Neznanje kao uzrok devijacije u akidi kod Bošnjaka 2. dio
Odgovor na greške u odabiru izvora vjere i metodologiji argumentacije
Izvori vjere su objava, tj. Kur’an i Sunnet, a nikako razum, običaji, kešf, zevk ili kojekakva mišljenja, a naročito mišljenja orijentalista.
Naši dobri prethodnici nisu znanje o vjeri crpili osim iz Objave: Kur’ana i vjerodostojnog sunneta. U vjerovanju, nisu se oslanjali na razum, zevk, kešf, promišljanja i običaje. Zbog toga su bili najupućeniji, najbogobojazniji i najučeniji ljudi.
Nažalost, muslimani Bosne i Hercegovine i njihova ulema suprotstavili su se prvim generacijama muslimana kada su u pitanju izvori vjere i način argumentacije, iako je među njima bilo i onih koji su pozivali da se vjera uzima iz Kur’ana i Sunneta, oslanjanju na njih.
O izvorima islamskog vjerovanja Mehmed Handžić veli: „Izvori za islamsko vjerovanje su Kur’an i izreke Muhammed-alejhisselamove – hadis.
Svako islamsko vjerovanje mora u njima imati oslonca, jer je inače neosnovano i prema tome netačno.
Kur’an se smatra glavnim izvorom islamskog vjerovanja, a hadis dolazi na drugom stepenu.“[38]
Izučavanje islamskog vjerovanja bez oslanjanja na dokaze iz Kur’ana i Sunneta jedan je od najvećih uzroka neznanja, te pojave novotarija i pogrešnih uvjerenja, pa i jedan od uzroka nepoštivanja vjerskih tekstova.
Zbog toga, danas, veliki broj muslimana ne poznaje važnost argumenta, niti se time zanimaju, a s druge strane, također, ne poznaju ni opasnost novotarija i bitnost udaljavanja od njih.
To je bio razlog pojave raznih grešaka u vjerovanju, te mnoštva novotarija, kako u akidetskom tako i u praktičnom smislu, o čemu je detaljno bilo govora u ranijim poglavljima i temama.
Što se tiče stava maturidija i racionalista po pitanju razuma, te davanja prednosti razumu nad Allahovom objavom, Kur’anom i Sunnetom, Ibnul-Kajjim kaže: „Ta navodna kontradiktornost između razuma i Objave je osnova svakog nereda u društvu.
Ona je u suprotnosti s pozivom poslanika po svim osnovama. Poslanici pozivaju u davanje prednosti Objavi nad mišljenjima i razumom, a njihovi protivnici pozivaju u suprotno.
Sljedbenici poslanika dali su prednost Objavi nad razumom, a sljedbenici Iblisa, ili nekog od njegovih zamjenika, dali su prednost razumu nad Objavom.“[39]
Ibnul-Kajjim veli: „Temelj svake fitne je davanje prednosti mišljenju nad vjerskim tekstom, te prohtjevima nad razumom.“[40]
A što se tiče kešfa i zevka, nema sumnje kod onog koji ima i najmanje znanja o islamu i njegovim propisima da su kešf i zevk neistina, batil, dalalet, stranputica, nešto ništavno i nelegitimno.
Na takav način se poništavaju propisi i principi vjere koje je Uzvišeni Allah dostavio putem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Na ovakvo pristupanje vjeri odgovorio je bosanski alim Hasan Kafija Pruščak, kada je kazao: „Ruhbani (duhovnjaci), a radi se, ustvari, o neznalicama među sufijama, suprotstavili su se imanskim istinama i šerijatu, dajući prednost zevku (duševnom iskustvu), neutemeljenim razmišljanjima i kešfu (šejtanskim otkrovenjima koja sadrže vjeru koja nije dozvoljena i propisana od Allaha), te poništavanje vjere propisane putem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Jedni kažu: ‘Kada se desi da su šerijat i politika u koliziji, dajemo prednost politici.’
Drugi kažu: ‘Ako se razum suprotstavlja Kur’anu i Sunnetu dajemo prednost razumu.
Oni koji se pozivaju na zevk kažu: ‘Kada se desi da su otkrovenje (kešf) i duhovna iskustva (zevk) u koliziji sa onim na šta šerijat upućuje, dajemo prednost kešfu i zevku.’
Molimo Allaha da na sačuva neznalica, a možemo se sačuvati samo ako nas On sačuva.“[41]
Na ovakva razmišljanja odgovorio je i profesor Husejin Đozo, kazavši: „Ovdje se ne bismo mogli nikako složiti sa tesavufom u tome da se istine i spoznaje, pa i istine i spoznaje o Bogu, mogu doživjeti i bez nauke, naime, putem kešfa, neposrednog saznanja, nadahnuća (ilmi ledun).
