Uticaj moderne racionalne misli kao uzrok devijacije u akidi kod Bošnjaka 2. dio
Utjecaj racionalista na muslimane Bosne i na njihovo vjerovanje
Racionalisti modernog doba bili su veliki uzrok pojave neispravnih tumačenja, zabluda i novotarija među muslimanima Bosne.
Oni su umanjili vrijednost kur’ansko-hadiskih dokaza, stavili ih na stepen koji im ne pripada, iako su i Kur’an i Sunnet objava od Allaha i izvori vjere.
Kada se argument stavi na nebitno mjesto, onda se značaj i prednost daje raznim mišljenjima, prohtjevima i strastima, što dovodi do pojave i širenja grešaka i novotarija i u akidi i ibadetima.
Zbog toga je racionalni pristup vjeri jedan od najopasnijih pravaca i najpoznatiji po iskrivljavanju ispravnih islamskih principa. (Nažalost taj pravac je danas prihvaćen od velikog broja bosanskih alima, doktora, profesora, mislilaca i intelektualaca).
Također, taj pravac vodi ka obmani i unošenju sumnji kod velikog broja muslimana, a dokaz tome jeste što neprijatelji vjere upravo ovaj pravac koriste kako bi zaveli muslimane.
- Jedan od dokaza da se šerijatskim dokazima nije davao status koji zaslužuje jeste davanje prednosti razumu nad Objavom. Na takav način se Objavi koja je nepogrješiva sudi razumom koji je ograničen.
Pojašnjavajući važnost razuma, predvodnik racionalista u Bosni Husein Đozo veli: „O mjestu i ulozi razuma i nauke u islamu govori i načelo: Ako dođe u sukob slovo Kur’ana sa činjenicama razuma i nauke, prednost se daje razumu. Tekstu se u tom slučaju daje smisao koji odgovara zahtjevima razuma.“[19]
Profesor Đozo i protagonisti ove ideje zasnovali su ovo mišljenje na nečemu što nije stvarnost, a to je navodno postojanje kontradiktornosti između razuma i Objave.
Istina je da uopšte ne postoji kontradiktornost između ispravne tradicije i zdravog razuma. Ovo je stav selefa i učenjaka ehli-sunneta.
Pod tradicijom ovdje se misli na šerijatske tekstove Kur’ana i Sunneta. Takvi tekstovi nisu u koliziji sa zdravim razumom koji je čist od prohtjeva i novotarija.
Uzvišeni Allah dao je Objavu i stvorio razum da je shvati, i obadvoje je od Allaha, pa s toga nije moguće da bude u koliziji. O tome je Ibn Tejmijje napisao djelo koje je nazvao Der’u te’arudi el-akli ven-nakli.
Ibnul-Kajjim kaže: „Ta navodna kontradiktornost između razuma i Objave je osnova svakog nereda u društvu. Ona je u suprotnosti s pozivom poslanika po svim osnovama.
Poslanici pozivaju u davanje prednosti Objavi nad mišljenjima i razumom, a njihovi protivnici pozivaju u suprotno.
Sljedbenici poslanika dali su prednost Objavi nad razumom, a sljedbenici Iblisa, ili nekog od njegovih zamjenika, dali su prednost razumu nad Objavom.“[20]
Profesor Đozo se, nažalost, po ovome pitanju suprotstavio učenjacima prvih generacija i imamima islama, davajući prednost razumu nad Kur’anom i Sunnetom postupio je po svom nahođenju i mišljenju, a ne po nekom dokazu.
El-Evzai veli: „Drži se tradicije i predaja prvih generacija, makar te ljudi i napustili, i čuvaj se mišljenja ljudi, pa makar ti ih ljudi ukrašavali, jer to će jasno postati, a ti ćeš biti na Pravome putu.“[21]
Šehrestani u svome djelu El-Milel ven-Nihal kaže: „Znaj da se prva šubha (sumnja, nejasnoća) desila Iblisu, Allah ga prokleo. Njen uzrok bio je davanje prednosti ličnom razumijevanju nad vjerskim citatom, kao izabir slijeđenja prohtjeva umjesto potčinjavanja naredbi, te smatranje vatre od koje je stvoren boljom materijom od zemlje od koje je stvoren Adem.“[22]
Takav je bio stav profesora Đoze po pitanju dokaza iz Kur’ana i Sunneta, u tome su ga slijedili mnogi od profesora islamskih nauka, intelektualaca i širih masa.
