Oponašanje nevjernika kao uzrok devijacije u akidi kod Bošnjaka 1. dio
– Značenje oponašanja nevjernika
Oponašati nevjernike znači biti sličan njima i raditi ono što oni rade.
Tumačeći riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji veli: „Ko oponaša jednu zajednicu, on i pripada njoj,“[1] – Imam Munavi definisao je ovo oponašanje, kazavši: „To je onaj ko svojom formom izgleda kao oni, ko se prepoznaje kroz njihova djela, ima ponašanje kao oni, te onaj ko se sa njima poistovjeti u načinu odijevanja i nekim postupcima. Tj. kao da se njegovo formalno oponašanje uskladilo sa onim što je u njegovoj suštini.“[2]
Imam Begavi ga je definisao ovako: „Oponašanje je pokušaj čovjeka da liči onome koga oponaša, da izgleda kao on i da ima njegova svojstva, ili je to, pak, izraz koji ukazuje na pretvaranje (izvještačenost) u tome, cilj da se to postigne i nauči (upozna).“[3]
Da bi se nešto smatralo oponašanjem nije uslov da se ima namjera (nijet) oponašanja, nego se neko djelo smatra oponašanjem nevjernika ako je ono vezano za nevjernike, pa makar onaj ko ga čini nemao cilj da njime oponaša nekog.
Dokaz tome je predaja u kojoj se spominje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je podučavao Amru b. Abesu es-Sulemija, namazu, rekao: „A kada se sjena pomoli, ti klanjaj, uistinu tada namazu prisustvuju meleki sve dok ne klanjaš ikindiju. Nakon toga, sustegni se od namaza sve dok Sunce ne zađe, jer ono, uistinu, zalazi između dva šejtanova roga i nevjernici mu tada sedždu čine….“[4]
U ovom hadisu ne spominje se da onaj ko oponaša nekog mora imati za cilj oponašanje, tj. da bi se nešto zvalo oponašanjem nije uslov da se ima nijet oponašanja.
Ibn Tejmijje veli: „Poznato je da vjernik nema za cilj činiti sedždu drugome osim Allahu, a većina ljudi i ne zna da Sunce zalazi i izlazi između dva šejtanska roga i da nevjernici čine sedždu Suncu, a ipak je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio namaz u ovo vrijeme, kako bi spriječio svaki vid oponašanja.“[5]
Također veli: „Već smo ranije pojasnili da su nam Allah i Poslanik naredili da se razlikujemo od nevjernika, bez obzira imali cilj da ih oponašamo ili ne, i zabranili su nam oponašanje njih, bez obzira bilo nam to cilj ili ne, jer većina postupaka kod muslimana nije učinjena s ciljem oponašanja.
Postoje djela gdje je nemoguće zamisliti oponašanje, poput sjedila kose i dužine brkova,[6] i sl.“[7]
– Postupci koji se ubrajaju u oponašanje:
Postoje dvije vrste postupaka koje, ako muslimani urade, ubrajaju se u oponašanje nevjernika:
- Prva: Postupci koji su specifični za njihovu vjeru.
- Druga: Običaji koji su u osnovi uzeti od nevjernika.
Ovu vrstu podjele potvrđuje Imam Munavi, koji kaže: „Oponašanje nekada biva vezano za srce, poput uvjerenja i namjera.
Nekada biva vezano za riječi i djela i ono može biti vezano za ibadete, a može biti vezano i za adete, poput hrane, odjeće, stanovanja, braka, okupljanja, razilaženja, putovanja, boravka, uspinjanja na prevozno sredstvo i vožnje njime i sl.“[8]
Što se tiče onih postupaka koji u osnovi nisu uzeti od nevjernika, ali ih i oni praktikuju, to se ne ubraja u oponašanje koje je zabranjeno. Isti je slučaj i sa dozvoljenim stvarima koje čine i muslimani, a i nemuslimani.
Ono djelo koje niko od muslimana nije preuzeo od nevjernika ne ubraja se u zabranjeno oponašanje, osim u slučaju ako vjerski tekst ne ukazuje da se radi o oponašanju.