Iako u čitavoj povijesti tesavufa nije ostvareno nikakvo otkriće niti bilo kakav uspjeh, predstavnici tesavufa uporno su tvrdili o mogućnostima kešfa i kerameta (čuda).
Upravo, u trenutku kada se najviše pričalo o kešfu, kerametima, čudima pojedinih derviša i šejhova čak oživljavanje mrtvih, islamski svijet je prolazio kroz najteže situacije i najbolnija iskušenja.
Zar mongolsko-tatarske krvave najezde, križarski i pohodi Evrope, kasnije kolonijalističko porobljavanje i izrabljivanje, pa najzad izraelska agresija, nisu bile najbolje prilike da kešf i keramet pokažu svoju vrijednost i potvrde svoju mogućnost.
Ništa od toga nije bilo. Ostale su tu i tamo u pojedinim naučnim djelima zabilježene izmišljene i lažne priče o tobožnjim čudima i kešfu koje se i danas prepričavaju u primitivnim sredinama.“[42]
Razum i priroda čovjeka ne mogu prihvatiti da se znanje uzima putem kešfa direktno od Allaha, bez ikakvog dokaza i argumenta.
Zbog toga Ibn Tejmijje veli: „Kešf vjerovjesnika potpuniji je od kešfa drugih ljudi, i njihove riječi istinitije su od riječi drugih.
Vjerovjesnici su ljudima govorili ono što oni nisu svojim razumima mogli dokučiti, spoznati, a ne ono što su razumom znali da je nemoguće.
Ne postoji nikakva mogućnost da je ono što su vjerovjesnici govorili u koliziji sa onim što razum zaključuje.“[43]
Ibnul-Kajjim o kešfu kaže: „Bogom dato znanje (‘ilmi-ledun) je ono koje je zasnovano na ispravnom dokazu i za koje se sigurno zna da je od Allah stiglo preko Poslanika. Sve mimo toga su samo čovjekova zaključivanja…
Onaj ko kaže da je neko znanje Bogom dato, a ne zna sigurno da je od Allaha, niti za to ima dokaz, lažov je i iznosi potvore na Allaha. Takav je jedan od najvećih nepravednika i lažova.“[44]
Isto tako, oslanjanje na stavove orijentalista, i davanje prednosti običajima nad Objavom, jedan je od velikih razloga pojave grešaka u vjerovanju i razlog širenja novotarija, naročito imajući u vidu da je jedan od glavnih zadataka orijentalista borba protiv islama i muslimana, isto tako veliki broj običaja koji se danas slijede su običaji nemuslimana, i kao takvi su strogo zabranjeni.
Običaji koji su u koliziji sa Objavom su zabranjeni, po konsenzusu islamske uleme.
Naši ispravni prethodnici su ostavili običaje, prestali su slijediti svoje pretke, prihvatili su Kur’an i Sunnet za uputu, pa su postali najupućeniji narod u islamu.
Allah, subhanehu ve teala, kada je poslao Poslanika svome narodu, on ih je zatekao kako obožavaju kipove koje su napravili svojim rukama, od kamena i drveta ili od zemlje, slijedeći svoje pretke, pa ih je Poslanik pozvao da ostave te paganske i džahilijjetske običaje i da prihvate islam.
Oni su mu se odazvali, ostavljajući iza sebe tradiciju svojih očeva, svoje običaje, svoj razum, svoje strasti i sve drugo što nije u skladu sa Kur’anom i Sunnetom, čvrsto vjerujući da se do uspjeha stiže samo slijeđenjem Poslanika, odnosno slijeđenjem Kur’ana i Sunneta, i zato je Allah i bio zadovoljan njima.
I zato je obaveza muslimana Bosne isto tako da ostave tradiciju svojih očeva, svoje običaje, svoj razum, svoje strasti i sve drugo što nije u skladu sa Kur’anom i Sunnetom, kako bi Allah, subhanehu ve teala, i sa njima bio zadovoljan, i u džennetske bašče ih uveo, kroz koje rijeke teku.
Potvrda da su izvori vjere Kur’an i Sunnet
Allahova Knjiga je Objava i ona je glavni izvor islamskog učenja.
Uzvišeni Allah je ovu vjeru usavršio i blagodat svoju upotpunio, što ukazuje da nema nijednog pitanja vezanog za vjerovanje, a da nije pojašnjeno.
Uzvišeni kaže:
Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.[45]
Također, opisano je Kur’an kao knjigu u kojoj je pojašnjenje svega, kao i uputa za ljude.
