Povođenje za prohtjevima i strastima kao uzrok devijacije u akidi kod Bošnjaka

– Značenje riječi el-heva

El-heva (prohtjev, strast) može biti: pad, praznina, ljubav prema nečemu i njegovo ovladavanje srcem, naklonost i težnja za onim što duša želi.[1]

U Lisanul-Arabu stoji: “Heva je ljubav čovjeka prema nečemu i njegovo ovladavanje srcem. Uzvišeni kaže:

i dušu od prohtjeva uzdržao[2],  tj. suzdrži dušu od prohtjeva i grijeha kojima teži.“[3]

Heva (prohtjev, strast) nazvana je ovim imenom jer čovjeka koji je posjeduje vodi (jehvi) na stranputicu, a zatim u Vatru.[4]

Heva je u suprotnosti sa hudom (uputom) i sve što izađe van onoga što Kur’an i Sunnet naređuju naziva se prohtjevom i strašću, a to može biti vezano i za uvjerenja i za ibadete.

U vezi sa novotarijama, imam Šatibi kaže: „To je povođenje za prohtjevima, strastima, jer ukoliko razum ne bude slijedio šerijat, onda ne preostaje ništa osim prohtjeva i strasti. A poznato je da je slijeđenje prohtjeva očita zabluda.

Uzvišeni kaže:

O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one koji skreću s Allahova puta čeka teška patnja na Onome svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati.[5]

Dakle, presuda ili je na osnovu istine ili je na osnovu strasti i prohtjeva, trećeg nema. Sam razum je isključio, jer poznato je i uobičajeno da ne biva osim ovo.

Također Uzvišeni kaže:

…i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Našem Zikru učinili, koji strast svoju slijedi.[6]

Dakle, ograničio je ili na slijeđenje Zikra ili na slijeđenje svojih strasti i prohtjeva.

Zatim kaže:

A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu?[7]

Slučaj ovoga isti je kao i ovo što smo ranije spomenuli.

Razmislite o ovom ajetu: on je jasan dokaz da niko nije u većoj zabludi od onoga koji se, pored Allahove upute, povodi za svojim strastima i prohtjevima. Takvo je stanje novotara, jer on slijedi svoje prohtjeve, a ne uputu, jer uputa je Kur’an.“[8]

Osuda slijeđenja strasti i prohtjeva

Kur’an i Sunnet, kao i učenjaci prvih generacija, strogo osuđuju slijeđenje strasti.

Ibnul-Kajjim kaže: „U Kur’anu strast nije spomenuta a da nije osuđena, a isti je slučaj i sa njenim spomenom u Sunnetu, osim u slučaju kada je ona ograničena, kao što se navodi u hadisu: ‘Niko od vas neće biti potpuni vjernik dok mu njegove strasti ne budu slijedile ono sa čime sam došao.“[9]^/[10]

U Kur’anu stoji:

O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni.

A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah zaista zna ono što radite.[11]

A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu? Allah, doista, neće ukazati na Pravi put narodu koji sam sebi nepravdu čini.[12]

Šejh Sa’di kaže: „Takav je jedan od onih koji je najviše u zabludu otišao, jer mu je ponuđen pravi put koji vodi do staništa gdje će biti poštovan, i pored toga on se na njega ne obazire, tj. Ostavlja uputu, i odaziva se prohtjevima koji ga vode ka propasti i nesreći.“[13]

Pored Kur’ana, slijeđenje strasti osuđeno je i u Sunnetu, gdje se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio: „Allahu moj, utičem Ti se od lošeg ponašanja,  loših postupaka i slijeđenja strasti.“[14]

Ebu Berze el-Eslemi prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Poslije mene za vas se najviše bojim vaših (punih) stomaka, stidnih mjesta (ne čuvanje čednosti) i zabludjelih prohtjeva (strasti).“[15]

Preneseni su mnogobrojni citati učenjaka prvih generacija koji osuđuju slijeđenje strasti, prohtjeva, a ovo su neki od njih:

Ibn Omer veli: „Od islama ničemu se više nisam radovao nego da mojim srcem ne ovladaju strasti i prohtjevi.“[16]

Ibn Mesud kaže: „Vi ste u vremenu kada istina rukovodi strastima, a doći će vrijeme kada će strasti rukovoditi istinom. Allahu se utičemo od tog vremena.“[17]

Od tabi’ina Muhammeda b. Sirina prenosi se: „Kada bi se pojavio Dedžal, vidio bi da ga slijede oni koji se povode za svojim strastima i prohtjevima.“[18]

Suština slijeđenja strasti

Slijeđenje strasti i prohtjeva jedan je od glavnih uzroka pojave novotarija, pogrešnih vjerovanja, zabluda.

