Uticaj moderne racionalne misli kao uzrok devijacije u akidi kod Bošnjaka 1. dio
– Razumjevanje moderne racionalne misli
Pod modernom racionalnom mišlju podrazumijeva se: „racionalni pristup stvarima i pojavama i to je trend koji se pojavio u zadnja dva stoljeća. Taj trend pretjerano uzdiže razum i daje mu prednost nad vjerom i nad tekstovima vjere koji su potvrđeni od Allaha i Poslanika.“[1]
Moderna racionalna misao je nova sekta u islamu i ona je nastavak uvjerenja koje je zastupala poznata sekta muatezila, koja se pojavila u prvim stoljećima islama.
Dakle, postoje zajedničke tačke između prvih muatezila i zastupnika moderne racionalne misli. I kod jednih i kod drugih razum je izvor vjerovanja (akide) i njemu daju prednost u odnosu na Objavu. Na taj način razum je učinjen suparnikom Objave.[2]
Temelj racionalizma pojavio se u grčkoj filozofiji putem Sokrata i Aristotela, a nakon toga ta ideja prenesena je u islamski svijet putem knjiga greške filozofije koje su prevedene sa grčkog na arapski jezik, što je ostavilo uticaj na neke muslimane. Muatezile se smatraju prvom skupinom koja je pala pod uticaj ove filozofije.[3]
– Principi savremene racionalne misli
Jedan od najvažnijih njihovih principa jeste „novi pogled na islam shodno zahtjevima modernog doba, a taj pogled treba da obuhvata vjerovanje, ideju, vjerozakon, povijest.
Smatraju da islam mora napredovati kao i sve druge ljudske aktivnosti i da ga treba tumačiti na osnovama racionalizma i materijalizma.
Pri njegovom tumačenju, po njihovom mišljenju, treba koristiti intelekt, bez obaziranja na jezička značenja, temelje vjere i shvatanja vjerskih tekstova, bez obaziranja na ono što su muslimani radili i na čemu su jednoglasni kao i bez davanja pažnje načinu razumijevanja vjere koji su zacrtali učenjaci najboljih generacija, a vezan je za izvore vjere, način argumentacije, pojašnjavanje, odgovor i opovrgavanje.
Još jedan od njihovih principa jeste nemiješanje vjere u život, državu i nauku.“[4]
A razlog tome je, kako tvrde racionalisti, što je stanje u islamskom svijetu slično stanju kršćanske Evrope u srednjem vijeku te da arapski svijet neće doživjeti procvat osim na način kako je to doživjela Evropa, i to putem odvajanja vjerskog od državnog. Na taj način ostvarit će ono što je ostvarila i Evropa.[5]
Sve je to rezultat davanja prednosti razumu nad vjerskim tekstovima. Racionalisti su razum, i pored njegove ograničenosti, učinili sudijom nad Objavom, nad ispravnim šerijatskim tekstovima koji su nepogrješivi i potpuno tačni, objavljeni od Allaha, koji kaže:
A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.[6]
Također su i zahtjeve novog doba stavili ispred Objave, jer oni žele da sve što je šerijat donio usklade sa zahtjevima vremena i prilikama u kojim se živi.
Pod ovim misle na „vladanje materijalizma i onoga što iz njega proizlazi te uzimanje njega kao mjerila da li je nešto ispravno ili ne u čovjekovom životu.“[7]
Upravo iz tog razloga možemo naći da su kod njih dozvoljene mnoge stvari koje su šerijatom zabranjene.
Također, oni su negirali mnoge šerijatske sankcije i kazne, poput sankcije za otpadništvo od vjere, pod izgovorom da ona nije u skladu sa zahtjevima modernog doba, ni sa naučnim dostignućima kao ni sa slobodom mišljenja.
Dolazak ideje racionalne misli na prostore BiH
Džemaluddin Afgani[8] (Farisi) smatra se utemeljiteljem racionalne misli, kao i njegovi učenici Muhammed Abduhu[9] i Muhammed Mustafa Meragi[10], kao i mnogi drugi.
Pod ovaj uticaj potpali su mnogi Bošnjaci koji su studirali na Azharu. Nakon što su završili školovanje i vratili se u državu, pozivali su u reforme i preporod islamske misli.
Pojavili su se prvi autori među muslimanima koji su u svojim knjigama i člancima u časopisima pozivali u reformu islamskih institucija kao i ponovno razmatranje nekih šerijatskih propisa, pod sloganom: Usklađivanje islamskog morala sa zapadnim materijalizmom koji se očituje u nauci i tehnologiji.
Ove ideje među Bošnjacima počele su se širiti krajem 19. stoljeća, preko poznatih i uglednih Bošnjaka, intelektualaca i autora, od kojih su najizraženiji: Muhamed-beg Kapetanović Ljubušak, Safvet-beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić i Edhem Mulabdić.[11]
Ova skupina pokrenula je 1900. godine časopis „Behar“, koji je izlazio svake dvije sedmice. Imao je za cilj da širi ideju o prihvatanju evropske civilizacije, uz očuvanje i islamskih vrijednosti.
