi svojoj vjeri i odbijali su takav poziv, no međutim, kako je vrijeme prolazilo, jedan dio njih, nakon što se neznanje raširilo i primjena islama oslabila, prihvatio je ideje i razmišljanja okupatora.
Rezultat toga, između ostalog, je i taj što su određeni muslimani otišli u Beč na školovanje, a nakon što su ga okončali, vratili su se i dobili značajne državne funkcije.
Muslimani, koji su bili državni službenici, sprovodili su ono što je tadašnja vlast željela, podsticali su muslimane da pristupe austrougarskoj vojsci i da se na njihovoj strani bore protiv Rusije.
„Godine 1300/1881. donesena je odluka austrougarske vlasti da stanovnici Bosne pristupe njihovoj vojsci. Ta odluka bila je važeća do 1333/1917, a broj vojnika dosezao je cifru od 298773.“[6]
I nakon što se Bosna osamostalila 1333/1917. godine, nastavljen je uticaj zapadne ideologije, jer je Bosna poslije ušla u sastav Kraljevine Jugoslavije i to je trajalo sve do Drugog svjetskog rata. Potom je njome zavladao komunistički režim.
Ovdje treba napomenuti da se zapadna razmišljanja i ideologija raširila posredstvom tadašnjih racionalista, jer su kolonizatori Džemaludina Čauševića 1913. godine postavili za reisul-ulemu, i na tom položaju ostao je sve do 1930. godine.
On je jedan od utemeljitelja racionalne misli u Bosni i predstavnik racionalista. Školovanje je završio u Istanbulu 1320/1903. godine i bio je jedan od onih koji su podržavali promjene Kemala Ataturka u Turskoj, uz nastojanje da ih prenese i na BiH, jer su, po njegovom mišljenju, te reforme bile nužne.
Sve su ovo bili razlozi velikih promjena kod velikog broja muslimana, mnogi od njih prihvatili su zapadnjačku civilizaciju djelimično ili u potpunosti, zato su mnogi muslimani kao posljedicu toga platili visoku cijenu, gubljenjem vjere ili svojih života.
Naš alim Mehmed Handžić opisao je vjersko stanje muslimana prije okupacije i poslije, kazavši: „Ono čega se prvog sjećamo a vezano je za naučno i vjersko stanje muslimana, jeste da su se muslimani pridržavali vjere, da su je voljeli. U tome nije bilo razlike između alima i onih koji nisu imali znanje, niti između muškaraca i žena.
Ovakvo je stanje bilo zastupljeno među svima… Muslimani tih krajeva naslijedili su ovo pridržavanje vjere od svojih predaka, no međutim zadnji veliki rat[7] ostavio je velike negativne tragove među njima kao i svim krajevima svijeta.
Pojavile su se nove generacije koje posjeduju neznanje i slabost razuma, pa tako među njima možemo vidjeti veliki broj onih koji na vjeru gledaju kao na skup adeta koji se, bez razmišljanja, nasljeđuju s koljena na koljeno, bez bilo kakvog istraživanja i ozbiljnog razumskog pristupanja.
Mnogi su uzroci toga, od kojih su: manjak učenjaka koji su na tim prostorima pojašnjavali istinu, a u zadnje vrijeme pojavilo se mnogo onih koji se pripisuju znanju, a u suštini, bili su neznalice i ljenčuge.
Oni su se bavili knjigama i djelima od kojih nema koristi i koje ne mogu zadovoljiti potrebe. U njima su se nalazile izmišljotine od kojih se vjera i učeni odriču i laž je u njima bila zastupljenija od istine.
Ovi slabići su mislili da su te izmišljotine dio vjere, pa su stali u njihovu odbranu. Kada su to vidjeli oni koji nisu poznavali vjeru, pomislili su da se radi o vjeri, okrenuli su se od toga i počeli su da preziru sve koji njoj pripisuju.“[8]
Dakle, nakon što su muslimani praktikovali vjeru tokom četiri stoljeća vladavine hilafeta, stanje im se promijenilo tokom stotinu godina, u vrijeme vladavine okupatora, i nakon uticaja zapadne ideologije, počeli su da žive neislamskim životom.
Skretanja kod muslimana Bosne prouzrokovana uticajem zapadne ideologije
- Jedno od najupečatljivijih skretanja prouzrokovanih uticajem zapadne ideologije bilo je vezano za pitanje ljubavi i odricanja u islamu (el-vela vel-bera), a najviše je došla do izražaja naklonost prema nevjernicima.
Mnogi muslimani su prešli u njihove redove i rame uz rame se borili sa njima u najvećim bitkama.