Strasti su temelj svakog zla i osnova svakog iskušenja i nedaće, kao i oslonac svakoj novotariji u vjeri.

Razlog tome jeste što sljedbenici strasti daju prednost svojim strastima nad šerijatom, a zatim istražuju dokaze u šerijatu kako bi dokazali ispravnost svojih postupaka.

Oni iskrivljuju značenja vjerskih tekstova kako bi opravdali svoje novotarije. Takvi nisu uzeli šerijatske dokaze da bi radili po njima, nego su se oslonili na svoj razum tražeći potvrdu za ispravnost svojih djela, a šerijat su učinili sporednim izvorom.

Upravo iz tog razloga, učenjaci prvih generacija sljedbenike novotarija nazivali su sljedbenicima strasti. Ustvari, tim imenom nazivali su sve one koji izađu van okvira koji su zacrtani Kur’anom i Sunnetom.

Šatibi kaže: „Novotar se mora vezivati za neki nejasni (mutešabih) dokaz, zatim svoje značenje tog dokaza pripisuje Zakonodavcu, smatrajući da je to, ustvari, značenje koje je Zakonodavac ciljao, da bi na taj način dokazao da je njegov prohtjev, ustvari, ono na što ukazuje dokaz iz šerijata.“[19]

Sve novotarije i grijesi proizvod su davanja prednosti strastima nad onim što Allah i Poslanik vole.

Zbog toga svako ko se suprotstavlja onome s čime je Allah Poslanika poslao, u šta se ubrajaju naredbe, zabrane, ibadeti i pokornost, ustvari, slijedi svoje prohtjeve, a ne vjeru koju je Allah propisao.[20]

Povođenje za prohtjevima i napuštanje okvira određenih Kur’anom i Sunnetom u koliziji je sa šerijatom, jer “cilj šerijata jeste da svakog čovjeka izbavi i spasi slijeđenja strasti i prohtjeva, kako bi on, kao što je Allahov rob bez svoje volje, postao i svojevoljno Njegov rob.“[21]

Onaj ko bude tražio uputu u nečemu drugome mimo Allahove Objave samo će otići još dalje u zabludu.

Onaj čiji govor i postupci budu zasnovani na njegovim željama i prohtjevima i ko bude ostavljao ono što mu se ne sviđa bez bilo kakovog dokaza, takav slijedi svoje strasti.

Ibn Tejmijje veli: „Čovjek slijedi svoje prohtjeve kada govori i radi samo ono što on lično voli, a ostavlja ono što mu se ne sviđa, ne posjedujući za to nikakav dokaz od Allaha.“[22]

Uzvišeni veli:

…mnogi, prema prohtjevima svojim, nemajući za to nikakva dokaza, zavode druge u zabludu.[23]

Povođenje za prohtjevima može biti vezano za ideologiju, uvjerenje, vjerovanje, i to su šubhe, a može biti vezano za tjelesne prohtjeve, a to su šehve.

Povođenje vezano za šubhe mnogo je opasnije nego ono koje je vezano za tjelesne prohtjeve.

Ibn Tejmijje veli: „Slijeđenje prohtjeva vezano za uvjerenja opasnije je nego ono koje je vezano za djela (tjelesne prohtjeve).“[24]

Povođenje za prohtjevima je jedan od direktnih uzroka pojave bolesti srca, a te bolesti dijele se na dvije vrste: bolest šehva (vezano za tjelesne prohtjeve) i bolest šubha (vezano za uvjerenja), a više je opasna ova druga.

Bolest srca može se povećati do te mjere da srce umre, pa onda ne zna šta je dobro a šta loše, ne razlikuje sunnet od novotarije, niti pravi razliku između halala i harama.