Pozivali su ljude da uzmu učešća i novom sistemu, te da pohađaju škole tog sistema, kako bi prebrodili zaostalost koja je bila prisutna među njima, pod izgovorom da je Bosna evropska zemlja, a ne istočnjačka.
Nakon toga, u Bosnu se vratio i Džemaludin Čaušević, nakon što je okončao školovanje u Istanbulu 1320/1903. Pisao je o islamskim pokretima u islamskom svijetu, pozivajući da se njihovi principi prenesu i na Bosnu.
Još veći uticaj imao je kada je postao reisul-ulema 1331/1913, po odredbi austrougarskih vlasti. Na tom položaju ostao je do 1348/1930.
Izdavao je i uređivao list „Tarik“ u kojem se osvrtao na reforme obrazovanja u BiH, prenoseći tako razmišljanja i ideje iz reformskih časopisa objavljivanih u Istanbulu, poput: “Pravi put”, “Pojašnjenje istine”, kao i iz časopisa „Menar“ iz Kaira.[12]
Čaušević je muslimanskim vojnicima dozvolio nošenje vojne odjeće koja je bila specifična samo za kršćane, pisao je o tome kako islam ne brani ženi da otkrije lice.
Također je propagirao ideju olakšavanja, jer, kako kaže, vrijeme zahtjeva takav pristup. Ovakve ideje još uvijek su prisutne među studentima i učenima.
Osman Nuri Hadžić napisao je knjigu „Muhammed, a.s., i Kur’an“ u kojoj je zagovarao toleranciju islama, negirao obaveznost džihada, kao i obaveznost nošenja posebne odjeće za muslimane. Na kraju knjige spomenuo je izvore koje je koristio, među kojima je bilo i djela zapadnih autora.[13]
Zatim iste reformističke ideje pojavile su se i četrdesetih godina među svršenicima Azhara, od kojih je kao ličnost najznačajniji profesor Husejin Đozo, jedan od predvodnika te ideje u BiH.
Tokom svog studija on je svoj prvi tekst napisao u časopisu „Islamski glas“ u kojem je načeo pitanje otvaranja idžtihada, oslanjajući se pri tome na ideje Muhammeda Abduhua.[14]
Ovakvoj ideji suprotstavili su se bosanski učenjaci, koji su osnovali časopis „Hikmet“ u Tuzli i „Hidaje“ u Sarajevu, na čijem čelu je bio Mehmed Handžić, jedan od zastupnika da se islamski propisi ne mogu mijenjati, te da idžtihad nije validan ako imamo vjerski tekst o nekom pitanju.
Posebno je naglasio potrebu razlikovanja muslimana od drugih u odjeći, jer je to prepoznatljiva vjerska oznaka.[15]
Časopis „El-Hidaje“ na čelu sa Mehmedom Handžićem trudio se da muslimanima pojasni kako islam nije samo vjera nego da on predstavlja sveobuhvatni sistem života i društveni i politički.
Tekstovima tog časopisa pojašnjavao je da su muslimani potrebni obnove, a ne islam, te se naglašavalo da su islamski propisi definisani i pojašnjeni na najbolji način koji odgovara svakom mjestu i vremenu.[16]
Potom dolazi Drugi svjetski rat, koji otvara vrata uspostavljanju komunističkog režima u Jugoslaviji. Tada počinje treća faza u životima muslimana.
Komunistički režim je otpočeo bitku sa ulemom koja je i dalje djelovala među muslimanima, među najpoznatijima je bio Mehmed Handžić (koji je najvjerovatnije ubijen 1945. godine).
Komunistički režim ukinuo je šerijatske sudove (osim za neka lična pitanja), zatvorio je sve islamske škole, (osim Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu), zabranio je rad islamskim dobrotvornim udruženjima, i donesen je zakon o zabrani nošenja zara i feredže 1369/1950.[17]
Cilj ove politike bio je dokrajčiti islamski identitet u BiH i muslimane okrenuti ka zapadnom načinu života. Tome su pridonijeli i nadležni organi tadašnje Islamske zajednice, opravdavajući odluke nevjerničkog režima. Tadašnji reis Ibrahim Fejić veoma rado prihvatio je odvajanje vjere od države i zabranu nikaba.[18]
Širenje racionalističkih pristupa islamu jedina je ideja čije je širenje prihvaćeno od strane komunističkog režima.
Takav pristup brzo je postao dominantan među intelektualcima i službenicima Islamske zajednice koja je bila odgovorna za vjerska pitanja u BiH, posebno u drugoj polovini vladavine komunizma.
Zbog takvog pristupa, komunizam je ublažio svoje djelovanje na muslimane, pa su oni mogli da se upišu na tadašnje jugoslovenske univerzitete i da osnuju svoj teološki fakultet.
Jedan broj njih se specijalizovao u poeziji i književnosti zadržavajući njegov islamski identitet u velikoj mjeri.
