Oponašanje nevjernika kao uzrok devijacije u akidi kod Bošnjaka 2. dio
Propis oponašanja nevjernika
Oponašanje nevjernika zabranjeno je u svakom stanju, a to nekada može dostići i stepen nevjerstva, kao što je to pojasnio Ibn Tejmijje, komentarišući hadis: „Ko oponaša jednu zajednicu, on i pripada njoj.“[46]
On veli: „Ovaj hadis u najblažem slučaju označava zabranu oponašanja nevjernika, iako svojom vanjštinom ukazuje na kufr zbog oponašanja njih.“ Kao što kaže Uzvišeni:
A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike i prijatelje prihvati.[47]
Ovo se može odnositi na potpuno, općenito oponašanje, jer iz takvog oponašanja proizlazi nevjerstvo i zabrana oponašanja u nekim dijelovima.
A može se odnositi i na to da je takav od njih u onoj mjeri u kojoj ih oponaša, pa ako je to oponašanje vid nevjerstva ili grijeh, i sud će se donijeti shodno tome.“[48]
Bez obzira da li se radilo o potpunom oponašanju ili djelimičnom, oponašanje nevjernika je zabranjeno po slovu hadisa.
Dakle, ono može nekada biti grijeh, nekad nevjerstvo ili može da odvede u grijeh i nevjerstvo.
Imajući u vidu ovo, može se kazati sljedeće:
- Ukoliko su djela sama po sebi nevjerstvo, onda je i oponašanje u tim djelima kufr.
- Ukoliko djela nisu sama po sebi nevjerstvo, onda takvo oponašanje nije kufr, ali je grijeh i zabranjeno je.
Ovakav propis važi za oponašanje vezano za uvjerenja i za djela, osim što je ovaj prvi vid mnogo opasniji od drugoga, imajući u vidu status nevjerstva vezan za njega.
Jedan od vidova oponašanja koji je kufr jeste i uvjerenje da neko pored Allaha ima moć upravljanja stvorenjima, pa makar to bilo i malo, ili da može štetiti, odnosno korist pribaviti ili, pak, da ima moć da izliječi, kao što vjeruju obožavaoci kaburova u pogledu svojih evlija.
To je, ustvari, oponašanje arapskih mnogobožaca koji su smatrali da njihova božanstva, pored Allaha, imaju sposobnost upravljanja, ili oponašanje kršćana koji vjeruju da Isus (Isa) ima tu sposobnost, ili oponašanje kršćana u pogledu njihovih sveštenih lica, koja se nakon njihove smrti dozivaju i mole, smatrajući da im oni mogu koristiti ili naštetiti.
Primjer oponašanja nevjernika, koji nije kufr, jeste obilježavanje mevluda Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, oponašajući kršćane, koji obilježavaju Isaovo rođenje.
Dakle, oponašanje nevjernika, u najmanju ruku biva grijeh, a nekada može dostići i stepen nevjerstva.
Posljedice oponašanja nevjernika na muslimane i na njihovo vjerovanje
- Oponašanje nevjernika vodi ka tome da se ispolji formalna naklonost (spoljašnjim djelima) i ljubav prema nevjernicima, a ona može dovesti do suštinske ljubavi (djelima srca) prema njima.
Također, ovo oponašanje ostavlja posljedice i na uvjerenje po pitanju ljubavi i prezira u ime Allaha, a ljubav i prezir su uslovi kelimei-šehadeta, koji nije validan, osim ako nije popraćen ovim dvjema osobinama.
Ibn Tejmijje veli: „Oponašanje u formalnom smislu (spoljašnjim djelima) neminovno vodi do oponašanja u suštinskom (djelima srca), i to na veoma tih i neprimjetan način. Oponašanje u formalnom smislu dovodi do određenog oblika ljubavi i naklonosti u suštinskom smislu isto kao što suštinska ljubav dovodi do formalnog oponašanja.“[49]
Također veli: „Naklonost i ljubav, iako su vezani za srce, ipak razlikovanje sa njima u spoljašnjim djelima (formi) više utiče na prekidanje veze sa njima i razlikovanje od njih.“[50]
Sudjelovanje sa njima u njihovim formalnim radnjama može biti razlog koji vodi do ljubavi prema njima, ili prepreka pa makar i mala, koja nas sprječava da napustimo naklonost i srčanu ljubav prema njima.
