Sekte i ideologije kao uzrok devijacije u akidi kod Bošnjaka 1. dio
Neizmjerna zahvala pripada Allahu, Koji je u Bosnu poslao Osmanlije na čelu sa jednim od najvećih osmanlijskih sinova sultanom Mehmedom Fatihom, kako bi i ovaj dio zemaljske kugle ugrijalo sunce islama.
Osmanlije su sa sobom donijeli islam koji su i sami zastupali, kako kaže naš alim Mehmed Handžić, donijeli su hanefijski mezheb u fikhu, a maturidijski pravac u akidi.
Zbog ove činjenice, pripadnici maturidijskog pravca u vjerovanju, odigrali su najznačajniju ulogu u širenju islama na prostorima Bosne i Hercegovine.
Također, i sufizam kao pravac imao je veliku ulogu u širenju islama na ovim prostorima, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da je osmanlijska vlast bila naklonjena sufizmu.
Veliki broj sufija bio je aktivan u osmanlijskoj vojsci. Sufije su bili veoma aktivni u širenju i promoviranju islama i svojim metodama pridobili su srca velikog broja ljudi.
Međutim, i pored činjenice da su maturidije i sufije imali najznačajniju ulogu u širenju islama, oni su također bili najvećim uzrokom pojave i širenja akidetskih grešaka među muslimanima ovih prostora.
Kada je riječ o savremenim ideologijama i grupacijama, komunizam je ostavio veoma upečatljiv trag na vjerovanje muslimana, pa su neki od njih, ili u potpunosti napustili vjeru ili pak nisu na najbolji način shvatili neka akidetska pitanja, poput pitanja vezanog za ljubav i odricanje u islamu.
– Prvo: Maturidije[1]
Bosna i Hercegovina je osvojena ulaskom sultana Fatiha u grad Jajce 868/1463. godine.[2]
Nakon osvajanja Jajca, veliki broj ljudi uputilo se u grad da pozdrave novog vladara i da prihvate novu vjeru, tako da je u samo jednom danu 36000 bogumilskih porodica prihvatilo islam, što je sultana veoma obradovalo, te im je rekao da od njega traže šta žele.
Oni su tražili da omogući njihovoj djeci školovanje u Istanbulu kako bi se upoznali sa novom vjerom, te nakon što se vrate, njoj poduče i druge ljude.[3]
Dakle, prvi studenti islama izučavali su maturidijski pravac u vjerovanju, jer je upravo taj pravac bio zvanični u tadašnjoj osmanlijskoj državi.
O mezhebu muslimana Bosne, Mehmed Handžić veli: „Svi su bili mezheba Ebu Hanife i među njima nije bio niko ko se pripisivao drugom mezhebu. Što se tiče pravca u vjerovanju, oni su slijedili Ebu Mensura el-Maturidija, Allah mu se smilovao.“[4]
Imajući u vidu ovu činjenicu, većina bosanske uleme bili su maturidije u akidi, a i sistem obrazovanja od pojave islama pa do današnjih dana bio je u skladu s tim pravcem, što je svakako ostavilo veliki uticaj i na narod u Bosni.
Izučavanje islama u školama, medresama, na fakultetima i akademijama zasnovano je na maturidijskom pravcu, čak je i stav Rijaseta po ovome pitanju jasan, jer je nedvosmisleno naglašeno da je zvanični pravac u vjerovanju u Islamskoj zajednici maturidijski. Sve je ovo uticalo da ovaj pravac zaživi na tlu BiH.
I dan-danas ovaj pravac izučava se u medresama i na islamskim fakultetima. Prije sedamdesetak godina Mehmed Handžić napisao je na bosanskom jeziku djelo Ilmul-kelam, koje je zasnovano na planu i programu tadašnjeg ulema medžlisa.
Ova knjiga napisana je sa ciljem da bude školski udžbenik u medresama iz oblasti ilmul-kelama, tj. akaida, a što je i postala nakon toga i još uvijek se izučava.
Iz ovih medresa izašlo je na hiljade svršenika. Među njima ima onih koji su imami i hatibi, ima onih koji su učitelji i profesori na univerzitetima ili, pak, službenici Islamske zajednice, pa je na taj način olakšano širenje maturidijske akide među muslimanima Bosne i Hercegovine.
Svi oni koji su završili neku od ovih medresa bili su na maturidijskoj akidi i upoznali su se sa detaljima te akide, za razliku od običnih ljudi koji su odgajani u okrilju ovog vjerovanja, ali ne poznaju detalje vezane za njega.
Ovome se može dodati i činjenica da poznati prijevodi Kur’ana koji su izašli na bosanskom jeziku zasnovani su na uvjerenjima pobornika ehli-kelama, a jedan od glavnih izvora prilikom prevoda značenja Kur’ana bio je tefsir El-Keššaf, od muatezilijskog učenjaka Zamahšerija. Zato, svako ko čita prijevod Kur’ana, poprima i biva upoznat sa vjerovanjem ehli-kelama, među koje se ubrajaju i maturidije.
