Obmane od strane novotara i sljedbenika prohtjeva kao uzrok devijacije u akidi kod Bošnjaka 2. dio
Sljedbenici prohtjeva u BiH
Već je spomenuto i objašnjeno da su sljedbenici strasti (ehlu-ahva) svi oni koji se suprotstavljaju Kur’anu i Sunnetu, poput islamskih sekti, modernističkih pravaca i sl.
Što se tiče Bosne i Hercegovine, sigurno se može reći da su to: šije, sufije, maturidije, ešarije, racionalisti i orijentalisti. Ove grupacije su najprisutnije u BiH.
Što se tiče modernističkih pokreta i ideologija, najprisutniji su: socijalizam, komunizam, sekularizam. Sve su ovo sljedbenici strasti i prohtjeva (ehlu-ahva), jer se u potpunosti ili u određenoj mjeri suprotstavljaju Kur’anu i Sunnetu.
Šejh Hasan Kafija Pruščak upozorio je na opasnost sljedbenika prohtjeva i novotarija (islamskih sekti). Hamzevije[23] (sufijska sekta) proglasio je nevjernicima i presudio da se oni istrijebe.
O šijama je kazao: „Temelje šiizmu udario je licemjer i heretik koji je htio da iskrivi islam i naruši autoritet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je uradio i Pavle sa kršćanstvom.
Taj munafik zvao se Abdullah bin Sebe[24] i imao je za cilj da iskrivi islam i ubaci fitnet među muslimane.
On je prividno primio islam i pretvarao se kao veliki pobožnjak, zatim je počeo (navodno) da poziva na dobro i odvraća od zla. Potom učestvuje u neredima u vezi sa Osmanom, radijallahu anhu, i njegovim ubistvom.
Nakon što je došao u Kufu, pokazuje pretjeranost u veličanju Alije, radijallahu anhu, da bi na taj način mogao narod zavesti. To je dospjelo do Alije, koji je naredio da ga pogube, pa je on pobjegao.
Njegov slučaj je poznat iz historije, Allah ga ponizio.“[25]
Također veli: „Samo okretanje prema našoj kibli ne ukazuje na istinitost vjerovanja, jer mnogi ljudi se okreću prema našoj kibli, ali nisu naše vjere.
Kao primjer možemo navesti one koji Aliju smatraju vjerovjesnikom ili one koji ga smatraju bogom (alevije), ili kaderije koji smatraju da se mnoge pojave dešavaju bez Allahove volje, ili one koji smatraju da se svakome ko ima slobodu da čini nešto pripisuje osobina stvaranja, ili one ko tvrde da je Tvorac svijeta u obliku čovjeka.
Kao primjer su i oni koji smatraju da je ljubav uzrok ukidanja zaduženja da se nešto čini (neke sufije smatraju da nemoraju klanjati), ili oni koji govore da se Allah utjelovio ili ujedinio sa stvorenjima (to su oni koji kažu da je Allah sa svojim bićem na svakom mjestu) i slični stavovi koji ukazuju na zabludu i bezvjerstvo.“[26]
O sufijama i njihovim neznalicama veli: „Što se tiče onih koji ibadet čine na način da se osamljuju (halve), ostavljajući tako džemat, oni su u zabludi i pored toga što misle da je lijepo to što čine. Njihova je srca Allah zapečatio.
Isto se odnosi na one koji padaju u trans prilikom slušanja milozvuka (sufijski plesovi). Oni su zalutali novotari.
Čovjek nema pravo raditi ono što će biti povod nestanka njegovog razuma. Među ashabima i tabi’inima nije bilo onih koji su to činili, pa makar se radilo o slušanju Kur’ana.“[27]
Zatim je pojasnio koja je to spašena skupina i ukazao je na put koji vodi ka njoj: „Ehli-sunnet je spašena skupina, a to su oni koji slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovu vjeru i njoj druge pozivaju. Njihova saglasnost postala je jedan od neoborivih dokaza, od ashaba, tabi’ina i onih nakon njih.“[28]
Zatim kaže: „U ummetu će uvijek biti neko ko će pozivati Istini, kao što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Uvijek će u mome ummetu biti skupina koja će ispoljavati Istinu i neće im moći nauditi oni koji im se suprotstave i prevare ih.’[29]
Oni su odredili i precizirali put kojim hodi spašena skupina i pojasnili su koji su to sljedbenici upućenog ummeta, kako bi se Istina ostvarila, a laž uništila i kako bi se razdvojili učeni od neznalica.“[30]
Nakon toga je pojasnio osobine pravih vjernika, kazavši: „Nema puta, osim Poslanikovog puta, nema Istine osim one koju je on donio, nema zakona osim zakona po kojem je on postupao, nema vjerovanja (akide) osim na način kako je on vjerovao.
