Obmane od strane novotara i sljedbenika prohtjeva kao uzrok devijacije u akidi kod Bošnjaka 1. dio

Pod naslovom Povođenje za prohtjevima i strastima bilo je riječi o samom slijeđenju strasti kao uzrokom griješenja, bilo to u vjerovanju (akidi) ili u praktikovanju (ibadetu), dok je pod ovim naslovom riječ o telbisu, tj. obmani vođa sekti i njihovom načinu zavođenja širih masa prikazujući im neistinu u obliku istine.

Ibn Dževzi definiše obmanu (telbis) kazavši: „Prikazivanje neistine u obliku istine.“[1]

Ko su sljedbenici strasti (ehlu-ahva)?

Sljedbenici prohtjeva i strasti (ehlu-ahva) su svi oni koji se suprotstavljaju Kur’anu i Sunnetu, bilo da se radi o pobornicima kelama, islamskim sektama, novotarima, pobornicima savremenih pravaca, te svako onaj ko slijedi njihov put i metod koji je suprotan ehli-sunnetskom.

Ibn Tejmijje veli: „Svako ko izlazi van okvira Kur’ana i Sunneta, a pripisuje se ulemi i pobožnjacima, ubraja se u sljedbenike prohtjeva, jer su ih tako (sljedbenici prohtjeva) nazivali i učenjaci najboljih generacija.

Dakle, svako ko ne slijedi znanje, on slijedi strasti, a znanje o vjeri je ispravno samo ako je zasnovano na uputama sa kojim je Uzvišeni Allah poslao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.“[2]

Onaj ko se okrene od Allahove vjere, na nju nešto doda ili od nje oduzme, ili je, pak, izvitoperi, takav se smatra sljedbenikom strasti i novotarem.

Dakle, oni su nazvani tim imenom jer su dali prednost svojim mišljenjima, prohtjevima i strastima nad šerijatom, ili su, pak, svoje prohtjeve stavili na stepen šerijata.

Oni su, ustvari, svoja razumska promišljanja učinili temeljom, a dokaze šerijata samo kao pomoćnim sredstvima.

Imam Ebu Muhammed Jemeni kaže: „Sljedbenici strasti i novotarija nazvani su tim imenom jer su u islam uveli neke nove postavke koje šerijat ne poznaje, te su pozvali ljude da ih prihvate, a one su sasvim sigurno daleko od svijetle istine i jasnog šerijata.“[3]

Dakle, mjerilo kojim se određuje da li je neko sljedbenik strasti jeste suprotstavljanje Kur’anu i Sunnetu i to je ono na šta je ukazao Ibn Tejmijje kada je rekao: „Novotarija na osnovu koje se neko smatra sljedbenikom strasti (ehlu-ahva) jeste ona novotarija koja je postala poznata kod učenih zbog suprotstavlja Kur’anu i Sunnetu, poput novotarije haridžija, rafidija, kaderija i murdžija.“[4]

Ovo je veoma precizno mjerilo na osnovu kojeg se određuje povođenje za prohtjevima i novotarijama. Prohtjev je suprotan slijeđenju vjerskog teksta, kao što Uzvišeni veli:

Pa ako ti se ne odazovu, onda znaj da se oni povode jedino za strastima svojim. A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju, a ne Allahovu uputu? Allah, doista, neće ukazati na Pravi put narodu koji sam sebi nepravdu čini.[5]

Uzvišeni Allah je, suprotno od slijeđenja Njegovih naredbi, stavio povođenje za prohtjevima, i imajući u vidu da su oni koji slijede Njegove naredbe, ustvari, sljedbenici Kur’ana i Sunneta, onda možemo doći do zaključka da su sljedbenici strasti oni koji se suprotstavljaju pravilima Kur’ana i Sunneta.[6]

Temelj i osnova (izvor) obmanjivanja

Sljedbenici strasti su nastali zbog toga što su odbili da se povinuju naredbama Kur’ana i Sunneta.