Potvrđujući činjenicu da su muslimani Bosne na uvjerenju maturidijske škole, rahmetli Mehmed Handžić o maturidijskom pravcu kaže: „Za njegov pravac bi se moglo reći da je sredina između El-Ešarina pravca i mišljenja koje zastupaju mu’tezile.
Kako je u poslovanju pripadao hanefijskom pravcu, to se njegov pravac u vjerovanju i raširio među hanefijama i to istočno od Perzije i po Sjevernoj Indiji, a onda kasnije po Maloj Aziji i djelomično po Siriji, a zatim među balkanskim muslimanima. Mi muslimani Jugoslavije smo njegova pravca.“[5]
Ovo je bio kratki prikaz činjenica da su muslimani Bosne i Hercegovine od njihovog primanja islama, pa do današnjih dana bili na maturidijskoj akidi, a u nastavku ćemo spomenuti neke od akidetskih grešaka kod današnjih muslimana koje su bile direktni razlog uticaja maturidijskog pravca.
Akidetske greške kod bosansko-hercegovačkih muslimana kao rezultat slijeđenja maturidijskog pravca
Prva: Nerazlikovanje između tevhida rububijjeta i tevhida uluhijjeta (ibadeta)
Maturidije ne prave razliku u značenju između uluhijjeta (obožavanje istinskog Boga) i rububijjeta (smatranje da je istinski Bog jedini Gospodar i Tvorac).
Oni smatraju da je uluhijjet moć stvaranja, tako da oni pod tevhidom koji je Allahovo pravo kod robova[6] smatraju da je to tevhid rububijjet, tj. priznanje da je Allah jedini Gospodar i Tvorac, te da onaj ko ovo prizna, ustvari, upotpunio je tevhid i cijelu vjeru iskreno ispovijeda i postaje vjernik, pravi monoteista. U vezi sa značenjem la ilahe illellah, oni kažu: Nema Tvorca osim Njega.[7]
Kod maturidija, postoje tri kategorije tevhida:
- Jedinstvo u Biću.
- Jedinstvo u atributima.
- Jedinstvo u djelima.
Cijela suština tevhida po njima, sadržana je u sljedećem: On, Uzvišeni, jedinstven je u Svome Biću i nedjeljiv je, jedinstven je u Svojim atributima i niko Mu nije sličan i jedinstven je u svojim djelima, jer nema sudruga u stvaranju.[8]
Prva i treća kategorija (Jedinstvo u Biću i Jedinstvo u djelima), je ustvari tevhid rububijjet, dok je druga kategorija (jedinstvo u atributima), tevhid esma ve sifat, što znači da u podjeli tevhida kod maturidija tevhidu uluhijjet ne postoji. Oni smatraju da je to jedno te isto.
Poistovjećivanje ova dva tevhida jedan je od uzroka širenja novotarija i iskrivljenih vjerovanja, jer oni smatraju da greške u ibadetima ne utiču na tevhid čije je značenje razumjela maturidijska ulema, tj. na vjerovanje da je Allah jedini Tvorac.
Zbog toga, maturidijska ulema ne osuđuje greške koje se pojave u tevhidu ibadeta.
Okupljanje na raznim dovištima radi upućivanja dove ne utiče na uvjerenje da je Allah jedan i da je Tvorac svega, pa se zbog toga takvo okupljanje ne osuđuje.
Dakle, niko od maturidijske uleme ne osuđuje takve postupke, nego se oni organiziraju pod njihovom upravom i pokroviteljstvom i to okupljanje oni smatraju veoma važnim, pozivaju ljude da dođu, a neki čak Ajvatovicu nazivaju i Malim hadždžom.[9]
Sve je to bilo uzrokom da se pojavi veliki broj ovih dovišta, te da se ljudi skoro pa takmiče ko će osnovati i odrediti neko novo okupljalište te vrste.
Isti je slučaj i sa vremenskim blagdanima kojih ima na desetine, a koje maturidijska ulema smatra okupljanjima zikra i ibadetima, tako da, po njihovom mišljenju, nema razloga da se osuđuju i osporavaju, jer takva djela ne utiču negativno na tevhid onako kako su ga oni razumjeli.
Također, i kada je u pitanju teberruk sa svim svojim vrstama i oblicima, od kojih je klanje životinje na temeljima nove kuće, ne utiče, po njihovom mišljenju, na tevhid koji oni znaju i razumiju, nego su to sve adeti, kako tvrdi fetvai-emin.
Sve su ovo rezultati i posljedice njihovog nerazumijevanja suštine tevhidu ibadeta zbog kojeg je Allah slao poslanike.