Niko ne može stići do Allahovog zadovoljstva i Njegovog Dženneta osim slijeđenjem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i formalno i suštinski.
Nije vjernik onaj ko ne vjeruje u ono što je prenio, ko se ne pokori njegovim naredbama, bez obzira radilo se o djelima srca ili vanjskim djelima u praksi.“[31]
Obmanjivanje muslimana BiH od strane onih koji slijede prohtjeve
Obmanjivanje muslimana Bosne od strane onih koji slijede prohtjeve (islamskih sekti) nije bio ispoljen samo kroz prikazivanje neistine Istinom, nego se to vršilo kroz odvraćanje ljudi od Istine i okretanje od šerijatskog znanja.
Jedan od najpoznatijih i najuglednijih alima Bosne i Hercegovine Mehmed Handžić spominje da su svi učenjaci u BiH slijedili Ebu Mensura el-Maturidija u akidi (mada je među njima bio i veliki broj sufija), a što se tiče naroda, poznato je da obične mase i ljudi slijede svoju ulemu, i tako je bilo tokom svih šest stoljeća islama na ovim prostorima.
Za vrijeme, a i poslije rata, pojavljuje se dava ehli-suneta vel-demata koja uzima velikog maha, a posebno među omladinom. Njihova glavna dava bila je da se slijedi Kur’an i Sunnet, a da se ostave novotarije i običaji.
Kada se pojavila dava ehli-sunneta, mnogi učeni ljudi i predstavnici Islamske zajednice usprotivili su se toj davi, i umjesto da je prihvate i da pomognu, te da promijene mnoga nakaradna vjerovanja i kod sebe i kod naroda, oni su joj se suprotstavili i narod od nje i riječima i djelima okretali.
Neki od njih ismijavali su se sa novom davom i sa njenim nosiocima, nazivali su ih ružnim imenima.
Govorili su da je to neispravan metod u vjerovanju koji poziva u poređenje Allaha sa stvorenjima, (iz razloga što ehli-sunnet potvrđuje Allahova svojstva), te da je to nova vjera koju historija Bosne ne poznaje i da je Bošnjacima obaveza da se drže tradicije svojih predaka, i da ostanu na maturidijskoj akidi.
Oni kao da ne čitaju Kur’an, ili ga čitaju ali ga ne razumiju, njihovo stanje je jasno opisano u Kur’anu.
Uzvišeni Allah kaže:
A kad im se govori: “Slijedite ono što vam Allah objavljuje!” – odgovaraju: “Ne, mi slijedimo ono što smo zapamtili od predaka naših.”[32]
I eto tako, prije tebe, Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da oni koji su raskošnim životom živjeli nisu govorili: “Zatekli smo pretke naše kako ispovijedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu.”
“Zar i onda” – govorio bi on – “kad vam ja donosim bolju od one koju ste od predaka vaših upamtili?” A oni bi odgovarali: “Ne vjerujemo mi u ono što je po vama poslano!”[33]
Pozivanje naroda da slijede ono na čemu su bili njihovi očevi i preci jedna je od najvećih obmana od strane učenih iz Islamske zajednice, jer im se neistina, tj. slijeđenje svojih predaka, koja je jasno spomenuta u Kur’anu prikazuje kao Istina, i kao ispravan put kojim treba da idu njihovi sljedbenici.
Islamska zajednica daijama ehli-sunneta zabranila je držanje predavanja u džamijama[34] s ciljem da njihova riječ ne dođe do ljudi, dok njihovi učeni ljudi, doktori, magistri i profesori sjede u kućama i skoro da nemaju nikakvih aktivnosti po džamijama.