Oponašanje u djelima koja su posebno vezana za njihovu vjeru je na višem stepenu zabrane od oponašanja vezanog za njihove običaje.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Sve iz predislamskog doba s mojim dolaskom (pod mojom nogom) oboreno je i poništeno?“[9]
Ibn Tejmijje kaže: „Hadis se odnosi na njihovu praksu bilo da je vezana za adete ili za ibadete, poput njihovih dova: O ti, o taj i taj, njihovih praznika i dr.“[10]
Ibn Tejmijje kaže: „Oponašanje nevjernika u onome što nije dio našeg vjerozakona dijeli se na dvije vrste:
Prva: Oponašanje uz spoznaju da se radi o nečemu što je specifično za njihovu vjeru.
Taj postupak koji je specifičan za njihovu vjeru neki čine da bi se usaglasili sa njima, a mali je broj takvih, dok neki to čine zbog prohtjeva vezanog za to djelo, ili pak misleći da je u tome korist i na ovome i na Budućem svijetu.
Nema sumnje da je sve ovo zabranjeno. Nekada ta zabrana dosegne stepen velikog grijeha, a nekada nevjerstva, sve shodno šerijatskim argumentima.
Druga: Oponašanje bez spoznaje da se radi o nečemu što je specifično za njihovu vjeru, ono se dijeli na dvije podvrste:
- Ono što je u osnovi preuzeto od njih onako kako ga oni čine ili pak uz neke promjene u vremenu, mjestu ili samome djelu.
U većini slučajeva ova vrsta pogađa mase ljudi, poput onoga što se radi za „veliki“ četvrtak[11], rođendan i sl.
Oni su to uveli i učinili tradicijom koja se prenosi s koljena na koljeno, a većina ne zna ni kada je to počelo.
Onaj ko to čini upoznat će se sa propisom toga, a ako se ne kloni, onda ono postaje prsta vrsta (Oponašanje uz spoznaju da se radi o nečemu što je specifično za njihovu vjeru).
- Ono što u samoj osnovi nije preuzeto od njih, ali ga i oni praktikuju. U ovom slučaju takav postupak ne ubraja se u oponašanje, ali čovjek može da izgubi veliku korist ako ne bude radio suprotno tome.
Pokuđenost ili zabrana ovakvih djela zavisi od šerijatskog argumenta, jer naše oponašanje njih nije ništa preče nego njihovo oponašanje nas.
Takvo djelo je pohvalno ostaviti, osim ako u tome nije neka šteta, zbog samog razlikovanja i ovo nas šerijat obavezuju da se u tome razlikujemo sa njima.“[12]
Ibn Hadžer u svome Fethu pojašnjava: „Neki iz prvih generacija prezirali su odijevanje burnusa[13] iz razloga što su to odijevali svećenici.
O tome je upitan imam Malik, pa je kazao: ‘U tome nema ništa sporno.’ ‘Ali to odijevaju kršćani.’ – rečeno mu je, pa je on kazao: ‘To je već ovdje oblačeno.’“[14]
Dakle, imam Malik, pojasnio je, kako prenosi Ibn Hadžer, da tu odjeću nije dozvoljeno oblačiti, osim zbog toga što se ona koristila kod muslimana.[15]
Da se kojim slučajem nije već koristila među muslimanima, on bi kazao da je zabranjena jer je preuzeta od kršćana.
Iz ovog se izuzima ono što je kod muslimana već postalo prepoznatljivo, a o njegovoj zabrani ne postoji vjerski tekst, jer se šerijat mora primjenjivati u svakom vremenu i mjestu.
Ibn Hadžer je u svome Fethu pojasnio da se ono što je kod muslimana postalo rašireno i prepoznatljivo ne ubraja u oponašanje nevjernika, pa makar ga nevjernici i praktikovali.
To je naveo kada je pojašnjavao propis korištenja plašta, kazavši: „Argumentiranje kazivanjem o Jevrejima (o zabrani nošenja plašta) ispravno je bilo onda kada su ti plaštevi bili njihovi simboli, ali u ovom vremenu taj propis je ukinut i takva odjeća ulazi u opću dozvolu.