Liječenje bolesti povođenja za strastima

Jedan od najuspješnijih lijekova jeste čvrsto slijeđenje Kur’ana i Sunneta kao i uzimanje njih za jedini izvor islamskih propisa, te odbacivanje svih vidova prohtjeva, neosnovanih mišljenja ljudi, razuma i sl.

Slijeđenje islamskih propisa i uzimanje šerijata za sudiju mora biti i u malim i u velikim (značajnim) pitanjima, odnosno u svim pitanjima vezanim za život.

Šerijat se mora uzeti kao izvor i našeg znanja i naših postupaka, i naše forme kao i naše suštine (teoretski i praktično), a Objava se mora primjenjivati prije svega na sebi, jer samo tako rob može biti na Pravom putu i njegovi postupci mogu biti u skladu sa onim što šerijat propisuje.

Imam Šatibi kaže: „Šerijat mora da bude sudija nad njima i svjetiljka koju prate na putu Istine.

Njihova slava i ponos mjeri se shodno tome koliko su u okvirima propisa vjere, bilo da se radi o riječima, djelima ili uvjerenjima, a ne shodno razumskim zaključcima, niti shodno njihovom ugledu u narodu. Allah je taj koji daje ponos i slavu i On je kazao:

Kod Allaha su najbolji oni koji Ga se najviše boje.[25]“[26]

Uzvišeni kaže:

Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svome nahođenju postupiti.

A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je, sigurno, skrenuo s Pravoga puta.[27]

Ibn Tejmijje smatra da liječenje ove bolesti biva putem razmišljanja o Allahovim znakovima, izučavanjem Allahove Knjige, strahopoštovanjem, zikrom i sl.

On kaže: „Sve što je vezano za istinito znanje, koje obuhvata razmišljanje i zikr koji proizlazi iz Kur’ana, kao i strahopoštovanje koje sprječava slijeđenje prohtjeva, uzroci su da se stanje čovjeka popravi.

Ukoliko znanje i razmišljanje jačaju, onda jača i odbrana od prohtjeva.

Kada se prohtjevi odbiju strahopoštovanjem, onda srce progleda i dođe do spoznaje.“[28]

Uzvišeni Allah kaže:

Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi.[29]

Ibnul-Kajjim je napisao posebno poglavlje u kojem je govorio o liječenju ove bolesti. Taj govor se nalazi u posljednjem poglavlju knjige Revdatul-muhibbin ve nuzhetuul-muštakin.[30]

On spominje pedeset načina kako se riješiti ove bolesti, a neki od njih su: čvrsta odluka, strpljenje, hrabrost, razmišljanje o posljedicama, davanje prednost slasti koju čovjek osjeća kada je čedan nad slašću grijeha.

Svijest o tome da je čovjek stvoren s velikim ciljem koji ne može ostvariti osim putem suprotstavljanja strastima.

Svijest o tome da je čovjeku podaren razum kako bi odabrao ono što mu koristi i ostavio ono što mu šteti, spoznaja da prohtjev kada dođe u dodir sa nečim, uništi ga.

Spoznaja da šejtan ne može djelovati na čovjeka osim putem prohtjeva, svijest da povođenje za prohtjevima vodi u propast, da je ono otrov koji se liječi suprotstavljanjem istima.

Svijest o tome da onaj koga nadvladaju prohtjevi dolazi u stanje u kojem mu se razum pomućuje, te spoznaja da suprotstavljanje strastima vodi ka ponosu i na ovome i na Onome svijetu, te čini čovjeka ponosnim i formalno i suštinski.[31]

Mjerilo po kojem znamo da se ne slijede prohtjevi jeste slijeđenje Kur’ana i Sunneta, kao i slijeđenje puta prvih generacija u načinu argumentovanja, te bogobojaznost i iskrenost.

Povođenja za prohtjevima kod bosansko-hercegovačkih muslimana

Već ranije je kazano da je uzrok svih grijeha i novotarija povođenje za prohtjevima i strastima, i ne samo to nego je ono uzrok svakom suprotstavljanju Kur’anu i Sunnetu, bez obzira bilo to vezano za naredbe i zabrane, ili za uvjerenja i ibadete.

