Pretjerivanje u vjeri kao uzrok devijacije u akidi kod Bošnjaka
Pretjerivanje je prelaženje granica koje je postavio islam, bez obzira da li se radilo o dodavanju ili oduzimanju nečega.
Ibn Hadžer veli: „Guluvv je žestoko pretjerivanje u nečemu, prelaženje granica.“[1]
Najopasniji vid pretjerivanja je pretjerivanje u veličanju dobrih ljudi, “a ono pretjerivanje koje označava da se dobrim ljudima dadnu neka prava koja samo Allah posjeduje.“[2]
Pravilo na osnovu kojeg određujemo šta je to pretjerivanje
Allah je upotpunio blagodati prema Svojim robovima, a jedna od najvećih blagodati je to što im je vjeru usavršio. Vjera se sastoji od naredbi i zabrana i svako onaj ko pređe granicu i ne ispuni naredbu ili prekrši zabranu smatra se da pretjeruje u vjeri.
To je pojasnio šejh Sulejman b. Abdullah b. Muhammed b. Abdulvehhab, kazavši: „Ono što ukazuje da se radi o pretjerivanju jeste kršenje Allahove naredbe. To je, ustvari, kršenje granica koje je Allah zabranio kada je kazao:
…i ne budite u tome obijesni i granice ne prelazite da vas ne bi snašla srdžba Moja.“[3]/[4]
Ispravna vjera je na sredini između pretjerivanja i popuštanja, i svako ko izađe iz te sredine, tj. ko pređe granicu ili u jednu ili u drugu stranu, smatra se da je pretjerao u vjeri.
Šejh Šenkiti kaže: „Pretjerivanje koje je zabranjeno obuhvata i dodavanje i oduzimanje. Ulema je ustvrdila da je istina između pretjerivanja i popuštanja. Na to značenje upućuju i riječi Mutarrifa b. Abdullaha: ‘Dobro je između dva zla.
Na osnovu ovoga znaš da onaj ko se kloni i pretjerivanja i popuštanja biva upućen na Pravi put.’“[5]
Dakle, onaj ko pređe neku od granica, pa doda nešto ili popusti u nečemu, taj pretjeruje u vjeri, jer u tom slučaju ili krši naredbu ili krši zabranu, i ovo je mjerilo koje određuje šta je pretjerivanje.
Govoreći o ta’zimu (veličanju i poštivanju), Ibnul-Kajjim kaže: „Ta’zim je spoznaja veličine popraćena poniznošću prema tome.
Postoje tri kategorije, ili tri stepena ta’zima: Prvi: ta’zim prema naredbama i zabranama, a to podrazumijeva odnos prema njima bez pretjeranog popuštanja, žestokog prihvatanja i pronalaska razloga koji slabi poslušnost.
Ovdje imamo tri stvari koje su u koliziji sa ta’zimom (uvažavanjem) naredbi i zabrana. Jedna od njih je popuštanje koje čovjeka vodi ka tome da ne bude potpuno pokoran. Druga je pretjerivanje (guluvv), tj. prelazak preko granica naredbi i zabrana.
Prvo je popuštanje, a drugo je pretjerivanje. Allah nije naredio ni jedno djelo, a da šejtan ne pokuša jedno od dvoje: ili da se prema njemu nemarno odnosi ili da se ode u pretjerivanje u činjenju tog djela, a Allahova vjera je sredina između tog dvoga, poput doline između dva brda, upute između dvije zablude, srednji put između dvije pokuđene stvari.
Kao što se onaj koji je popustio odnosi nemarno i ne pristupa kako treba tako i onaj koji je žestok ne pristupa na pravi način. Jedan je nemaran i ne vodi računa o granicama, dok ih drugi pretjerano prelazi. Uzvišeni Allah zabranio je pretjerivanje:
Reci: ‘O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte i ne pretjerujte u vjerovanju svome.’“[6]/[7]
Tumačeći ajet:
I tako smo od vas stvorili zajednicu srednjeg puta[8],
Ibnul-Dževzi kaže: „Temelj ovoga jeste činjenica da su najbolje stvari one koje su umjerene. Pretjerivanje i popuštanje su pokuđeni i ukoreni.