Takva odjeća može nekad postati oznaka nekog naroda, pa bi se njeno ostavljanje u tom slučaju smatralo umanjivanje njihovog ugleda.“[16]
Dakle, postoji razlika između postupaka koji su uvedeni kako bi nekoga oponašali i postupaka koji su već postali rašireni i prepoznatljivi kod muslimana, tako da se ti postupci više ne smatraju simbolom i oznakom nevjernika.
Primjer tome je nošenje beretke (kapa), koja je preuzeta od Francuza, pa pošto je francuzica postala poznata i raširena među muslimanima, njeno nošenje se ne smatra oponašanjem Francuza.
Također, neko djelo može postati oznaka muslimana, nakon što je bilo oznaka nevjernika (poput fesa kod Turaka), a nekada se neki postupak može smatrati oponašanjem, nakon što nije bilo oponašanje, na način da ono postane oznaka nevjernika (poput nošenja crnine kada neko umre).
Govoreći o svome vremenu, imam Zehebi kaže: „Zar plavi i žuti turbani nisu nama do danas bili dozvoljeni, ali je sedamstote godine po Hidžri, sultan Melik Nasir primorao nevjernike da ih nose, pa su nama postali zabranjeni.“[17]
Dokazi zabrane oponašanja nevjernika
Oponašanje nevjernika zabranjeno je Kur’anom i Sunnetom, a također su na njegovu opasnost ukazali i učenjaci prvih generacija.
Zato je obaveza biti oprezan po ovome pitanju, pogotovo ako se uzme u obzir da neki muslimani već dugo vremena takvu praksu primjenjuju, a da učenjaci veoma malo na to upozoravaju i da postoje danas neke skupine koje pozivaju u oponašanje ehli-kitabija u što većoj mjeri.
Prvo: Kur’anski dokazi zabrane oponašanja nevjernika:
- Općenita zabrana oponašanja nevjernika:
Allah je rekao:
I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli – njih čeka patnja velika.[18]
Ibn Tejmijje veli: „To su jevreji i kršćani koji su se razišli na više od sedamdeset grupacija. Zbog toga nam je Uzvišeni Allah zabranio da se oni slijede i oponašaju u razdvajanju i podvajanju…
Ovo ukazuje da je razlikovanje od njih propisano djelo, te ukazuje da, kad god se čovjek udalji od njih (u oponašanju) u onome što nam nije propisano, biva udaljeniji od njih (u oponašanju) u onome što nam je zabranjeno. Ovo je veoma važna i bitna korist.“[19]
- Zabrana povođenja za prohtjevima nevjernika:
Allah je rekao:
A tebi smo poslije odredili da u vjeri ideš pravcem određenim, zato ga slijedi i ne povodi se za strastima onih koji ne znaju.[20]
Ibn Tejmijje veli: „Njihovi prohtjevi su ono što su oni izmislili i čemu teže, a čiji vanjski pokazatelji ukazuju na ništavnost njihove vjere. Slijeđenje toga i oponašanje je, ustvari, slijeđenje njihovih prohtjeva.“[21]
- Zabrana oponašanja u onome što nam je zabranjeno:
Allah je rekao:
Vi ste kao i oni prije vas! Oni su jači od vas bili i više su blaga i djece imali i slatkim životom su živjeli, a i vi slatkim životom živite isto onako kao što su oni prije vas živjeli; i vi se upuštate u nevaljaštine kao što su se i oni upuštali.
To su oni čija će djela biti poništena i na ovome i na Onome svijetu; njima propast predstoji.[22]
Uzvišeni Allah u ovome ajetu spojio je osudu oponašanja nevjernika u uvjerenjima (šubhama), a i u strastima i prohtjevima (šehvama).