Suprotstavljanja Kur’anu i Sunnetu kod muslimana Bosne i Hercegovine uzelo je maha. Sve što je spomenuto u ovim knjigama od grešaka u tevhidul-ibadetu, bez obzira bilo to riječima ili djelima, poput uvjerenja i ibadeta, prouzrokovano je slijeđenjem strasti i prohtjeva, iako te greške nisu sve na istom nivou.

Npr. prinošenje žrtve na turbetu Hasana Kaimije ili džinu opasnije je nego klanje životinje na temeljima nove kuće, a i jedno i drugo je zbog povođenja za prohtjevima.

Ni Kur’an ni Sunnet ne ukazuju na validnost tih djela, nego su ona zasnovana na slijepom slijeđenju prohtjeva.

Odlazak na razna dovišta nije ni zbog čega drugog nego zbog slijeđenja prohtjeva, to je slijeđenje predislamskih džahilijjetskih običaja.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je praktikovanje postupaka iz predislamskog perioda.

Ali, imajući u vidu da se radi o povođenju za prohtjevima, to se dešava i dolazi se na ta dovišta, čime se direktno suprotstavlja šerijatskom tekstu.

Zatim, odlaskom na dovišta smatra se poduzimanje putovanja na neko mjesto radi njegove svetosti, a to je strogo zabranjeno, osim ako se radi o tri sveta hrama.

Ali, s obzirom da se radi o povođenju za strastima, to putovanje se poduzima i odlazi se na razna svetišta i dovišta, čime se suprotstavlja šerijatskom tekstu.

Uvedeni su novi (vremenski i prostorni) blagdani, i pored činjenice da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio koji su to islamski blagdani.

Ali, imajući u vidu da je uzrok tome povođenje za prohtjevima, određeni su blagdani koje islam ne poznaje, čime se suprotstavlja šerijatskom tekstu.

Upravo iz tog razloga, kod muslimana Bosne postoje razni blagdani i manifestacije koje se obilježavaju kao vjerske, iako za to nema osnove u islamu.

Sadžid-ef. Ramić veli: „Mnoga današnja okupljanja na bošnjačkim dovištima usmena tradicija veže za okupljanja bogumila, u predislamskom dobu.

Prema toj tradiciji, oni su se okupljali u određenim danima, na zborištima, najčešće utorkom (utorkovišta) i četvrtkom (trgovišta), izlazili su na uzvišenja i obavljali molitve, vezane za određene pojave.

Primanjem islama, ostala su i dalje utorkovišta, ali sada su zborišta preinačena u dovišta, a trgovišta u džumanska okupljanja i druženja.“[32]

Gradnja na kaburovima nije ni zbog čega drugog nego zbog povođenja za prohtjevima, jer vjerski tekstovi zabranjuju takve postupke. Zbog takvog odnosa skoro da ne postoji kabur na kojem nema izgrađeno i uzdignuto nešto.

Također, obraćanje i traženje pomoći od umrlih nije ni zbog čega nego zbog povođenja za prohtjevima i upravo iz tog razloga danas imamo veliki broj turbeta koja se posjećuju, s uvjerenjem da sahibije tih turbeta donose korist ili otklanjaju štetu.

Čini se teberruk i traži berićet putem umrlih, kao što kaže Mustafa Bali Zade: „Ispravno ih je posjećivati radi berićeta, iz razloga što su svetišta gdje se nalaze evlije ustvari mjesta na kojima će se dova prije primiti, te korist i berićet ostvariti.

Dokaz tome je događaj kada je Poslanik prilikom noćnog putovanja posjetio Betlehem, Musaovo stablo, kao i druga mjesta velikog dobra i pomoći, i pored činjenice da se svi vjerovjesnici napajaju nurom njegovim, sallallahu alejhi ve sellem, ali on je to činio s ciljem da poduči ummet.“^[33]

Ovo nije ništa drugo nego povođenje za prohtjevima, jer teberruk putem umrlih u islamu strogo je zabranjen.

Teberruk koji se čini putem Ajvaz-dedine stijene, ili putem vode na dovištu Dobre vode, samo je zbog slijeđenja prohtjeva, jer kur’ansko-hadiski tekstovi zabranjuju takve postupke.

