Neznanje kao uzrok devijacije u akidi kod Bošnjaka 3. dio
Neke negativne posljedice neznanja kod bosansko-hercegovačkih muslimana
Negativne posljedice neznanja kod bosansko-hercegovačkih muslimana mogu se pojasniti na sledeći način:
- Prvo: Stav da djela nisu sastavni dio imana (vjerovanja).
- Drugo: Nerazumijevanje značenja islama i njegove suštine.
Stav da djela nisu sastavni dio imana
Svaki narod slijedi svoju ulemu, a većina bosansko-hercegovačke uleme bili su pobornici kelama, tj. Maturidije. Maturidije smatraju da djela nisu od imana, te da je iman samo potvrda srcem, bez djelovanja u praksi.
Zbog ovakvog stava bosanske uleme, većina naroda u Bosni i Hercegovini su uvjerenja da djela nisu sastavni dio imana.
Zbog toga, otvorena su vrata mnogim novotarijama, pogrešnim uvjerenjima i grijesima. Oni smatraju da grijesi i novotarije ne štete imanu niti utiču na njega, te da čovjek može biti musliman, makar od vjere ništa ne radio.
Ovo je glavni razlog slabog praktikovanja vjere kod većine muslimana Bosne i Hercegovine.
Hasan Kafija Pruščak kaže: „Djela ne ulaze u suštinu imana, jer je iman uslov za ispravnost djela.“
„Uzvišeni Allah kaže:
Ko bude činio dobra djela, a vjernik je…[67]
Uslov je van onoga što se njime uslovljava i to je ispravno.
Takav stav zastupa Ebu Mensur el-Maturidi, a suprotno tome zastupaju Malik, Šafija, Evzai, svi muhaddisi, i islamski pravnici.
Oni kažu da je iman potvrda srcem, očitovanje jezikom, i praktična primjena.“[68]
Šejh Hasan Kafija, kao što vidimo, imao je suprotan stav od imama vjere, muhaddisa, i fakiha, svoj stav je preuzeo od pobornika kelama, a u tome su ga slijedili i ostali alimi Bosne.
Kada je u pitanju ova tema, ispravno je ono na što ukazuje Kur’an i Sunnet, kao i jednoglasan stav prethodnih generacija, a to je da su djela sastavni dio imana, te da je iman potvrda srcem, očitovanje jezikom, i praktična primjena (djela), koji se povećava pokornošću, a smanjuje griješenjem.
Na ovo ukazuju kur’ansko-hadiski tekstovi, kao i jednoglasan stav učenjaka prvih generacija i imama.
Dokaz za ovo je kur’anski ajet:
Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im raste i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju.
Oni su, zbilja, pravi vjernici – njih počasti, i oprost, i obilje plemenito kod Gospodara njihova čekaju.[69]
A iz Sunneta je hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Vjerovanje se sastoji iz sedamdeset i nešto dijelova. Najveći među njima je la ilahe illellah, a najmanji je ukloniti smetnju sa puta, a i stid je sastavni dio imana.“[70]
Prenosi se jednoglasan stav od nekoliko učenjaka da je iman uvjerenje, riječ i djelo.
Imam Šafija kaže: „Jednoglasan stav ashaba, tabi’ina i onih nakon njih koje smo doživjeli jeste da su govorili: ‘Riječ, djelo i namjera. Jedno nije dovoljno bez drugog i trećeg.’“[71]
Imam Begavi kaže: „Ashabi, tabi’ini i učenjaci ehli-sunneta nakon njih složni su da su djela sastavni dio imana, jer Uzvišeni kaže:
Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im raste i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju.
Oni su, zbilja, pravi vjernici – njih počasti, i oprost, i obilje plemenito kod Gospodara njihova čekaju.[72]
Allah je učinio sva djela imanom. Oni kažu: ‘Iman je riječ, djelo i uvjerenje, koji se povećava pokornošću, a smanjuje griješenjem.’“[73]
Imam Ibn Abdilberr kaže: „Fakihi i muhaddisi složni su da je iman i riječ i djelo, a nema djela bez namjere. Kod njih se iman povećava i smanjuje, svaki vid pokornosti kod njih je iman.“[74]
Imam Buhari kaže: „Sreo sam više od hiljadu učenjaka, iz Hidžaza, Mekke, Medine, Kufe, Basre, Vasita, Bagdada, Šama, Egipta… Doživio sam ih i nisam vidio da iko od njih ima suprotan stav od toga da je vjera sadržana od riječi i postupaka, jer Uzvišeni veli:
A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju; a to je – ispravna vjera.[75]“[76]
Govoreći o suštini imana, Ibnul-Kajjim veli: „Suština imana sastavljena je od riječi i djela.
Postoji dvije vrste govora: govor srca, a to je ustvari, uvjerenje, i govor jezika, koji podrazumijeva izgovor riječi islama.
A i djelo se dijeli na dvije vrste: djelo srca, tj. Namjera i iskrenost, i djelo tijela.“[77]
Nerazumijevanje značenja islama i njegove suštine
Jedna od posljedica neznanja kod bosansko-hercegovačkih muslimana jeste nerazumijevanje značenja islama i njegove suštine.
Zastupljeno je mišljenje kod mnogih muslimana da je islam samo skup adeta koje su naslijedili od svojih očeva, te da su oni muslimani zbog same činjenice da su im očevi muslimani i što nose muslimanska imena.