To je rezultiralo da su mnoga uvjerenja i ubjeđenja, pa i ibadeti, izašli iz okvira dokaza, poprimajući jednu vrstu slobode u razmišljanju o mnogim stvarima vezani za akidu, pa čak i o nevidljivim (gajb) stvarima, te jednu širinu i slobodu u praktikovanju ibadeta, a što je opet rezultiralo mnoštvu grešaka u vjerovanju i velikim devijacijama u ibadetima, tako da, ako bi analizirali i pobrojali sve ibadete koji se praktikuju kod muslimana, vidjeli bismo da većina tih ibadeta nema osnove u islamu (onom islamu koji je Allah objavio svome Poslaniku).
- A što se tiče tumačenja Kur’ana, tj. tefsira, i tu bi racionalisti na čelu sa profesorom Đozom mijenjali i u potpunosti odbacili sva tumačenja prvih generacija.
U prvom broju „Zbornika radova Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu“ 1982. godine Husein-efendija Đozo objavljuje studiju pod naslovom „Potreba i pokušaji savremene interpretacije i egzegeze kur’anske misli“, u kojoj ponovo obrazlaže zahtjev za idžtihadom u modernom i suvremenom tumačenju Kur’ana, gdje je umanjio vrijednost tradicionalnog tefsira, kao i ranijih tefsira, uopće, smatrajući da su to tumačenja za vremena u kojem su pisana.
Zatim ponavlja svoju poznatu tezu, da je svaka generacija zadužena dati svoj doprinos u razvoju kur’anske misli shodno vremenu u kojem se živi i potrebama toga vremena.
U istom članku profesor Đozo tvrdi da je tradicionalni tefsir postao kočnica napretka islamske misli, zbog čega je racionalistički metod tumačenja Kur’ana došao kao prirodan korak naprijed u tumačenju kur’anske misli.[23]
Ovo je vrlo opasna ideja, i nema sumnje da je on ovim svojim pozivom otvorio vrata svakome ko želi da bilo šta kaže o islamu, da to i učini, opravdavajući to zahtjevima vremena.
Svjedoci smo da danas, čak i oni koji nisu izučavali islam, pričaju o islamu onako kako hoće, jer tumače Kur’an onako kako im odgovara, za razliku od drugih vrsta nauka gdje se svi pozivaju na one koji su izučavali te nauke i specijalizirali se za njih.
- Odnos pobornika racionalističke škole (u BiH) prema hadisu ne razlikuje se od odnosa muatezila koji su smatrali da ”ahad” hadisi ne mogu poslužiti kao dokaz za sigurno znanje (jekin).
Oni su ”ahad” hadise u području akaida potpuno odbacili, pod izgovorom da se akaid može utvrditi samo sigurnim neupitnim znanjem (kat’ii, jekini), a nikako relativnim znanjem kao što je predaja samo jedne osobe.
O tome profesor Đozo veli: „Čini nam se, da ne bismo pogriješili, ako bismo Hadisu dali status idžtihada. Pri tome se mora imati u vidu način predaje…
Utvrđeno je u hadiskoj nauci da samo mutevatir-predaja daje stopostotnu sigurnost u vjerodostojnost Hadisa. Međutim, takvih hadisa gotovo nema nikako.
Navodi se da bi hadis: innemel a’malu bin nijjat[24] – mogao biti mutevatir.
Svi ostali su nam saopćeni pojedinačnom predajom (ahad), što niukom slučaju ne isključuje mogućnost vjerodostojnosti, a što opet, s druge strane, ne obavezuje na prihvaćanje.