Taberi spominje da se umjerenost ogleda i u djelima, jer muslimani nisu popustili u vjeri poput jevreja koji su ubijali vjerovjesnike i Allahov govor iskrivljavali, niti su pretjerali poput kršćana koji su Isaa učinili Allahovim sinom.“[9]
Upozorenje na opasnost pretjerivanja
Pretjerivanje u vjeri zabranjeno je Kur’anom i Sunnetom. U Kur’anu Allah veli:
Ti idi Pravim putem, kao što ti je naređeno, i neka tako postupe i vjernici koji su uz tebe, i obijesni ne budite i ne pretjerujte, jer On dobro vidi ono što radite.[10]
O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte i ne pretjerujte u vjerovanju svome.[11]
O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu![12]
Govor upućen sljedbenicima knjige u ovim ajetima odnosi se također i na ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Kada je riječ o hadisima, evo nekih:
Poslanik kaže: „Čuvajte se pretjerivanja, jer je pretjerivanje u vjeri uništilo one koji su bili prije vas.“[13]
Buhari bilježi, prenoseći od Enesa b. Malika, radijallahu anhu, da je kazivao: „Trojica ljudi su došla suprugama Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, da pitaju o ibadetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali im se, kada im je odgovoreno, to učinilo nedovoljnim, te su rekli: ‘Gdje smo mi u odnosu na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Njemu su oprošteni svi prošli i budući grijesi!’
Jedan od njih reče: ‘Ja ću stalno noću provoditi u namazu!’
‘A ja ću stalno postiti, i nikako neću prekidati!’ – reče drugi.’
‘A ja ću se potpuno ustegnuti od žena, i nikako se neću ženiti!’ – reče treći.
Nakon toga došao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ‘Vi ste oni koji su rekli tako i tako? Tako mi Allaha, ja sam najbogobojazniji i najpobožniji između vas, ali ja postim i jedem, klanjam noću i spavam, a i ženim se.
To je moj sunnet, a ko napusti moj način života (sunnet), taj nije moj (ne pripada mojoj praksi)!‘“[14]
Vrste (guluvva) pretjerivanja
Tumačeći hadis: „Čuvajte se pretjerivanja u vjeri!“, Ibn Tejmijje kaže: „Ovo obuhvata sve vrate pretjerivanja, bilo da se radi o ubjeđenjima ili djelima.“[15]
Dakle, pretjerivanje možemo podijeliti na dvije vrste:
- pretjerivanje u uvjerenjima,
- pretjerivanja u djelima.
Pretjerivanje u uvjerenjima vezano je za akidu (vjerovanje), dok se pretjerivanje u djelima odnosi na praktični život, tj. pretjerivanje u postupcima koje nije izašlo iz pogrešnog uvjerenja.
Mnogo je opasnije pretjerivanje u akidi nego pretjerivanje vezano za praktikovanje, jer ova prva vrsta nekada čovjeka može izvesti iz islama, kao što također dovodi do cijepanja ummeta i pojave sekti koje su skrenule sa Pravog puta.
Šatibi kaže: „Sekte su postale sekte zato što se razlikuju od ispravne i spašene skupine u pogledu sveopćeg značenja vjere kao i u nekom pravilu šerijata, a ne zato što se razliku u nekim njenim dijelovima.
Dakle, razilaženje se ne javlja ako se radi samo o nekom ogranku ili dijelu nego ako se desi u cjelokupnim stvarima.“[16]
Jedan od primjera guluvva, pretjerivanja u vjerovanju, jeste pretjerivanje kršćana po pitanju dobrih ljudi i Isaa, sina Merjeminog, te njihovo obožavanje i dizanje na božanski stepen.
Također, u ovo se ubraja i pretjerivanje nekih sufija u pogledu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i dobrih ljudi, te dizanje istih na božanski stepen, prilikom čega se od njih traži pomoć, i vjeruje da oni upravljaju svemirom.
Zatim, pretjerivanje šija po pitanju njihovih imama, veličanje, te smatranje da su oni bezgriješni.
Kao primjer tome jeste i pretjerivanja u pogledu naređivanja na dobro i odvraćanja od zla, kao npr. što se muatezile bore protiv vladara, pod izgovorom da naređuju dobro i odvraćaju od zla, kao i proglašavanje nevjernicima onih koji čine velike grijehe od strane haridžija.