Ibn Tejmijje kaže: „Allah je spojio uživanje u dobru i upuštanje u nevaljaštine. Vjera se poništava ili tako što se ima pogrešno uvjerenje o kojem se govori, ili činjenjem djela koje je suprotno ispravnom uvjerenju. Prvo su novotarije i sl, a drugo su grijesi i sl. Prvo je vezano za uvjerenja, a drugo za strasti.“[23]
Drugo: Dokazi zabrane oponašanja nevjernika iz Sunneta:
- Od Ebu Umejra b. Enesa se prenosi da je jedan od njegovih amidža, ensarija, kazao: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, razmišljao je o tome kako da okuplja ljude na namaz. Neko mu predloži: ‘Istakni bajrak prilikom nastupa namaza. Kad ga ljudi vide, prenijet će jedni drugima.’ Međutim, taj mu se prijedlog nije dopao.
Potom mu neko spomenu trubu, tj. rog, kao što je kod jevreja. Međutim, ni taj mu se prijedlog ne dopade. On reče: ‘To koriste jevreji.’ Potom mu neko spomenu zvono, a on reče: ‘To koriste hrišćani.’“[24]
Ovaj hadis ukazuje na to da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odbio sredstva koja su koristili ehli-kitabije.
Ibn Tejmijje veli: „Iz ovog proizlazi zabrana svega što je vezano za jevreje i kršćane.“[25]
- Prenosi se od Džabira da je kazao: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, razbolio se, pa smo mi klanjali iza njega. On je sjedeći klanjao, a Ebu Bekr je prenosio kako bi ljudi čuli tekbire. On se okrenuo prema nama i vidjevši da stojimo, dade nam znak, pa mi sjedosmo i tako nastavismo da klanjamo.
Kada je predao selam, kazao je: ‘Maločas ste činili kao što čine Bizantinci i Perzijanci koji bi stajali dok su njihovi vladari sjedili. Zato, to nemojte više da činite, nego slijedite imama, pa ako on klanja stojeći, i vi tako klanjajte, a ako on sjedi, i vi sjedite.’“[26]
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio im je da stoje dok oni sjedi, a kao razlog te zabrane naveo je postupak Bizantinaca i Rimljana koji su ustajali dok su im vladari stajali.
Ibn Tejmijje kaže: „Ovo zabrana stajanja pored čovjeka koji sjedi je na vrlo visokom stepenu. Zabranjeno je to, pa makar se i nemala namjera oponašanja.“[27]
- Također, prenosi se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je postio dan Ašure (deseti dan muharrema), pa kada su mu kazali da i jevreji poste taj dan, on je donio odluku da posti i deveti i deseti dan.
Prenosi se da je Ibn Abbas rekao: „Pošto je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, postio deseti dan muharrema i nama naredio da ga postimo, ljudi rekoše: ‘Allahov Poslaniče, taj dan veličaju i jevreji i hrišćani.’, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaza: ‘Sljedeće godine mi ćemo postiti i deveti dan muharrema.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je preselio na Ahiret i nije dočekao Ašuru sljedeće godine.“[28]
Ibn Tejmijje kaže: „Razmisli o ovome danu Ašure, koji ima veliku vrijednost, jer post u njemu briše grijehe iz prošle godine. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postio je taj dan i druge je podsticao da ga poste.
Kada mu je rečeno da taj dan veličaju jevreji i kršćani, naredio je da se pored njega posti još jedan dan i odlučio je da će i on postiti, kako bi se od njih razlikovao.“[29]
Zabrana oponašanja nevjernika nije ograničena samo na ibadete, nego je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio i da se oni oponašaju i u njihovih adetima, sve s razlogom da razlikovanje od nevjernika bude oznaka njegove, sallallahu alejhi ve sellem, vjere.