- Ljubav prema nevjernicima je veoma opasan faktor koji negativno djeluje na čovjekovu vjeru u Allaha i u Sudnji dan, dok je s druge strane, nepostojanje te ljubavi dokaz vjerovanja.
Uzvišeni Allah kaže:
Ne treba da ljudi koji u Allaha i u Onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi.
Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime.
Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani će, sigurno, uspjeti.[51]
- Nekada oponašanje nevjernika u nekom određenom djelu može biti uzrokom da se to djelo zavoli, što dalje može dovesti do toga da se to djelo smatra boljim od onoga što je šerijatom propisano.
Na takav način se daje prednost onome što je nevjerničko nad Allahovim propisom, što je, bez imalo sumnje, vid nevjerovanja.
- Oponašanje nevjernika je od znakova nestajanja vjere, što na kraju može rezultirati potpunim napuštanjem vjere. S druge strane, razlikovanje od njih je znak superiornosti i nadmoći islama nad drugim, neispravnim vjerama.
Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Vjera će biti ispoljavanja sve dok se bude žurilo sa iftarom, jer jevreji odgađaju prekidanje posta.“[52]
Dakle, razlikovanje od njih učinjeno je znakom napretka vjere, dok je oponašanje uzrok slabljenja vjere u srcima ljudi i jedan od vidova njenog gubljenja i zaborava.
Ibn Tejmijje veli: „Temelj nestajanja vjere i prevladavanja nevjere i grijeha jeste oponašanje nevjernika, kao što je, s druge strane, temelj svakom dobru briga o praksi vjerovjesnika i čuvanje njihovih vjerozakona.“[53]
- Oponašanje nevjernika vodi ka kufru ukoliko je djelo koje se oponaša kufr.
Ibn Tejmijje veli: „Oponašanje vodi ka nevjerovanju, ili u većini slučajeva griješenju, ili općenito vodi i jednom i drugom.
U tome nema nikakve koristi, a ono što vodi ka spomenutom je zabranjeno. Tako da je i oponašanje (nevjernika) zabranjeno djelo.“[54]
- Dalje, oponašanje nevjernika umrtvljuje sunnet, jer što je viši procenat oponašanja nevjernika, sve je manji procenat slijeđenja Sunneta.
Ta pojava dovodi do toga da Sunnet bude nepoznat u jednom društvu ili se, pak, smatra novotarijom, što možemo vidjeti u mnogim muslimanskim sredinama i društvima.
- Oponašanje nevjernika vodi ka tome da se čovjek poistovjeti sa njima u ponašanju (ahlaku) i u uvjerenju. Razlikovanje od njih u vanjskom aspektu donosi korist Allahovim robovima u njihovom udaljavanju od postupaka koji vode ka Vatri.
U Iktidaus-siratil-mustekim stoji: „Način ponašanja i vjerovanja koji oni slijede je ili štetan ili manjkav, pa je zbog toga zabranjen. Naređeno je da se čine djela suprotna njemu, jer ona donose korist i vode ka upotpunjenju. Kod njih nema ništa a da nije štetno ili manjkavo.“[55]
Ibn Tejmijje kaže: „Sudjelovanje i oponašanje u formalnim postupcima dovodi do sličnosti između dvije stvari i rezultira podudarnošću u ponašanju i djelima. Ovo je nešto što se može uočiti i što je osvjedočeno.
Onaj ko oblači odjeću učenjaka, osjeća da se pripojio njima, onaj ko oblači odjeću vojnika, naprimjer, osjeća se kao vojnik i kiti se vojničkim ponašanjem, osim u slučaju kada ga nešto ka tome cilju spriječi.
Razlikovanje u formalnim postupcima neminovno rezultira odvajanjem i razlikom, što dovodi do spasa od uzroka koji proizvode (Allahovu) srdžbu i vode u zabludu, te vodi ka pripajanju sljedbenicima upute koji teže Allahovom zadovoljstvu.
Na taj način ostvaruje se prekid veze između Allahove pobjedonosne vojske i Njegovih neprijatelja gubitnika.