O haridžijama Ibn Omer veli: „Oni su se okrenuli prema ajetima vezanim za nevjernike, pa su ih primjenjivali nad vjernicima.“[17]
Kao primjer pretjerivanja u djelima spomenut je hadis o trojici ljudi koji su prekoračili granicu u pogledu ibadeta.[18]
Također Buhari bilježi hadis od Ibn Abbasa: „Dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, držao govor, neki čovjek je stajao, pa je on upitao za njega. Rekli su mu da je to Ebu-Israil, koji se zavjetovao da će stalno stajati, da se nikad u hlad neće skloniti, da neće govoriti i da će stalno postiti.
Tada Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Naredi mu da govori, da se u hlad skloni, da sjedne i da dovrši post koji je započeo.’“[19]
Ko sebe obaveže da će cijelu noć klanjati, pretjeruje u vjeri, jer je dobrovoljno djelo učinio obaveznim i prešao je granicu sunneta po tom pitanju.
Ibn Tejmijje kaže: „Pretjerivanje nekada bude tako što se ono što nije obavezno i pohvalno stavi na stepen obaveznog i pohvalnog u ibadetima, kao i na način da se ono što nije zabranjeno i pokuđeno od lijepih stvari stavi na stepen zabranjenog i pokuđenog.“[20]
Dakle, pod pretjerivanjem misli se na ono što se desi u krugu pet šerijatskih propisa, a oni su: vudžub (obavezno), nedb (pohvalno), ibaha (dozvola), keraha (pokuđenost), tahrim (zabrana).
Ko neki od ovih pet propisa stavi na stepen koji mu ne pripada, taj pretjeruje u svojim postupcima i skrenuo je sa pravog puta po pitanju ove teme.
Pretjerivanje kod bosansko-hercegovačkih muslimana
Najrasprostranjenija vrsta guluvva, pretjerivanja, kod muslimana Bosne je pretjerivanje u pogledu dobrih ljudi, dižući ih na mjesto koje je svojstveno samo Allahu, bilo to u rububijjetu ili u uluhijjetu.
Što se tiče rububijjeta, neki muslimani vjeruju da dobri ljudi upravljaju kosmosom, da mogu donijeti korist ili štetu, a naročito je to izraženo za turbeta koja se nalaze na glavnim putevima.
Smatra se da će onoga ko pored njih prođe, a ne ostavi nešto od novca i imetka, zadesiti zlo.
Također neki vjeruju da oni poznaju nevidljivi svijet, kao što je to slučaj sa turbetom Abdulvehhaba Ilhamije, ili pak vjerovanje da Hasan Kaimija može usmrtiti.
Što se tiče uluhijjeta, neki muslimani čine ibadete umrlim, neki im upućuju dove, traže od njih pomoći, ponizni su prema njima, traže berićeta preko njihovih kabura, prinose žrtve, i dr.
Podizanje dobrih ljudi na stepen koji pripada samo Allahu veliki je širk. Traženje pomoći od njih (umrlih) izvodi čovjeka iz vjere, pa makar on klanjao, postio i hadždž obavio.
Također, pretjerivanje po pitanju dobrih ljudi bilo je uzrokom gradnje džamija na njihovim kaburima, svetkovanja istih, i posjećivanja na način koji nije propisan šerijatom, kao što je slučaj sa turbetom Ajvaz-dede, Hasana Pruščaka, turbetom sedam braće.
Također, to je bilo uzrokom i da se odrede posebna dovišta u posebnim vremenima i na posebnim mjestima, kao npr. Ajvatovica, Lastavica, obilježavanje dana kada se neko od njih rodio i dr.
Jedan od vidova pretjerivanja kod muslimana Bosne jeste veličanje i pristrasno slijeđenje Islamske zajednice, te smatranje da je ona izvor istine, pa makar se to suprotstavljalo Kur’anu i Sunnetu.
Islamska zajednica nije postojala u vrijeme vladavine Osmanlija, jer je osmanlijska vlast vodila brigu o svim pitanjima u Bosni, pa tako i o vjerskim.
U vrijeme Austro-Ugarske Bosna je prestala da bude pod upravom Osmanske države, osim što su vjerska pitanja bila vezana za vjersko tijelo koje se nalazilo u Istanbulu, i to sve do 1299/1882. god, kada je osnovana Islamska zajednica sa sjedištem u Sarajevu i ona je od tada preuzela odgovornost za vjerska pitanja muslimana BiH.