Ali kada se ne slijedi dokaz, neminovno se slijede prohtjevi.

Sve greške pojedinih muslimana koje su spomenute u ovim knjigama rezultat su povođenja za prohtjevima.

Uzvišeni Allah kaže:

A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu? Allah, doista, neće ukazati na Pravi put narodu koji sam sebi nepravdu čini.[34]

Ibnul-Kajjim veli: „Onaj ko nema čvrste vjere daje prednost prohtjevima, pa makar ga to odvelo u propast na Onome svijetu, jer mu je vjera koja ga treba spriječiti slaba.

Onaj ko nema ponosa daje prednost prohtjevima, pa makar mu to i poljuljalo ugled, jer mu je ponos oslabio, pa ga ne sprječava da čini to što čini.“[35]

Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 12: Uzroci devijacija u akidi – mr. Jakub Alagić

[1] Pogledati: Lisanul-Arab, 6/4728; El-Mu’džemul-Vesit, 2/1001; Mekajisul-lugah, 6/15-16.

[2] En-Naziat, 40.

[3] Lisanul-Arab, 6/4728.

[4]Pogledati: Sunen Darimi, 1/389, ovo je stav Ibn Abbasa, Šabija, Hasana Basrija, Mudžahida… Pogledati: Eš-Šerhu vel-Ibane ala usulis-sunneti ved-dijaneh, str. 140-141.

[5] Sad, 26.

[6] El-Kehf, 28.

[7] El-Kasas, 50.

[8] El-I’tisam, 1/67.

[9] Bilježi ga Begavi, 1/213. Imam Nevevi u svojih 40 hadisa (str. 426, br. 41) kaže da je hadis hasen-sahih.

[10] Revdatul-muhibbin, str. 629-630.

[11] En-Nisa, 135.

[12] El-Kasas, 50.

[13] Tejsirul-kerimir-rahman, 6/32.

[14] Bilježi ga Tirmizi, br. 3591, str. 816; Ibn Hibban bilježi slično, 3/240; Hakim, 1/714, koji kaže da je hadis ispravnog lanca po uslovima Muslima.

[15] Bilježi ga Ahmed, 33/33, br. 19787; Hejsemi, 1/188, koji kaže: „Bilježe ga Ahmed, Bezzar, Taberani u sva tri Mu’džema, a ljudi iz njegovog lanca su isti oni koji se spominju u Sahihu. Ebul-Hakem el-Bunani, ravija koji prenosi od Ebu Berzea je, ustvari, kako kaže Taberani, Alija b. Hakem, od kojeg hadise prenose Buhari i autori Sunena.“

[16] Šerhu usuli itikad ehlis-sunneti vel-džema’ah, 1/147.

[17] El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 10/208.

[18] Šerhu usuli itikad ehlis-sunneti vel-džema’ah, 1/148.

[19] El-I’tisam, 1/164-165.

[20] Pogledati: Medžmu’ul-fetava, 10/170-171.

[21] El-Muvafekat, 2/289.

[22] Medžmu’ul-fetava, 4/189.

[23] El-En’am, 119.

[24] Medžmu’ul-fetava, 28/132.

[25] El-Hudžurat, 13.

[26] El-Itisam, 2/855.

[27] El-Ahzab, 36.

[28] Medžmu’ul-fetava, 15/243.

[29] El-E’araf, 201.

[30] Pogledati: Revdatul-muhibbin ve nuzhetul-muštakin, str. 629. Ovo poglavlje štampano je u posebnoj knjizi: Zemmul-heva vet-tiba’ihi.

[31] Pogledati: Revdatul-muhibbin ve nuzhetul-muštakin, str. 631-638. Zemmul-heva vet-tiba’ihi, str. 14-40.

[32] Pogledati: Preporod, str. 17, br. 15, godina 2010.

[33] El-Feraid fi halil-mesaili vel-kavaid, Šerhu kenzid-dekaik fi furu’il-hanefijje, str. 64.

[34] El-Kasas, 50.

[35] Revdatul-muhibbin ve nuzhetul-muštakin, str. 630.