Ebu Hanifa je u tom pogledu bio vrlo oprezan. Prema ahad-predaji bio je dosta kritičan. U mnogim slučajevima se nije služio ovakvim Hadisima. Radije je upotrebljavao analogiju.“[25]
Odgovarajući na pitanje da li je hadis plod idžtihada ili Objave, rahmetli Đozo veli: „Moramo odmah reći da je bez osnova tvrdnja da je Hadis djelo jedne vrste objave i da se Muhammed u svemu upravljao nadahnućem i inspiracijom, dobijenom neposredno od Boga.
Isto tako je bez osnova pozivanje u tome na ajet:
On ne govori proizvoljno, od sebe. To što govori je Objava, koja mu je objavljena.[26]
Ovdje se misli na Kur’an, jer su Muhammedu, alejhisselam, protivnici prigovarali u vezi sa Kur’anom, koji im je dostavljao i tumačio, a za koji su oni tvrdili da ga on izmišlja.
Očito, ni Muhammed, alejhisselam, nije pripisivao hadisima karakter objave. To se jasno vidi iz zabrane popisivanja hadisa.
On je u tome polazio od činjenice da je Kur’an Božije djelo, a hadis ljudsko / njegovo.
Da nije ovako gledano na hadis, sigurno bi bio naredio njegovo popisivanje, kao što je učinio u odnosu na Kur’an.“[27]
Zatim je rekao: „Muhammed, alejhisselam, je time jasno ukazao na to da na njegovu praksu treba gledati kao na ljudsko djelo koje je nastalo u određenom vremenu i pod određenim uslovima, jer sve što je ljudsko podliježe zakonima ljudskog razvoja.“[28]
Zatim je obezvrjeđujući praksu (sunnet) vezan za neke propise kazao: „Po našem dubokom uvjerenju ima još dosta odredaba iz prve primjene koje su silom prilika prevaziđene i koje je trebalo još ranije ponovo razmotriti.
Mi smo još odavno postavili pitanje sadekai-fitre. Ne bez osnova, smatramo da raniji način određivanja ove visine ne odgovara potrebama našeg vremena.
Neopravdano je uzimati pustinjski beduinski život iz sedmog stoljeća kao osnov za određivanje potrebe savremenog čovjeka.
Ako je beduin u arapskoj pustinji prije 14 vijekova mogao podmiriti svoje dnevno izdržavanje iznosom od 500 dinara, treba sasvim sigurno znati da o tome osnovu danas ne može biti ni govora.“[29]
Ovo je jedan od najvećih fesada koji se može desiti u vjeri, akida je oblast u kojoj je najviše izrečeno hadisa, pa ako bismo te hadise odbacili na osnovu čega bismo izgraditi svoje uvjerenje.
Ukoliko ostavimo hadis kao argument, temelji šerijata bi se srušili, nestalo bi Istine, i uputa bi se zagubila.
Ovakav pristup predstavlja veliku opasnost, jer na taj način svakome otvaraju vrata da mijenja od šerijatskih propisa ono što mu je volja, pod izgovorom da to odgovara ili ne odgovara zahtjevima vremena.
Ukoliko neko smatra da je ovo stvar idžtihada, time se suprotstavlja jednoglasnom stavu učenjaka koji su kazali da nema idžtihada tamo gdje postoji kur’ansko-hadiski tekst.
Postoje mnogi dokazi iz Kur’ana, hadisa, govora prvih generacija, čak i konsenzus da se prihvata i kao argument koristi ispravan hadis, bez obzira bio mutevatir ili ahad.
Poslanikov hadis je drugi izvor islamskog vjerozakona, odmah nakon Kur’ana. Iako je stepen niže od Kur’ana, ipak je po pitanju argumentacije na istom stepenu kao i Kur’an.