Što je srce više živo i što bolje spozna islam, odnosno što se bolje i više preda Allahu (a ne samo da se formalno njemu pripisuje, ili da pak samo ima puka vjerovanja), javlja mu se viši osjećaj i potreba za razlikovanjem od jevreja i kršćana, i formalno i suštinski, i sve je više udaljeno od ponašanja koje su neki muslimani od njih preuzeli.
Oponašanje nevjernika u formalnom smislu dovodi do toga da se sa njima sudjeluje i miješa, tako da to može dovesti do nestanka razlike između upućenih i onih nad kojima je Allahova srdžba, odnosno onih koji su zalutali.“[56]
Oponašanje nevjernika kod muslimana BiH
Uvjerenje muslimana i njihova akida jeste slijeđenje Kur’ana i Sunneta, i što je takvo uvjerenje čvršće, greške u vjerovanju su manje. Što je slijeđenje Kur’ana i Sunneta slabije, oponašanje nevjernika je zastupljenije.
Zbog toga je oponašanje nevjernika direktan razlog pojave akidetskih grešaka, posebno u tevhidu-uluhijjetu, i što je oponašanje nevjernika na višem stepenu, greške u vjerovanju su učestalije.
Imajući u vidu da muslimani Bosne žive zajedno sa ehli-kitabijama, te ateistima, i da se muslimani slabo pridržavaju Kur’ana i Sunneta, oponašanje nevjernika uzelo je velikog maha u mnogim stvarima.
Ibn Tejmijje kaže: „Vidjeli smo da jevreji i kršćani koji su živjeli među muslimanima čine dosta manje dijela nevjerstva nego drugi, a isto tako vidjeli smo da muslimani koji se mnogo druže sa njima, imaju dosta slabije vjerovanje od drugih muslimana koji su tamo gdje je islam dominantan.“[57]
Zbog ovog a i drugih razloga, poput nepoznavanja vjere i nepoznavanja načina na koji su se prve generacije odnosile prema akaidu, oponašanje muslimanima Bosne drugih, posebno ehli-kitabija, dosta se proširilo. Ovo je vidljivo u uvjerenju, obredoslovlju, a također i u običajima.
Oponašanje muslimana BiH najviše se ogleda u postupcima vezanim za kaburove i umrle. Upravo zbog toga, skoro da se ne može naći kabur a da nije uzdignut, i da na njemu nešto nije sagrađeno, kao što je slučaj i sa ehli-kitabijama.
Dakle, u oblike oponašanja ubraja se podizanje kabura, gradnja i pisanje na njima. Ove pojave, nažalost, skoro da su neizbježne kod bosansko-hercegovačkih muslimana.
Sa strane glave i stopala stavljaju se mramorne, luksuzne, bijele i okićene ploče i nišani, na kojima se ispišu osnovne informacije o umrlome, kao što su ime, datum rođenja i smrti, te ime osobe koja podiže nišane.
Na velikom broju tih kabura stavljaju se i crne ploče, slične onim koje stavljaju kršćani. Neki na njoj stavljaju sliku umrloga iz mlađih dana, što ukazuje na još viši stepen oponašanja nevjernika.
Iako je gradnja na kaburovima sama po sebi oponašanje nevjernika, bez obzira na boju ploče i nišana koji se grade, postavljanje slika na crne ploče još je viši vid tog oponašanja.
Mnogi muslimani ovo smatraju neispravnim djelom zbog toga što se time oponašaju nevjernici, a ne zbog toga što je gradnja na kaburovima sama po sebi zabranjena.
Prenosi se da je Muavija kazao: „Izravnanje kabura je sunnet jer kaburove podižu jevreji i kršćani, pa ih ne oponašajte.“[58]
Na nekim kaburima sagrađena su kubeta ili prostorije koje ljudi svakim danom posjećuju, kod njih se mole, traže pomoć od sahibija tih kaburova, što je, također, vid oponašanja nemuslimana, jer kršćani, kada im umre neki svećenik, koji je bio dobar čovjek, počnu da ga veličaju, na njegovom grobu sagrade nadgrobni spomenik ili crkvu, te ga mole i od njega pomoć traže.
To njegovo mjesto u kojem je ukopan proglase svetištem koji redovno posjećuju.