- Ibn Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Razlikujte se od mnogobožaca, puštajući bradu i skraćujući brkove.“[30]
U Muslimovoj verziji prenosi se od Ebu Hurejrea da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Kratite brkove, puštajte brad[31] i tako se razlikujte od vatropoklonika.“[32]
Ibn Tejmijje veli: „Naredio je da se općenito razlikujemo od mušrika.“[33]
- Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Uklonite sijede dlake (bojom), i razlikujte se od jevreja.“[34]
Imam Munavi veli: „Ako je zabranio oponašanje njih u samom ostavljanju sijedih dlaka u bradi koje se nisu pojavile našim uticajem, onda je oponašanje prouzrokovano našim postupcima još više zabranjeno.“[35]
- Također prenosi se od Abdullaha b. Amra b. El-Asa, radijallahu anhuma, da je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio je na meni dvije odjeće obojene šafranom, pa je rekao: ‘Zaista je to odjeća nevjernika, pa je nemoj odijevati!’“[36]
Ibn Tejmije kaže: „Kao razlog zabrane naveo je da je to odjeća nevjernika bez obzira da li to bilo vid uživanja na ovome svijetu ili nešto što su nevjernici učinili takvim.“[37]
Treće: Citati učenjaka prvih generacija koji osuđuju oponašanje nevjernika:
- Jedan od tih citata prenosi se u Sunenu Bejhekija od Abdurrahmana b. Ganma da je kazao: „Napisao sam Omeru b. Hattabu, kada je sklopio primirje sa stanovnicima Šama: U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo je pismo Allahovom robu Omeru, vođi vjernika… sve dok nije rekao: …i nećemo ih oponašati ni u čemu od odjeće, ni kada je u pitanju kalansva[38] ni turban, ni papuče, ni razdvajanje kose, niti da pričamo kao oni, a niti da dajemo nadimke kao oni… do kraja ugovora.“[39]
- Prenosi se da je Muavija kazao: „Izravnanje kabura je sunnet[40], jer kaburove podižu jevreji i kršćani, pa ih ne oponašajte.“[41]
Upozorio je na opasnost suprotstavljanja Sunnetu, dodajući tome i da se radi o oponašanju jevreja i kršćana, kao drugi vid opasnosti.
- Prenosi se od Abdullaha b. Amra b. El-Asa da je kazao: „Ko se zadesi u mjestima nevjernika, pa na dan Nejruza i Mihredžana[42] (proljetni i jesenji mušrički praznici) nešto uradi oponašajući tako nevjernike, i tako radi sve dok ne umre, bit će proživljen sa njima.“[43]
- Prenosi se da je Mervezi kazao: „Upitao sam Ebu Abdullaha Ahmeda b. Hanbela o brijanju potiljka, pa je kazao: ‘To čine vatropoklonici, a ko oponaša jedan narod on mu i pripada.“[44]
Iz ovih citata, prve generacije razumjele su da je zabranjeno oponašanje nevjernika u svakom stanju, pa makar za određeno djelo kojim se oponaša, ne bio prenesen poseban tekst.
Ibn Tejmijje veli: „Muslimani su jednoglasni da se treba formalno i vanjštinom razlikovati od nevjernika, te da ih ne treba oponašati. Time se misli na razlikovanje u kosi, odjeći, imenima, prevoznim sredstvima, govoru. Sve je to propisano da bi se napravila razlika između muslimana i nevjernika i kako neko nekog ne bi oponašao u svojoj vanjštini.“[45]
[1] Bilježi ga Ebu Davud, br. 4031, str. 721, spominje ga i Ibn Hadžer u Fethul-bariju, 6/98, koji kaže da on ima drugu mursel-predaju koja ima dobar lanac prenosilaca, i Sujuti u El-Džamius-sagiru, sa naznakom da se radi o ispravnom hadisu, 2/921, br. 8619, a ispravnim ga smatra i Albani i djelu Irvaul-galil, 5/109.
[2] Fejdul-Kadir, 6/104.
[3] Husnut-tenebbuh lima verede fit-tešebbuh (rukopis, 1/4b 5A), preneseno iz: Et-tešebbuhl-menhijju anhu fil-fikhil-islamijji, str. 29.
[4] Bilježi ga Muslim, br. Br. 294, str. 331.
[5] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/218-219.
[6] Na ovo se odnosi hadis: „Razlikujte se od mnogobožaca, puštajući bradu i skraćujući brkove.“ Bilježi ga Buhari, br. 5893, str. 1109, i Muslim, br. 54, str. 129.
[7] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/473.
[8] Fejdul-kadir, 6/104.
[9] Bilježi ga Muslim, br. 147., str. 509.