Sve su ovo greške u tevhidu ibadeta, međutim, pošto tevhidu ibadet kod maturidija ne postoji, onda ni ove greške za njih ne postoje, pa vidimo da maturidijska ulema bez ikakvih problema učestvuje u ovim ibadetima koji su, u stvarnosti, jasne novotarije.
Druga: Stav da se Allah ne može spoznati, osim putem razuma, te da je prva obaveza šerijatskom obvezniku razmišljanje i razmatranje razumskih dokaza, a ne šehadet.
Greška u načinu potvrđivanja (dokazivanja) Allahovog postojanja i prve obaveze za punoljetnog muslimana doveli su do nemarnosti prema šehadetu la ilahe ilellah, muhammedun resulullah, i njegovom značenju (jer kod ehli-suneta Šehadet je prva obaveza svakog punoljetnog insana), a ova dva šehadeta označavaju tevhid, tj. tevhid ibadeta.
Šehadet la ilahe illellah, ukazuje na iskrenost, a šehadet muhammedun resulullah, ukazuje na slijeđenje, tj. da se djelo kod Allaha prima samo ako je iskreno urađeno u Njegovo ime, i ako se slijedila praksa Poslanika.
Ovo su, ustvari, dva uslova da bi djelo (ibadet) bilo kabul kod Allaha, i nemarnost prema ova dva uslova rezultirala je širenjem novotarija, pogrešnih uvjerenja, pa čak i širka.
Šejh Hasan Kafija Pruščak, koji je po ovom pitanju bio na stavu maturidija, kaže: „Poznato je svakome razumnom i svjesnom čovjeku da je prva obaveza razumnih ljudi spoznaja Allaha putem razmišljanja i razmatranja (donošenja zaključaka), a zatim slijeđenje onoga što je dobro i ostavljanje zla.“[10]
Šejh Ahmed Bejadi veli: „Sa četiri aspekta ukazao je na način dokazivanja postojanja Uzvišenog Tvorca i na to da On stvara svijet i da stanjima upravlja, kao i na obaveznost spoznaje toga razumom, te da niko nema opravdanja neznanjem po tom pitanju: sa mogućnošću dževhera (samopostojeća supstancija) i njenih pojava i sa mogućnošću e’arada (akcidencija) i njenih pojava.“[11]
O prvoj čovjekovoj obavezi kaže: „Prva obaveza šerijatskog obveznika jeste razmišljanje i razmatranje shodno dokazima koje vodi ka spoznaji Allaha i Njegovih atributa.“[12]
Hasan Kafia Pruščak i Ahmed Bejadi kao i ostala maturidijska ulema po ovome pitanju suprotstavljaju se stavu ehli-sunneta koji tvrde da je spoznaja Tvorca urođena, prirodna (fitra).
Po njihovom mišljenju, čista čovjekova priroda spoznaje postojanje Tvorca bez razumskih dokaza.
Onaj kome je ta priroda isprljana u potrebi je za razmišljanjem i dokazima.
Uzvišeni Allah kaže:
Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, (fitri) djelu Allahovu, prema kojoj je On ljude načinio – ne treba se mijenjati Allahova vjera, ali većina ljudi to ne zna.[13]
U dva Sahiha navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Svako novorođenče rađa se u čistoj prirodi (fitri).“[14]
Ibn Tejmijje kaže: „Potvrda i priznanje Tvorca nužno je poznata činjenica u ljudskoj prirodi (fitri), međutim, postoje ljudi kojima se ta priroda iskvarila, pa im je potrebno razmišljanje kako bi došli do te spoznaje. Ovo je govor većine ljudi.“[15]
Također kaže: „Nužno je poznata vjerska činjenica da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ummetu naredio ovaj oblik razmišljanja i razmatranja niti je iko koristio taj način da bi došao do spoznaje Allaha.“[16]
Da je kojim slučajem ovo razmišljanje obavezno, poslanicima bi tada bila prva zadaća da ljude pozovu ka ispunjavanju iste. Međutim, u islamu je nužno poznata neispravnost toga.
Imam Šehrestani kaže: „Zbog toga, nije nam prenesena dužnost spoznaje postojanja Tvorca, nego smo zaduženi da spoznamo tevhid (Allahovu jednoću) i da negiramo širk.“[17]
Nema sumnje da je prva obaveza svakog šerijatskog obveznika tevhid, izgovaranje kelimei-šehadeta: la ilahe illellah, muhammedun resulullah, uvjerenje u značenje tih riječi, te rad po njihovom značenju, poput toga da se samo Allahu čini ibadet i da On nema sudruga, te nužnost slijeđenja poslanice. Ovu činjenicu Ibnul-Kajjim je sasvim jasno pojasnio.
On veli: „Tevhid je prvi poziv koji su uputili svi poslanici i to je prva stanica na putu kojim se hodi i kreće ka Allahu.