Odbijajući da slijede ova dva izvora, slijedili su šejtana koji ih je obmanuo i prikazao im da je taj njihov put zapravo putu Istine.

Izvor telbisa (obmanjivanja) je šejtan, i, na žalost, svojim spletkama uspio je da zavede mnogo svijeta.

Hasan Kafija Pruščak veli: „Razne sumnje i šejtanske obmane zahvatile su jednu grupaciju ljudi, pa su oni u zabludu otišli.

Pojavila su podvajanja i razna mišljenja kod sljedbenika strasti, koji su okrenuli leđa pokornosti i predanosti, pa su zalutali.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Jevreji su se razišli na sedamdeset i jednu skupinu, od kojih će sve u Vatru, osim jedne. Kršćani su se razišli na sedamdeset dvije skupine, od kojih će sve u Vatru, osim jedne.

Moj ummet će se razići na sedamdeset i tri skupine. Sve one će završiti u Vatri, izuzev jedne.’ Ashabi upitaše: ‘A ko su ti, o Allahov Poslaniče?’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘To su oni koji budu na onome na čemu smo moji ashabi i ja.’“[7]

U drugoj verziji stoji: „Oni su džemat“[8] –Tj. ehli-sunnet vel-džemat. To je spašena skupina. I bilo je onako kao što je rekao.

Sve što se vrijeme više odmicalo od perioda Poslanika i ashaba, sve su se više pojavljivale novotarije i izvitoperenja.

Uzvišeni Allah je ukazao čast ovom ummetu što je njegove učenjake učinio poput vjerovjesnika koji su dolazili Sinovima Israilovim i uvijek će jedna grupa njih biti na putu Istine, kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Uvijek će u mome ummetu biti skupina koja će ispoljavati Istinu i neće im moći nauditi oni koji im se suprotstave i prevare ih.“[9]

Oni su odredili i precizirali put kojom hodi spašena skupina i pojasnili su koji su to sljedbenici upućenog ummeta, kako bi se istina ostvarila, a laž uništila i kako bi se razdvojili učeni od neznalice.[10]

Allah nas je upozorio na opasnost šejtana i naredio nam da ne slijedimo njegove stope.

Uzvišeni Allah kaže:

O vjernici, živite svi u miru i ne idite stopama šejtanovim; on vam je, zaista, neprijatelj otvoreni.[11]

Šejtan je, uistinu, vaš neprijatelj, pa ga takvim i smatrajte! On poziva pristaše svoje da budu stanovnici u Vatri.[12]

A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede.[13]

I Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je na opasnost slijeđenja šejtana.

Od Abdullaha se prenosi da je Vjerovjesnik, alejhisselam, povukao jednu crtu po pijesku i rekao: „Ovo je Pravi put.“ Zatim je desno i lijevo od te linije povukao još po jednu liniju i rekao: “Ovo su ostali putevi. Na svakom od njih stoji šejtan i poziva sebi.” Zatim je proučio ajet:

I doista, ovo je Pravi put moj, pa se njega držite i ne slijedite druge puteve, pa da vas odvoje od puta Njegova; eto, to vam On naređuje, da biste se grijeha klonuli.[14]^/[15]

Šejtan je, dakle, glavni izvor obmane, prikazujući neistinu u obliku Istine, on je glavni uzrok razilaženja među ljudima i povođenja za strastima, on je ljudima uljepšao njihove postupke i običaje, do te mjere da su ih oni prihvatili kao svoju vjeru.

Ibnul-Dževzi kaže: „Ljudi su se, slijedeći svoje prohtjeve, i povodeći se za svojim običajima, poglavarima i precima, razišli u vjerovanju i postupcima i njihovo razilaženje ih je odvelo toliko daleko da se čak i putu vjerovjesnika i zdravom razumu suprotstave.