Većina njih je na tim univerzitetima izučavala orijentalistiku pred kršćanskim orijentalistima, tako da su pali pod uticaj njihovih ideja koje se i dan-danas šire kroz njihova djela.
Propagatori tih ideja su profesori islamskih nauka, a neki od njih imaju značajne funkcije u sadašnjoj Islamskoj zajednici. Mnoge od tih ideja su u skladu sa modernom racionalnom misli kojoj je pozivao rahmetli Đozo.
[1] Dirasat fil-ehvai vel-firaki vel-bide’i ve mevkifus-selefi minha, 2/360-361.
[2] Pogledati: El-Mevsu’atul-mujessereh fil-edjan vel-mezahib, vel-ahzabil-mua’sireh, 2/796.
[3] Pogledati: El-Mevsu’atul-mujessereh fil-edjan vel-mezahib, vel-ahzabil-mua’sireh, 2/796, 1/71.
[4] Dirase fil-ehvai vel-fireki vel-bide’i, 2/361. Pogledati: El-Mevsu’atul-mujessereh, 2797.
[5] Pogledati: Menhedžul-medresetil-aklijjetil-hadiseti fit-tefsir, str. 69-70.
[6] En-Nisa, 82.
[7] El-Asranijjeh fi hajatinal-idžtima’ijjeh, str. 24.
[8] Džemaluddin b. Safder el-Afgani el-Husejni, rafidija, rođen 1254/1839. Njegove aktivnosti bile su tajnog karaktera, postoji razilaženje da li je bio iranskog ili afganistanskog porijekla. Surađivao je s kršćanima, i mnogo je putovao u razne predjele svijeta: Indiju, Egipat, Astanu, da bi se nakon toga priključio masonskoj organizaciji. Izdata je naredba da se on protjera iz Egipta, u ramazanu 1296. hidžretske godine. Njegove aktivnosti vezane za masonsko opredjeljenje nisu prekidane, bez obzira da li boravio u Iranu, Francuskoj, Egiptu ili nekoj drugoj državi. Pozivao je ka osnivanju arapske države za Englesku i stao je nasuprot mehdijskog ustanka u Sudanu. Umro je 1314/1897. (Pogledati: El-E’alam, 6/168, Mu’džemul-mu’ellifin, 3/154)
[9] Muhammed Abduhu b. Husejn Hajrullah Turkmani, rođen 1266/1849. u egipatskom selu Maḥalla Nasr. Školovao se u džamiji Ahmedi u Tanti, zatim na Azharu. Pao je pod uticaj tesavvufa i filozofskog učenja. Stao je na stranu poznate arapske revolucije, nakon čega je zatvoren, a potom protjeran u zemlje Šama, 1229/1881, poslije čega je otputovao u Pariz, te se susreo sa svojim učiteljem Afganijem. Njih dvojica su u suradnji počeli da izdaju časopis Al-Urwat ul-Wusqa. U Egipat se vratio 1306/1888. gdje je postavljen za sudiju. Ostvario je jaku suradnju sa Lord Cromerom, visokim britanskim komesarom za vrijeme okupacije Egipta. Nakon toga postavljen je za glavnog muftiju Egipta, 1317/1899. Umro je u Aleksandriji, 1323/1905. (Pogledati: El-E’alam, 6/252; Mu’džemul-mu’ellifin, 10/272)
[10] Muhammed b. Mustafa b. Muhamed b. Abdulmun’im el-Meragi, rođen 1298/1881, egipatski istraživač i jedan od misionara koji je pozivao u preporod i obnovu misli. Rodio se u Meragi, školovao u Kairu, bio je učenik Muhammeda Abduhua. Postavljen je za vrhovnog sudiju Sudana, 1908-1919. Postavljen je za šejha Azhara 1928, i tu je funkciju obnašao godinu dana, da bi nakon toga, 1935. godine bio ponovo vraćen na tu funkciju, koju je obnašao do svoje smrti, a umro je u Aleksandriji 1364/1945. Pisao je određene poslanice iz oblasti tefsira. (Pogledati: El-E’alam, 7/103; Mu’džemul-mu’ellifin, 12/34).
[11] Pogledati: Pokret za reformu šerijatskog prava i njegov odjek u Jugoslaviji u prvoj polovini XX vijeka, str. 199.
[12] Pogledati prethodni izvor, 200-201.
[13] Ova knjiga štampana je u Beogradu 1931. godine, a potom je iznova štampana u Sarajevu 1968. i 1987. godine.
[14] Pogledati: Pokret za reformu šerijatskog prava, str. 219.
[15] Pogledati: El-Hidaje, str.162-163, br. 4, god. 1938, i str. 828, br. 6-7, god. 1939.
[16] Pogledati: El-Hidaje, str.91-96, br. 4, god. 1942.
[17] Pogledati: Historija šerijatskog prava u BiH, str. 51.
[18] Pogledati: Glasnik, str. 22, br. 1-3, godina 1950.