Neki od najpoznatijih svetaca koje kršćani u Bosni veličaju i slave su: Sveti Sava, Nemanja, Ivo, Stefan, Vasilije, Jovan i mnogi drugi.
Ovo isto čine i sufije (i ljudi koji ih slijede) sa svojim šejhovima, gradeći na njihovim kaburima i praveći od njih svetišta koja redovno posjećuju.
Neka od najpoznatijih turbeta kod bosansko-hercegovačkih muslimana su: Ajvaz-dedino turbe u Pruscu, turbe Abdulvehhaba Ilhamije u Travniku, Hasan Kaimijino turbe u Zvorniku, turbe Sari Saltuka u Blagaju, Djevojačko turbe u Tuzli, turbe šejha Abdurrahmana Sirrija u Fojnici, Turbe Hasan Kafije u Pruscu, Turbe Mustafe Ejubovića – šejha Juje u Mostaru, turbe emira Ahmeda i Alije u Zvorniku, turbe Sedam braće u Sarajevu.
Jedan od oblika oponašanja ehli-kitabija od strane nekih muslimana je i paljenje svijeća (za umrle) u kući umrloga, nekoliko dana nakon njegove smrti, ili kod kabura, ili u džamiji u mjesecu redžebu, ša’banu, ramazanu, s namjerom osvjetljenja njegovog kabura.[59]
Izlazak na svetišta i dovišta radi upućivanja dove također je vid oponašanja nevjernika.
Enver Mulahalilović kaže: „Karakteristično je da su te dove, izuzev Ajvatovice kod Prusca, održavane (od strane bogumila) isključivo utorkom, i to ne prije Jurjeva, pa do iza Aliđuna svake godine.“[60]
Zatim i obilježavanje mevluda Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, 12. rebiul-evela, vid je oponašanja kršćana koji obilježavaju Isaov rođendan.
Također, vremenski praznici nisu ništa drugo do oponašanja drugih, što je veoma mnogo zastupljeno.
Postoje praznici koji su vezani za državu i gradove, a jedan od najpoznatijih je 1. mart kada se proslavlja nezavisnost Bosne i Hercegovine od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koja se desila 1992.
Potom, Dan državnosti Bosne i Hercegovine koji se obilježava svakog 25. novembra. Taj datum neradni je dan za sve državne, ustanove, škole, fakultete.
Jedan od tih praznika je i Nova godina (1-2. januar) koju slave pripadnici svih religija, i ateisti, zatim 1. maj – praznik rada. U tom periodu ne rade ni jedna državna ustanova.
I društveni praznici koji se obilježavaju su oblik oponašanja nevjernika, poput rođendana, koji slave i stari i mladi. Tom prilikom se organizira proslava, zapale se svijeće kojih ima koliko je i godina onog koji slave rođendan. Svaka svijeća je znak jedne godine. Slavljenik tom prilikom gasi te svijeće koje su zapaljene.
U ovo se ubraja i godišnjica braka i 8. mart, dan žena, kao i Dan zaljubljenih.
Godine 2011. uveden je novi vid oponašanja koji nije postojao ranije, a radi se o posjeti mezaru prvom predsjedniku BiH, Alije Izetbegovića u Sarajevu. Ta povorka kreće pješke iz Konjica prema Sarajevu.
Na ovaj način i katolici posjećuju grob i crkvu svetog Ivana, hodajući pješice, kao vid veličanja ovog njihovog sveca.
Jedan od oblika oponašanja nemuslimana jeste i slijeđenje u običajima, odjeći, ponašanju i govoru. Ovaj oblik oponašanja je veoma mnogo zastupljen.
Naš najeminentniji alim Mehmed Handžić najoštrije je osudio oponašanje nevjernika, bilo to u vjerovanju ili u običajima.
Mehmed Handžić je kazao: „Spominjanje Božije majke uvuklo se među neznalice između muslimana. To je došlo od strane kršćana i odraz je njihova vjerovanja.