Buhari bilježi da je Abdullah b. Omer kazivao: „Ljudi su klanjali sabah-namaz (u džamiji) u Kubau kada im je došao neko i rekao: ‘Ove noći Allahovom je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, objavljen dio Kur’ana i naređeno mu je da se okrene prema Kabi, pa se i vi okrenite prema njoj!’ Oni su do tada licima bili okrenuti prema Šamu, pa su se tog trenutka okrenuli prema Kabi.“[30]
Dokazivanje ovim hadisom veoma je jasno i uočljivo. Ljudi su klanjali u Kubau okrenuti prema Bejtul-makdisu, tadašnjoj kibli muslimana. Hadis prenesen od jednog čovjeka bio im je kao dokaz dovoljan da promijene smjer i da se okrenu prema Kabi.[31]
Hadisi na ovu temu su mnogobrojni.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vladarima drugih zemalja slao je pojedince da ljude upoznaju sa islamom.
Mnoge, ashabe, dakle, slao je u razne krajeve: poslao je Muaza u Jemen, Ebu Musaa u Zebid, Ebu Ubejda u Nedžran.
U svaku regiju poslao je ashaba koji je tamošnje stanovnike upoznavao sa islamom i islamskim propisima. Svaki od ovih pojedinaca bio je dovoljan kao dokaz ispravnosti, a ljudi su bili obavezni da prihvate ono što su ashabi donijeli.[32]
Ibn Hazm kaže: „Ummet je saglasan da se prima ahad-predaja koju prenosi pouzdana osoba od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Također svi pripadnici islama imali su ovakav stav, sve dok se nije pojavila skupina muatezila nakon stotinu godina od Hidžre, pa su se suprotstavili ovom konsenzusu.“[33]
Skupina učenjaka prenosi konsenzus po ovome pitanju.[34]
Zbog obezvrjeđivanja šerijatskih dokaza i nepoštivanja istih kod velikog broja bosanskih muslimana, pojavilo se neznanje o vrijednosti dokaza, te da se vjera temelji na kur’ansko-hadiskim tekstovima.
Upravo zbog toga ljudi se u vjeri oslanjaju na mišljenja ljudi i na običaje, što je dovelo do širenja novotarija.
Malo je danas ibadeta a da u neki od njih nije ušla određena novotarija, posebno kada se radi o vremenskim i prostornim blagdanima, prilikom čega su se raširila obilježavanja popraćena novotarskim sadržajima.
Ne postoji u BiH grad a da nema svoj posebni dan koji se obilježava raznim aktivnostima.
- Također, modernisti su u mnogome doprinijeli pojavi oponašanja nevjernika, pozivajući muslimane da se ne ističu svojom posebnom odjećom, da se žena oslobodi stega pokrivanja, te da joj ono nije obaveza, tako da danas rijetko možemo naći ženu koja je pokrivena šerijatskim hidžabom.
Profesor Đozo veli: „Ali, bi, istodobno, trebali napomenuti, da je bilo momenata kada je muškarac zloupotrebljavao svoj položaj na račun položaja žene.
Držao ju je u haremima zatvorenu i potpuno izolovanu od života i društva. Nabio joj je na glavu feredžu i zar, da ne bi mogla vidjeti šta se zbiva oko nje. Potpuno je zapostavio njeno obrazovanje. Živjela je dugo u zaostalosti i neznanju.
Neprijatelju je dobrodošla ova situacija da na njoj tendenciozno izgradi svoju teoriju o neravnopravnom položaju žene u islamu i o njenoj zapostavljenosti i ropskom haremskom položaju.“[35]
- Racionalisti su svojim djelovanjem doveli do toga da neki muslimani ne shvate važnost namaza i njegov položaj u životu muslimana, kako na pojedinačnom tako i na društvenom nivou.
Upravo zbog toga, danas možemo primijetiti da mnogi ljudi ne klanjaju.
Već spomenuo stavove nekih imama u džamijama koji tvrde da je samo oko 5% onih koji redovno obavljaju namaz.
O suštini namaza rahmetli profesor Đozo veli: „A šta je to u namazu što čini njegovu suštinu?