[10] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/342.
[11] Ovo je kod kršćana dan za koji smatraju da se u njemu spustila sofra Isau, ona sofra koja se spominje u Kur’anu. Kod njih je, dakle, četvrtak, dan sofre, u kojem se okupljaju na velikim sastancima, prilikom čega farbaju jaja, kuhaju mlijeko. Ibn Tejmije ga je nazvao ništavnim četvrtkom kako bi iskazao njegovu nevažnost. Pogledati: Iktidaus-siratil-mustekim, 1/537-539.
[12] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/552-553.
[13] Odjeća ili ogrtač koji ima kapuljaču. Pogledati: Nejlul-evtar, 2/124.
[14] Fethul-Bari, 10/272.
[15] Tj. po njegovom mišljenju, to nije bilo preuzeto od kršćana.
[16] Fethul-Bari, 10/275.
[17] Tešbihul-hasis bi ehlil-hamis fi reddit-tešebbuhi bil-mušrikin, str. 163.
[18] Ali Imran, 105.
[19] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/101.
[20] El-Džasije, 18.
[21] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/98.
[22] Et-Tevbe, 69.
[23] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/118-119.
[24] Bilježe ga Ebu Davud, br. 498, str. 91, i Bejheki, 1/574, a ispravnim ga smatra Albani u Sunenu Ebu Davuda.
[25] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/356.
[26] Bilježi ga Muslim, br. 84, str. 178.
[27] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/227.
[28] Bilježi ga Muslim, br. 133, str. 460.
[29] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/284.
[30] Bilježe ga Buhari, br. 5893, str. 1109, i Muslim, br. 54, str. 129.
[31] Citati učenjaka prvih generacija ukazuju da je obaveza bradu ne dirati. Jedan od onih koji je to direktno naznačio je i Ebu Avanea u svome Musnedu: „Pojašnjavanje tahareta koji je obavezan čovjeku za njegovo tijelo: U to ulazi: kraćenje brkova, obaveznost puštanja brade i obaveznost razlikovanja od mušrika medžusija.“, Musned Ebi Avane, 1/161.
[32] Bilježi ga Muslim, br. 55, str. 130.
[33] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/203.
[34] Bilježi ga Timrizi, br. 1752, str. 407, koji kaže da je hadis hasen-sahih, Ahmed, 3/32. br. 1415.
[35] Fejdul-Kadir, 4/408.
[36] Bilježi ga Muslim, br. 27, str. 928.
[37] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/360.
[38] Prošiven ogrtač kojim se pokriva i glava. Pogledati: Fethul-Bari, 1/493.
[39] Bilježi ga Bejheki, 9/339. Ibn Tejmijje veli: „Bilježi ga Harb sa dobrim lancem.“, Iktidaus-siratil-mustekim, 1/364.
[40] Ibn Tejmijje veli: „Muavija ovim ukazuje na predaju koju bilježi Muslim od Fadalea b. Ubejda u kojoj stoji da je naredio i poravnao kaburove, a zatim je rekao: ‘Čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je naredio da se poravnaju.’ Bilježi ga Muslim.’“, Iktidaus-siratil-mustekim, 1/388. A predaju bilježi i Muslim, br. 92, str. 388.
[41] Bilježi ga Taberani u El-Kebiru, 19/352. Pogledati: Iktidaus-siratil-mustekim, 1/387.
[42] Dva nemuslimanska praznika. Pogledati: El-Mutli’ ala ebvabi’l-mukni’, str. 155.
[43] Bilježi ga Bejheki, 9/392. Ibn Tejmijje veli: „Prenosi se sa ispravnim lancem od Ebu Usamea koji kaže da im je pričao Avn b. Ebil-Mugire od Abdullaha b. Amra da je kazao: ‘Ko se zadesi u mjestima nevjernika i na dan Nejruza i Mihredžana (proljetni i jesenji mušrički praznici) nešto spravi i tako postupa dok je živ, bit će proživljen sa njima.“, Iktidaus-siratil-mustekim, 1/513.
[44] Kitabul-Ver’a, str, 176.
[45] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/365.