To je za muslimana pravi kufur, te je stoga dužan svaki musliman da se takvih riječi i izgovora potpuno kloni, jer takve riječi kao potpuno oprečne muslimanskom pravilnom vjerovanju, izvode iz vjere…
Tako npr. ne smije dozvoliti da se vjenča po vjerskom obredu druge vjere osim islama; ne smije se kleti ni na kakav drugi način osim na način propisan islamskim šerijatom, jer je zakletva vjerski obred i vjerski čin…
Kloneći se ovakvih i sličnih riječi, izraza i djela, musliman će se sačuvati od onog što ga izvodi – Bože sačuvaj iz njegove uzvišene i ispravne vjere, dini islama.“[61]
Također veli: „Naša vjera od nas traži da ne primamo nikakva običaja, koji služi kao obilježje druge vjere. Alejhisselam kaže: ‘Razlikujte se od nevjernika.’[62]
U ovom hadisu Alejhisselam od nas zahtijeva da ne primamo nikakva nemuslimanskog običaja, koji služi kao isključivo obilježje nemuslimana, i od nas traži da se razlikujemo od nemuslimana.
To je za zajednicu vrlo važna stvar. To joj čuva cjelinu od raspadanja i njenu samostalnost…
Stoga je baš Alejhisselam i nastojao da zapriječi put uvođenju tuđih običaja i osobina pa je rekao: ‘Ko se prispodablja kojoj zajednici, on i pripada njoj.’[63]
U ovoj oštroj osudi Alejhisselam kaže da onaj koji bi želio da bude kao članovi neke druge zajednice, da primi njihove običaje, njihove osobine, ispada iz islamske zajednice a pripada onoj kojoj sebe prispodablja.
Kao da samo napuštanje islamskih običaja a simpatisanje tuđih osobina znači da u srcu nema pravog čvrstog islamskog vjerovanja, što je uistinu i uzrok da se tuđe osobine simpatišu…
Pa kad je ovako stroga osuda izrečena za onoga koji prihvaća samo običaje i osobine druge vjerske zajednice, možete pomisliti kakva će osuda biti za one koji prihvaćaju čisto vjerske stvari druge vjere.
Kao naprimjer: proslavljaju svetkovine drugih vjera, prisustvuju raznim nemuslimanskim vjerskim ceremonijama, itd… Oni npr. u taj dan na polju ne rade, sijena ne kupe i slične poslove ne vrše.“[64]
Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 12: Uzroci devijacija u akidi – mr. Jakub Alagić
[46] Bilježi ga Ebu Davud, br. 4031, str. 721, spominje ga i Ibn Hadžer u Fethul-bariju, 6/98, koji kaže da on ima drugu mursel-predaju koja ima dobar lanac prenosilaca, i Sujuti u El-Džamius-sagiru, sa naznakom da se radi o ispravnom hadisu, 2/921, br. 8619, a ispravnim ga smatra i Albani i djelu Irvaul-galil, 5/109.
[47] El-Maide, 51.
[48] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/270-271.
[49] Prethodni izvor, 1/548-549.
[50] Prethodni izvor, 1/183-184.
[51] El-Mudžadela, 22.
[52] Bilježe ga Ebu Davud, br. 2353, str. 412, i Hakim, 1/596, koji kaže da je hadis ispravan prema Muslimovim uslovima.
[53] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/352.
[54] Prethodni izvor, 1/541.
[55] Prethodni izvor, 1/198.
[56] Prethodni izvor, 1/93-94.
[57] Prethodni izvor, 1/548.
[58] Izvor ovog hadisa ranije je spomenut.
[59] Pogledati: Vjerski običaji muslimana u BiH, str. 231-232.
[60] Enver Mulahalilović, Vjerski običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, str. 176. Autor veli: „Tog mišljenja je dr. Muhamed Hadžijahić, dobar poznavalac kultnih mjesta i vjerskih običaja kod nas, pa i šire i još neki drugi (Vlajko Palavestra, Mario Petrić, dr. Ivo Pilar i drugi.)“ Pogledati: Islam i muslimani u Bih, str. 88.
[61] Izabrana djela, 5/141-142.
[62] Bilježe ga Buhari, br. 5893, str. 1109, i Muslim, br. 54, str. 129.
[63] Bilježi ga Ebu Davud, br. 4031, str. 721, i Ahmed, 9/123., br. 5114, a spominje ga i Sujuti u El-Džamius-sagiru, sa naznakom da se radi o ispravnom hadisu, 2/921, br. 8619, a ispravnim ga smatra i Albani i djelu Irvaul-galil, 5/109.
[64] Izabrana djela, 5/256-258.