Sve je to postignuto odlukom donesenom od strane osmanlijskog halife i austrougarske vlasti.
Iste godine osnovano je Ulema medžlis koje se sastojalo o reis-uleme i četiri člana, koje je postalo najveće tijelo odgovorno za vjerska pitanja.
Austrougarska vlast miješala se u vjerska pitanja muslimana, tako da su zatvoreni mnogi centri gdje se islam izučavao, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo kod muslimana Bosne.
Fehmi-ef. Džabić staje na čelo jedne male skupine Bošnjaka koji su se pobunili protiv austrougarske vlasti, što je rezultiralo da islamska zajednica bude samostalna u upravljanju vjerskim pitanjima (vakufsko-mearifska autonomija) godine 1326/1909.[21]
Upravljanje vjerskim poslovima nije izlazilo van okvira Islamske zajednice od vremena kada je ona osnovana pa do današnjih dana, osim što su u ovom periodu bili pokušaji od strane nekih organizacija i udruženja da preuzmu odgovornost nad nekim vjerskim pitanjima, ali svi ti pokušaji su ugašeni i zaustavljeni.
Odluka halife da se osnuje Islamska zajednica na čelu sa reisul-ulemom i da ona ima svoju samostalnost nad vjerskim poslovima u BiH, uticala je da se status Islamske zajednice kod velikog broja muslimana podigne na stepen hilafeta (islamske vlasti), a da reisul-ulema ima status halife.
Islamsku zajednicu učinili su izvorom istine bez obzira radilo se o uvjerenjima ili praktičnim ibadetima i njene naredbe smatraju obavezujućim.
Pristrasnost prema Islamskoj zajednici bila je uzrok pojave velikog broja grešaka vezanih za tevhid ibadet kod muslimana Bosne, zato što Islamska zajednica upravlja obrazovnim vjerskim programom u školama, medresama, islamskim fakultetima.
Imajući u vidu da ona zastupa maturidijski pravac u vjerovanju, vjera se i izučava na osnovu pravila tog pravca, tako da je to učenje prihvaćeno od strane ljudi, na taj način su se greške u maturidijskoj akidi prenijele i na narod, a narod je to slijepo slijedio bez obzira što se to suprotstavlja Kur’anu i Sunnetu, te vjerovanju prvih generacija.
Također, i svi ibadeti koji se praktikuju u džamijama su pod upravom Islamske zajednice i upravo zbog toga ona je odgovorna za pojavu novotarija u džamijama, kao što su zajednički zikrovi, poklanjanje istih umrlima, organiziranje mevluda povodom raznih situacija, odlazak na dovišta i gradnja na kaburovima.
Veliki broj imama i ostalih muslimana znaju da takvi postupci nemaju osnove u islamu, ali pošto se oni rade pod pokroviteljstvom islamske zajednice, ljudi su ih prihvatili i pored upozorenja na njihovu neispravnost nastavili su da ih praktikuju.
Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 12: Uzroci devijacija u akidi – mr. Jakub Alagić
[1] Fethul-bari, 13/278.
[2] El-Kavlus-sedid šerhu Kitabit-tevhid, 153.
[3] Taha, 81.
[4] Tejsirul-azizil-hamid, str. 301.
[5] Edvaul-bejan, 1/322.
[6] El-Maide, 77.
[7] Medaridžus-salikin, 3/380-381.
[8] El-Bekare, 143.
[9] Zadul-mesir, 1/154.
[10] Hud, 112.
[11] El-Maide, 77.
[12] En-Nisa, 171.
[13] Bilježi ga Nesai, br. 3057, str. 471; Ahmed, 5/298, br. 3248; Hakim, 1/637, i ispravnim ga ocjenjuje prema uslovima Buharija i Muslima, a sa njim se slaže i Zehebi.
[14] Bilježi ga Buhari, br. 5063, str. 968.
[15] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/328.
[16] El-I’tisam, 2/712.
[17] Bilježi ga Buhari kao muallek-predaju, str. 1279.
[18] Bilježi ga Buhari, br. 5063, str. 968.
[19] Bilježi ga Buhari, br. 6704, str. 1239.
[20] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/322.
[21] Pogledati: El-Bosna vel-Hersek, Hakaik Tarihijje, str. 59.