Iblis im je sve to uljepšao i ispravnim učinio, pa su ga ljudi počeli slijediti, osim pravih vjernika.“[16]

Ibnul-Dževzi je zatim pojasnio kako i na koji način je Iblis obmanuo prijašnje narode, te kako i na koji način je to učinio sa ummetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa su se oni podvojili u razne skupine i frakcije.

On veli: „Znaj da su vjerovjesnici pojasnili sve što ljudima treba, i da su se bolestima usprotivili odgovarajućim lijekom, te da su svi složno, bez razilaženja, slijedili jedan put, ali se pojavio šejtan, koji je u ono što je veoma jasno pojašnjeno ubacio svoje sumnje, umjesto lijeka ponudio je otrov, a umjesto jasnog puta ubacio je zablude i stranputice.

Šejtan se nastavio poigravati sa njihovim razumima, dok neznanje nije zavladalo i dok se raznorazni pravci i krivovjerja nisu raširila, pa su oni počeli da obožavaju kipove u Kabi i da prinose žrtve svojim bogovima… kao i druge zablude koje im je Iblis omilio.

Tada je Allah poslao Muhammeda, koji je uklonio ono što je loše i proširio samo ono što je korisno i dobro.

Njegovi ashabi su bili zajedno sa njim, kao i oni koji su ostali nakon njega, živjeli su u svjetlu koje je ostavio, mirni, ne bojeći se neprijatelja i njegovih varki.

Kada se njihovo svijetlo ugasilo (s njihovom smrću), vratila se tama i ljudi su se razišli na mnogobrojne skupine.

Iblis je nastavio da sve to ukrašava, da ujedinjuje i razdvaja, jer on može da motri i da svoje ciljeve ostvaruje samo kada vlada tama neznanja, ali onog trenutka kada svane zora znanja, on biva osramoćen.“[17]

Zatim veli: „Iblis je uticao na vjerovanje ovog ummeta na dva načina:

Prvi način: Slijepo povođenje za precima i običajima.

Drugi način: Ulaženje u ono što je nedokučivo (kader) ili, pak, ono do čega ne može stići onaj ko je krenuo tim putem (apologetika i filozofija) zbog dubine i komplikovanosti koju posjeduje.

Šejtan je tako ove kategorije ljudi gurnuo u velike pogreške i zastranjivanja.“[18]

Zatim kaže: „Kada je u pitanju prvi način, Iblis je one koji se za običajima povode obmanuo da su dokazi (vjere) nejasni i da je Istina skrivena, dok su običaji i slijeđenje predaka jasni i od svega toga čisti.

Na ovaj način su mnogi zavedeni i u propast odvedeni.“[19]

I kaže: „Znaj da većina sljedbenika nekog pravca imaju u svojim srcima nekog koga veličaju i cijene, pa se onda povedu za njegovim govorom, bez imalo razmišljanja.

Ovakav postupak je srž zablude. Treba gledati u ono što se govori, a ne u onoga ko govori, kao što kaže Alija: ‘Istina se ne spoznaje po ljudima. Upoznaj istinu, pa ćeš spoznati i one koji je slijede.’“[20]^/[21]

Kada je riječ o drugom načinu Ibnul-Dževzi kače: „Iblis je udaljio neke ljude od slijepog slijeđenja svojih predaka, ali im je ukrasio bavljenje kelamom (apologetikom), i filozofijom, da bi se sačuvali, kako im je tvrdio, od neznanja običnih ljudi.

Međutim, mnogo je stanja i vrsta onih koji se bave kelamom, a većinu njih kelam ih je doveo u razne sumnje, a neke i u nevjerstvo i negiranje Boga.“[22]

Iblis, Allah ga prokleo, obmanuo je mnoge kategorije ljudi kada je u pitanju vjera.

Ulemu je obmanuo kada je u pitanju njihovo znanje, pobožnjake u njihovom ibadetu. Također je obmanuo i zahide (askete), pa i one koji naređuju na dobro a odvraćaju od zla, kao i druge kategorije ljudi.