Uzvišeni Allah kaže:
Mi smo poslali Nuha narodu njegovu. ‘O narode moj,’ – govorio je on – ‘Allahu se samo klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate!’[18]
Hud je svome narodu govorio:
‘O narode moj,’ – govorio je on – ‘Allahu robujte i samo se Njemu ibadet činite, vi drugog boga osim Njega nemate.’[19]
Salih je govorio narodu svome:
‘O narode moj,’ – govorio je on – ‘Allahu se samo klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate!’[20]
I Šuajb je govorio:
‘O narode moj,’ – govorio je on – ‘Allahu se klanjajte i Njega samo obožavajte, vi drugog boga osim njega nemate!’[21]
Uzvišeni Allah na drugom mjestu kaže:
Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allaha jedinog obožavajte, a kumira se klonite!’“[22]
Dakle, tevhid je bio ključ poziva svih poslanika. Upravo zbog toga, kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Muaza u Jemen, kazao je: „Ti ćeš doći narodu koji se pridržava Knjige, pa kada im dođeš, pozovi ih da samo Allaha obožavaju (tevhid). Pa ako kažu da nema istinskog Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, ako ti se u tom pokore, obavijesti ih da im je Allah odredio obavljanje pet namaza u toku svakog dana i noći.“[23]
U drugom hadisu kaže: „Naređeno mi je da se borim protiv ljudi dok ne posvjedoče da je Allah jedini istinski bog i da je Muhammed Allahov poslanik.“[24]
Zbog svih ovih dokaza, kažemo da je prva dužnost svakom obvezniku svjedočenje da nema istinskog Boga osim Allaha, a ne razmišljanje niti namjera razmišljanja, a niti sumnja, kao što to tvrde pobornici neispravnih stavova.[25]
[1] Maturidije su sljedbenici ortodoksne skolastičke škole u islamu čiji je osnivač Ebu Mensur el-Maturidi (umro 333. h). Svoje vjerovanje prije svega zasnivaju na razumu, potvrđuju samo osam Allahovih atributa jer, kako kažu, njih razum potvrđuje. Negiraju sve tzv. antropomorfne atribute (haberijje) kao i svojstva koja Njegovom voljom bivaju kod Njega (ihtijarijje). Tvrde da vjerovanje označava samo potvrdu, dok drugi tome dodaju i očitovanje jezikom. Negiraju povećanje i smanjivanje imana i zabranjuju izuzimanje po pitanju imana. Vjeruju da grijesi ne utiču na osnovu vjerovanja. Pogledati: El-Maturdije, diraseten ve takvimen, str. 44., 447., 453., 454.)
[2] Pogledati: El-Busnetu vel-hersek, hakaik tarihijje, str. 18.
[3] Pogledati: Bošnjaci i islam, str. 27; Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, str. 39.
[4] El-Dževherul-esna, str. 18.
[5] Pogledati: Ilmul-Kelam, str. 7-8.
[6] To je tevhid uluhijjeta. Od Mu’aza b. Džebela prenosi se da je kazivao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, me je upitao: ‘Mu’aze, znaš li šta je dužnost ljudi prema Allahu?’ ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!’ – odgovorio sam, a on reče: ‘Da samo Njega obožavaju i da Mu nikoga drugog ne pridružuju (to je tevhidu ibadet). A znaš li koja je onda Njegova obaveza prema njima?’ ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!’ – odgovorio sam. ‘Da ih ne kazni!’ – reče on.” Bilježe ga Buhari, br. 7373, str. 1359, i Muslim, br. 50, str. 43.
[7] Pogledati poglavlje o La ilahe illellah Muhammed Resulullah.
[8] Pogledati: Ebu Mensur Maturidi, Et-Tevhid, str. 23, 119, 121.
[9] Pogledati: Izabrana djela, 3/361; Ajvatovica 94, str. 15.
[10] Izharur-ravdati fi šerhi-ravdatil-džennat, str. 3.
[11] Išaratul-meram, str. 82.
[12] Prethodni izvor, str. 84.
[13] Er-Rum, 30.
[14] Bilježe ga Buhari, br. 1385, str. 241, i Muslim, br. 22, str. 1149.
[15] Medžmu’ul-fetava, 16/328.
[16] Prethodni izvor, 16/330.
[17] Nihajetul-ikdam fi ilmil-kelam, str. 124.
[18] El-E’araf, 59.
[19] El-E’araf, 65.
[20] El-E’araf, 73.
[21] El-E’araf, 85.
[22] En-Nahl, 36.
[23] Bilježe ga Buhari, br. 1496, str. 264, i Muslim, br. 29, str. 38.
[24] Bilježe ga Buhari, br. 25, str. 12, i Muslim, br. 32, str. 38.
[25] Medaridžus-salikin, 4/431-432.