Na ovakav način Islamska zajednica direktno sprječava širenje ispravnog znanja.
Također im je zabranjeno da budu imami u džamijama, pa čak i ako se radi o hafizima Kur’ana i ako imaju diplome, osim uz ispunjavanje uslova.[35]
Međutim, ukoliko bi kandidat za mjesto imama bio sufija, ne bi bilo u tome ništa sporno, jer takav u osnovi slijedi prohtjeve i praktikuje novotarije, takav se od njih mnogo ne razlikuje, ne osuđuje novotarije, jer ih i sam praktikuje.
Na ovakav način Islamska zajednica direktno sprječava širenje sunneta i ostavljanje novotarija.
Ukoliko bi neko od daija dobio posao nastavnika vjeronauke ili nekog islamskog predmeta, bio bi prisiljen da podučava maturidijskoj akidi.
Na taj način se sprječava, i riječima i djelima, širenje ispravne akide.
Rezultat ovakvog ponašanja Islamske zajednice i njihovog obmanjivanja naroda jeste veoma mala raširenost ispravne akide i učenja ehli-sunneta, a velika raširenost novotarija i grešaka u akidi, a narod je do te mjere obmanut da se sunnet smatra novotarijom, a novotarije sunnetom.
Jedan od vidova obmanjivanja naroda od strane pojedine uleme iz Islamske zajednice jeste i taj što pozivaju u slijeđenje svoje (bošnjačke) tradicije i u, kako kažu, praktikovanje islamskih (muslimana Bosne) običaja.
U suštini, to je poziv ka slijeđenju i praktikovanju novotarija, jer oni ne prave razliku između ibadeta i adeta, te adeta i novotarija.
Iza ovog poziva krije se odvraćanje ljudi od ispravnog ehli-sunnetskog vjerovanja.
Jedan od dokaza za ovo je i odlazak na tzv. dovišta, jer je to tradicija njihovih predaka, odnosno običaj Bošnjaka prije dolaska islama koji su praktikovali bogumili.
I upravo zbog toga, oni odvraćaju ljude od poziva u ehli-sunnetsko učenje, jer pozivači u takvo učenje, kako kažu, žele da dokinu tradiciju i običaje njihovih predaka.
Rezultat ove vrste obmanjivanja jeste raširenost gradnje na kaburima, organiziranje raznih manifestacija i blagdana, određivanje posebnog perioda za neke ibadete i zikrove, klanje životinje na temeljima nove kuće i sl.
Jedan od načina obmanjivanja muslimana BiH od strane onih za koje se smatra da su učeni, ali slijede svoje prohtjeve, jeste neispravljanje akidetskih grešaka kod širih masa, objašnjavajući to riječima da akida razdvaja ljude, jer je jedinstvo Bošnjaka danas neophodno, imajući u vidu posljednju agresiju na našu zemlju. Upravo zbog toga, akida i njeno podučavanje je sporedna stvar.
Oni ne ukazuju na akidetske greške niti ih ispravljaju, pa makar se radilo i o velikom širku, osim veoma mali broj kojima se Allah smilovao.
Onoga ko poziva u ispravno vjerovanje omalovažavaju, jer on, po njihovom mišljenju, poziva u razdor među Bošnjacima.
Što se tiče udaljavanja i okretanja od šerijatskog znanja, ono je najviše prisutno među sufijama.
Sufijski šejhovi se među svojim sljedbenicima i muridima prikazuju kao svete ličnosti, tako da murid samo svoga šejha slijedi i znanje ne uzima osim ako ono nije došlo putem njega, odbijajući tako sve što neko drugi, mimo šejha kaže.
Kod njih je istina ono što šejh kaže, pa makar to bilo u koliziji sa Kur’anom i Sunnetom.
Upravo zbog toga, sufije, u većini slučajeva, nisu na stazi Kur’ana i Sunneta i suprotstavljaju se vjerskim tekstovima.
Ibnul-Dževzi kaže: „Znaj da je prvi vid obmane ljudi od strane Iblisa vezan za odvraćanje od puta znanja, jer znanje je svjetlost. Pa kada se ugasi to svjetlo, onda se ljudima u tami može upravljati kako hoće.