I pored toga što su muslimani u početku odbijali pridruživanje nevjerničkoj vojsci, ipak je do kraja vladavine okupatorskih snaga, sa njima u bitkama učestvovalo oko 300000 muslimana.
Do osmog mjeseca 1336/1917. oružanim snagama u kojima su sudjelovali muslimani uručeno je 27243 ordena za hrabrost, što ukazuje na njihovu želju da sudjeluju u ratu. Austrijske statistike su potvrdile da je broj poginulih među muslimanima dosegao cifru od 19,1 na hiljadu stanovnika.[9]
- Također zapadna ideologija uticala je i na to da neki muslimani prihvate nova uvjerenja i ideje poput sekularne, demokratske i komunističke ideologije, a sve ove ideologije su suprotne islamu i nisu priznate.
Direktne posljedice ovih ideologija jesu ostavljanje islama djelimično ili u potpunosti, dok su neki dali sebi za pravo da se bore protiv islama i muslimana.
- Još jedno od skretanja nastalo pod uticajem zapadne ideologije je i oponašanje nevjernika, posebno u nekim običajima, odjeći, ponašanju.
U vrijeme hilafeta, muslimani su se od nemuslimana razlikovali u običajima, odjeći, i ponašanju, kao što je to pojasnio naš Mehmed Handžić: „Jedna od njihovih vrlina bila je i očuvanje muslimanskih običaja i propisa, kako onih vezanih za odjeću, tako i drugih, s ciljem razlikovanja muslimana od nevjernika.
Zbog toga, većina njih je nosilo turbane, a onaj ko nije nosio turban, nosio bi fes.
Žene su im bile okićene stidom, pokrivene, dok su ulicama hodale, nisu čak ni ruke ni lice otkrivale.
Takve osobine nisu imale samo one koje šejtana slijediše i za onima koji nered čine se povedoše.
Oni koji su željeli da nered prošire i koji su se poveli za neprijateljima vjere, radili su na uništavanju islamskih pravila ponašanja, a podršku u tome imali su od neznalica za koje se smatralo da su učeni. No međutim, Allah ih je u tome omeo, a On je Silan i Mudar.“[10]
Danas, na ulicama nema razlike između muslimana i nemuslimana, ni u odjeći, a ni u ponašanju i nekim običajima, osim onih kojima se Allah smilovao.
- Zatim, u skretanja ubraja se i učestvovanje u nemuslimanskim praznicima, kao npr. Sudjelovanje u državnim praznicima vezanim za sve stanovnike, kao i u određenim vjerskim praznicima i svetkovanjima.
- Uticaj zapadne ideologije posebno je bio vezan za to da se vjera počne smatrati kao skup običaja, a ne kao sistem života.
To se desilo nakon što su vjerske škole preobraćene u sekularne i nakon što je islamski plan i program zamijenjen zapadnim, a knjige zapadnih orijentalista postale su glavni izvor vjere.
Sve je to uticalo na pojavu novotarija i neispravnih shvatanja, kao i na to da neki muslimani u potpunosti napuste islam.
Ovo su samo neki od uticaja zapadne ideologije (tagriba) na muslimane Bosne i Hercegovine, iako su ti uticaji mnogobrojni, a jedan od jako bitnih je i to što je period Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije, u kojem se posebno potencirala zapadna ideologija, bio prelazni period gdje se trasirao put komunizmu koji je u potpunosti izbrisao vjeru u Allaha i Sudnji dan kod velikog broja Bošnjaka.
Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 12: Uzroci devijacija u akidi – mr. Jakub Alagić
[1] El-Mevsu’atul-mujessereh fil-edjan vel-mezahib, vel-ahzabil-mua’sireh, 2/698.
[2] Pogledati: Et-Tarihul-islamijju, 22/456; Islamizacija BiH, str. 55, Eš-Šu’ubul-islamijje et-Tarihul-hadis, El-Etrak, El-Usmanijjun, El-Furs, Muslimu el-Hind, str. 126.
[3] El-Dževherul-esna, str. 19.
[4] El-‘Inājetu bil-Qur’ānil-kerīmi fīl-Busna munzu fethihā ilel-ān / Pažnja prema Kur’anu u Bosni od dolaska islama do danas, str. 48.
[5] Pogledati: Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918, str. 118; El-‘Inajetu bil-hadisun-nebevi fil-Bosna munzu fethiha ila evahiril-karnil-išrine, str. 39.
[6] Bosna i Hercegovina u vrijeme Austrougarske, str. 47.
[7] Prvi svjetski rat.
[8] El-Dževherul-esna, 13.
[9] Pogledati: BiH pod Austrougarskom vladavinom, 41.
[10] El-Dževherul-esna, str. 18.