Zbog toga možemo primijetiti da veliki broj njih bez ikakvih problema učestvuju u raznim manifestacijama gdje su zastupljeni širk i novotarije, jer su to isto činili njihovi preci.
Mehmed Handžić kaže: „Pojavile su se od njih nove generacija koje posjeduju neznanje i slabost razuma, pa tako među njima možemo vidjeti veliki broj onih koji na vjeru gledaju kao na skup adeta koji se, bez razmišljanja, nasljeđuju s koljena na koljeno, bez bilo kakvog istraživanja i ozbiljnog razumskog pristupanja.“[78]
Upravo zbog toga primjećujemo da mnogi muslimani praktikuju određene novotarije koje su vezane za ibadete.
Već ranije smo spomenuli da je u poglavlju o dženazi spomenuto više od šezdeset novotarija vezane za propise o umrlim i dženazi namazu.
Džuma-namaz se klanja sa šesnaest rekata, a Allah je naredio samo dva rekata.
Također, i u ostalim namazima zastupljeno je mnogo novotarija, npr. na podne-namazu može se naći više od deset novotarija, neke od njih su prije početnog tekbira, a neke nakon predaje selama.
Suština islama je u slijeđenju dokaza, a ne običaja.
O suštini islama Ibn Tejmijje veli: „Islam je predanost samo Allahu.
Ko se preda Njemu, a i nekome drugome, biva mušrik. A onaj ko se ne preda Njemu, smatra se osobom koja se uzdiže nad obožavanjem Allaha. Mušrik, i onaj ko se nad ibadetom uzdiže su nevjernici.
Predanost samo Allahu znači da se samo Njemu ibadet čini i da se samo Njemu bude pokorno.
To je vjera islam, mimo koje Allah neće prihvatiti nijednu drugu vjeru. To se može ostvariti kroz pokornost Njemu u svakom vremenu, onim djelom koje je naredio da se čini u datom momentu.“[79]
Ako se islam ne razumije kao predanost samo Allahu, nego se na njega gleda kao na skup običaja, onda to dovodi da svaka zemlja i mjesto imaju neki svoj islam koji se razlikuje od islama u drugoj zemlji, jer svaki narod ima svoje, posebne običaje.
Ako se na islam gleda kao na skup običaja, onda neminovno dolazi do gubljenja vjerskih principa i pravila.
Uzvišeni Allah kaže:
Reci: “Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku!” A ako ne htjednete, on je dužan raditi ono što se njemu naređuje, a vi ste dužni raditi ono što se vama naređuje, pa ako mu budete poslušni, bićete na Pravom putu – a Poslanik je jedino dužan da jasno obznani.[80]
Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti![81]
A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je, sigurno, skrenuo s Pravoga puta.[82]
Dakle, neznanje o vjeri je glavni uzrok raširenosti novotarija, pogrešnih uvjerenja i griješenja, dok je znanje uzrok postizanja sevapa i spasa, kako na ovome, tako i na Onome svijetu.
Ibn Tejmijje veli: „Džamije i svetišta koja su sagrađena na kaburovima vid su novotarije u islamu koje su uveli oni koji nisu poznavali islamski vjerozakon i sve ono što je donio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a vezano je za potpunost tevhida (ispravnog vjerovanja), iskrenost ispovijedanja vjere, zatvaranje vrata širka koje šejtan ljudima otvara.
Zbog toga nalazimo da oni koji su najviše udaljeni od ispravnog vjerovanja i iskrenog ispovijedanja vjere i koji ne poznaju islam, ustvari, najviše veličaju mjesta na kojima se čini širk.
Oni koji poznaju sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najpreči su da budu ispravnog vjerovanja i da Allahu iskreno ispovijedaju vjeru, dok su oni koji to ne poznaju bliži širku i novotarijama.“[83]
Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 12: Uzroci devijacija u akidi – mr. Jakub Alagić
[67] Taha, 112.
[68] Revdatul-džennat fi usulil-itikadat, (4). Pogledati: Izharur-revdat fi šerhi revdatil-džennat, (9).
[69] El-Enfal, 2-4.
[70] Bilježi ga Buhari, br. 9, str. 9, i Muslim, br. 58, str. 44.
[71] El-Iman, str. 166.
[72] El-Enfal, 2-4.
[73] Begavi, Šerhus-sunneh, 1/38-39.
[74] Ibn Abdilberr, Et-Temhid, 15/41, i 15/46. Ibn Abdilberr kaže: „Ostali pravnici, racionalne i tradicionalne škole, u Hidžazu, Iraku, Šamu i Egiptu, poput Malika, Lejsa, Sufjana Sevrija, Evzaija, Šafije, Ahmeda, Ishaka b. Rahavejha, Ebu Ubejda Kasima b. Selama, Davuda b. Alija, Taberija i ostalih koji ih slijedili, oni vele: ‘Iman su i riječi i djela. Govor jezikom, a to je potvrda, uvjerenje srca, i praktična primjena popraćena iskrenom namjerom.’ Kažu: ‘Sve čime se pokorava Allahu, bilo da je obavezno ili dobrovoljno, ubraja se u iman, a iman se povećava i smanjuje.“ Et-Temhid, 15/46.
[75] El-Bejjine, 5.
[76] Šerhu usulil-‘itikad, 1/193.
[77] Kitabus-salah, str. 86.
[78] El-Dževherul-esna, 13.
[79] Medžmu’ul-fetava, 3/91.
[80] En-Nur, 54.
[81] En-Nisa, 69.
[82] El-Ahzab, 36.
[83] Medžmu’ul-fetava, 17/497.