Prije svega treba reći, da molitva nije adekvatan izraz za ono što Kur’an naziva salatom ili što mi nazivamo namazom. Odnos čovjeka prema Bogu u namazu nije niti smije biti identičan odnosu prosjaka prema gospodaru niti bijednika i nemoćnog prema silniku i svemoćnom.
U osnovi od Boga se nema šta tražiti. On svakome daje što mu treba, što zaslužuje i što mu pripada. Namaz se ne može svoditi na nekakve sitne lične i sebične interese.
U ovom smislu tesavuf ima najispravnije shvaćanje. Po ovom shvaćanju pobuda za namaz ne smije biti ni strah od Boga niti želja za nekom materijalnom nagradom, kao uživanje u Džennetu.
Namaz iz straha izražava ropski odnos, dok namaz iz želje za uživanjem u raju predstavlja komercijalno trgovački odnos.
Pravi namaz je onaj koji predstavlja put ka Bogu, koji uvodi čovjeka u viši svijet, svijet lijepog i uzvišenog.“[36]
Rahmetli prof. Đozo ovdje je smetnuo sa uma da su sve namaske radnje vid iskazivanja Allahove jednoće i Njegovog veličanja, te da je namaz najvažniji ibadet nakon kelimei-šehadeta.
Imam Mervezi veli: „Ebu Abdullah kaže: ‘Nakon iskazivanja Allahove jednoće, (tevhid) nema boljeg ibadeta od namaza, jer namaz se otpočinje iskazivanjem tevhida, u njemu se Allaha veliča tekbirom, zatim se iznosi pohvala Njemu, uči se Fatiha koja sadrži zahvalu i pohvalu Allaha, kao i Njegovo veličanje i dovu.
Tokom namaza, na ruku’u i na sedždi slavi se Allah, tekbiri se donose kod svakog spuštanja i dizanja. Sve je to ispoljavanje Allahove jednoće, veličanje Njega.
Namaz se završava svjedočenjem Njegovog tevhida, kao i priznavanjem poslanstva.
Namaski ruku’ i sedžda čini se iz strahopoštovanja i poniznosti prema Allahu, ruke se prilikom početnog tekbira, odlaska na ruku’ i vraćanja sa njega, dižu kao vid veličanja Allaha, desna ruka se stavlja na lijevu kao vid predanosti i ibadeta Njemu.’“[37]
I na kraju sa sigurnošću se može reći kada bi muslimani slijedili racionaliste za kratko vrijeme bi u potpunosti ostavili islam i postali bi kao narodi Evrope, klasični roboti, radnici koji rade samo da bi zadovoljili svoje prohtjeve.
Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 12: Uzroci devijacija u akidi – mr. Jakub Alagić
[19] Islam u vremenu, str. 161.
[20] Muhtesars-savaikil-murseleh, str. 218.
[21] Tarihul-islami ve vefejatl-mešahiri vel-e’alam, 4/124; Eš-Šeri’ah, 1/445, br. 127.
[22] El-Milel ven-Nihal, 1/116.
[23] Pogledati: Zbornik radova, str. 11-12, br. 1, godina 1982.
[24] Bilježe ga Buhari, br. 1, str. 5, i Muslim, br. 155, str. 851.
[25] Islam u vremenu, 28.
[26] En-Nedžm. 3-4.
[27] Islam u vremenu, 27.
[28] Prethodni izvor, 27.
[29] Prethodni izvor, 31.
[30] Bilježe ga Buhari, br. 7251, str. 1337, i Muslim, br. 13, str. 217.
[31] Pogledati: Fethul-Bari, 13/237.
[32] Pogledati: El-Ihkam fi usulil-ahkam, 1/109.
[33] Prethodni izvor, 1/113-114.
[34] Pogledati: Šafija, Er-Risale, str. 457, Fethul-Bari; 13/234; Iršadul-fuhul ila tahkikl-hakki min ilmil-usul, 1/253.
[35] Islam u vremenu, 212.
[36] Prethodni izvor, str. 55.
[37] Ta’zimu kadris-salah, str. 168