Sufijama je prišao na ova vrata sa više aspekata. Jedan od njih je taj što ih je odvratio od puta znanja, prikazavši im ga kao težak put, tako da su se oni povukli i zanemarili to polje.“[36]
Još jedan vid obmanjivanja ljudi od strane sufijskih šejhova jeste da oni svojim sljedbenicima govore o nužnosti postojanja šejha koji će ih dovesti do suštine vjerovanja i obožavanja.
Kažu: Muridova duša nije čista, jer slijedi svoje prohtjeve, zbog toga se murid u dovi ne obraća Allaha direktno, nego se obraća šejhu i slijedi ga sve dok ne očisti svoju dušu od prohtjeva kojima je okovan, a tek nakon toga se obraća Allahu.
Rezultat ovih obmana jeste upućivanje dove umrlima, stajanje pored njihovih kabura, prinošenje žrtve njima, umiljavanje Allahu putem njih, teberruk njihovim kaburovima i druge vrste neispravnih postupaka.
Da su slijedili Allahove riječi:
I Gospodar vaš kaže: „Zovite Me, Ja ću vam se odazvati.“[37], spasili bi se od širka, novotarija i neispravnih vjerovanja.
Kao vid obmanjivanja naroda koji koriste neki od onih koji se smatraju učenima među njima, a koji, ustvari, šire zlo jeste liječenje putem sihra, pisanje knjiga koje pojašnjavaju kako se to čini, liječenje sihra drugim sihrom, traženje pomoći od džina, i druge neislamske metode liječenja.
Nažalost, onaj ko čita ove knjige ne može da razlikuje Istinu od neistine, osim ako je upoznat sa Kur’anom i Sunnetom i posjeduje ispravno znanje.
Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 12: Uzroci devijacija u akidi – mr. Jakub Alagić
[23] Et-Tarikatul-hamzevije, str. 94.
[24] Abdullah b. Sebe’ osnivač sekte sebe’ijja, jedan od ekstremnih odmetnika od islama koji je zalutao i druge u zabludu odvodio. Porijeklo mu je iz Jemena (jednog jevrejskog plemena u Jemenu). Prividno je prihvatio islam i prošao mnoge muslimanske pokrajine pokušavajući da zavede muslimane. Doselio se u Damask za vrijeme Osmana bin Affana, radijallahu anhu, ali su ga njegovi stanovnici protjerali, te odlazi u Egipat gdje otvoreno poziva u svoju novotariju. On je, između ostalog, pripisivao svojstva božanstva Aliji, radijallahu anhu. Tvrdio je da će se ponovo vratiti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i da je Kur’an samo dio od sedam dijelova koji postoje. Umro je 40. h.g. Pogledati: El-Kamil fit-tarih, 2/526; Minhadžus-sunneh, 1/23; Mizanul-itidal, 2/426; El-Bidajetu ven-Nihajeh, 10/263.
[25] Nurul-jekin fi usulid-din, str. 251. Pogledati: El-Fetava el-Kubra, 1/70; Medžmu’ul-fetava, 3/102.
[26] Nurul-jekin fi usulid-din, str. 183-184.
[27] Prethodni izvor, 264-265.
[28] Prethodni izvor, str. 106
[29] Bilježe ga Buhari, br. 7311, str. 1349, i Muslim, 170, str. 855, i ovo je njegova verzija.
[30] Nurul-jekin fi usulid-din, str. 100-101.
[31] Prethodni izvor, str. 266.
[32] Lukman, 21.
[33] Ez-Zuhruf, 23-24.
[34] Od skoro dvije hiljade džamija, ni u jednoj od njih daijama ehli-sunneta nije dozvoljeno da drži predavanja, osim u džamiji kulturnog centru „Kralj Fahd“ u Sarajevu.
[35] Jedan od uslova da bi neko bio imam jeste da ima završenu medresu, jer bez medrese niko ne može biti imam, pa makar bio i doktor islamskih nauka ili hafiz. Još jedan od uslova jeste prihvatanje onoga što propagira Islamska zajednica u vezi sa ibadetom, kako unutar tako i van džamija.
[36] Telbisu Iblis, 389.
[37] Gafir, 60.