Svakome onome ko se trudi u nečemu, bilo da se radi o znanju ili djelima, šejtan dođe sa ciljem da ga obmane.

Onaj ko svoje prohtjeve uskladi sa praksom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, biće spašen šejtanskih obmana, a onoga ko bude bar malo slijedio svoje prohtjeve šejtan će savladati, pa će ga slijediti sve dok u zabludi ne završi.

S obzirom da veliki broj ljudi slijedi svoje prohtjeve i da je šejtan uspio da ih savlada, oni su to prenijeli i na druge, obmanjujući ih u njihovoj vjeri, okrenuvši se neznalicama, tragajući za svojim sljedbenicima.

To čine ili zbog toga što su zadivljeni svojim mišljenjem, ili s ciljem da budu vođe u svome narodu, ili zbog toga što žele druge u zabludu da odvode, ili iz želje za dunjalukom i njegovim nasladama, kao što je to slučaj sa većinom sufijskih šejhova.

[1] Telbisu Iblis, str. 281.

[2] El-Istikameh, 2/224-225.

[3] Akaidus-selasi ves-seb’ine firkah, str. 10.

[4] Medžmu’ul-fetava, 35/414.

[5] El-Kasas, 50.

[6] Pogledati: Medžmu’ul-fetava, 4/190-191, i 10/585.

[7] Bilježe je Ebu Davud, br. 4596, str. 830; Ahmed, 28/134, br. 16937, a Sujuti ovu predaju smatra mutevatir. Pogledati: Fejdul-kadir, 2/20-21. Bilježi je i Hakim, 1/217, koji kaže da je ispravna po Muslimovim uvjetima. Spominje je i Šejh Albani u Sisiletul-ehadisis-sahihah, 1/407.

[8] Bilježe ga Ibn Madže, br. 3992, str. 659, i Hakim, 1/128, koji ga smatra ispravnim, a sa njim se slaže i Zehebi.

[9] Bilježe ga Buhari, br. 7311, str. 1349, i Muslim, 170, str. 855, i ovo je njegova verzija. Muslim veli: „Kada je riječ o ovoj skupini, Buhari kaže: ‘To su učenjaci.’ Ahmed veli: ‘Ako to nisu sljedbenici hadisa, onda ne znam ko je.’ Kadi Ijjad kaže: ‘Ahmed je ovim ciljao na ehli-sunnet i na one koji imaju vjerovanje sljedbenika hadisa.’ Nevevi kaže: ‘Postoji mogućnost da ova skupina može da se odnosi na više kategorija vjernika, od kojih su borci, islamski pravnici, muhaddisi, askete i ljudi koji su ostavili dunjaluk, oni koji naređuju dobro i sprječavaju zlo, oni koji čine razne vrste dobra. Nije uslov da se to odnosi samo na jednu skupinu na jednom mjestu, nego oni mogu biti na raznim krajevima svijeta.’“ – Šerhun-Nevevi li Sahihi Muslim, 13/66-67.

[10] Nurul-jekin fi usulid-din, str. 99-100.

[11] El-Bekare, 208.

[12] Fatir, 6.

[13] En-Nisa, 60.

[14] El-En’am, 153.

[15] Bilježe ga Ahmed, 7/436, br. 4437, i Hakim, 2/261, koji kaže da je je lanac ispravan, ali ga Buhari i Muslim nisu zabilježili. Sa njim se slaže i Zehebi.

[16] Telbisu Iblis, 1/5.

[17] Prethodni izvor, 1/6-8.

[18] Prethodni izvor, 2/481.

[19] Prethodni izvor, 2/482.

[20] El-Bejanu vet-Tibjan, 3/211; Sajdul-hatir, str. 21. Pogledati: Tarihul-Ja’kubi, 2/210.

[21] Telbisu-Iblis, 2/483.

[22] Prethodni izvor, 2/487-488.