Uzvišeni kaže:
Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.[46]
Ako je vjerovanje (akida) nešto najvažnije u islamu, onda je neminovno da su ajeti koji govore o toj tematici i koji je pojašnjavaju krajnje jasni, jer razum nikako ne može prihvatiti da nam se kroz Kur’an pojasne ogranci vjere (propisi), a da se zapostave temelji iz kojih proizlaze svi ogranci.
Kur’an je izvor vjere, akide i islamskog vjerovanja, a takav je slučaj i sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je i on Objava od Allaha, jer Uzvišeni naziva Objavom ono što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govori.
Uzvišeni kaže:
On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje.[47]
Dio ajeta: to je odnosi se na sve što je Poslanik izrekao, a vezano je za vjeru,[48] tj. Kur’an i Sunnet.
Uzvišeni kaže:
…i Knjizi ih i mudrosti učiti.[49]
Mudrost koja se u ajetu spominje odnosi se na Sunnet, kao što kažu Hasan, Katade i Mukatil.[50]
Prenosi se od Hasana b. Atije da je rekao: „Džibril je dolazio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, donoseći mu Sunnet i podučavajući ga njemu, kao što je to činio i sa Kur’anom.“[51]
Prenosi se da je Ebu Zerr kazao: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio nas je u takvom stanju, da čak i ptica ne poleti nebom a da o tome nemamo nekakvo znanje.“[52]
Ispravni učenjaci iz prethodnih generacija Kur’an i Sunnet su smatrali glavnim izvorima na koje su se oslanjali, na osnovu tih izvora rješavali su sporove među ljudima i razilaženje, pa bi ono što je u skladu sa njima prihvatali, dok bi sve ostalo odbacivali kao neispravno.
Uzvišeni kaže:
Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svome nahođenju postupiti. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je, sigurno, skrenuo s Pravoga puta.[53]
Ibn Hazm veli: „Nije se čulo za muslimana koji vjeruje u Allahovu jednoću, da se prilikom spora obraća nekome mimo Kur’anu i hadisu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti da uradi nešto drugo mimo onoga što se u njima nalaže.
Ako to uradi, nakon što je upoznat sa dokazom, onda se smatra griješnikom, fasikom, a ako dozvoli (ohalali) izlazak van okvira naredbi Kur’ana i Sunneta, smatrajući da mu se obaveza pokoriti nekome drugome, onda postaje nevjernik, u šta kod nas nema sumnje.“[54]
Ispravni prethodnici smatrali su Sunnet Objavom koji ni u kojem slučaju nije u koliziji sa Kur’anom, kao što Uzvišeni veli:
On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje.[55]
Oni su smatrali da je Sunnet sačuvan i da ga je obaveza slijediti kao i Kur’an. Također su bili stava da Kur’an i Sunnet nisu u kontradiktornosti, nego, štaviše, jedno potvrđuje istinitost drugog i Sunnet detaljno pojašnjava ono što je u Kur’anu uopćeno kazano.[56]
Ibnul-Kajjim veli: „Mi sa sigurnošću tvrdimo i za to Allaha i meleke za svjedoke pozivamo, da Sunnet nije u koliziji sa Kur’anom niti sa zaključcima zdravog razuma.
Sunnet Poslanika pobliže pojašnjava Kur’an, tumači ga i detaljno nas upoznavana sa onim što je u njemu koncizno kazano.“[57]
Dakle, nije dozvoljeno oslanjati se na razum, običaje i prohtjeve, a zapostavljati Kur’an i Sunnet.[58]
Ibn Ebil-Izz veli: „Obaveza je u potpunosti se predati Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, podrediti se njegovoj naredbi i primiti obavijest od njega sa potpunim prihvatanjem i potvrdom bez opiranja sa neispravnom maštom koju nazivamo racionalno pojmljivo, ili da ga protumačimo kao sumnju, ili da damo prednost nad njim mišljenjima ljudi i njihovoj razumskoj prljavštini.
Kažemo da ga jedinog uzimamo za suca, da mu se predajemo i podređujemo.“[59]
Hasan Kafija Pruščak kaže: „Nema puta osim Poslanikovog puta, nema istine osim istine koju je on donio, nema zakona osim zakona po kojem je on postupao, nema vjerovanja (akide) osim na način kako je on vjerovao.
Niko ne može stići do Allahovog zadovoljstva i Njegovog Dženneta osim slijeđenjem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i formalno i suštinski.
Nije vjernik onaj ko ne vjeruje u ono što je prenio, ko se ne pokori njegovim naredbama, bez obzira radilo se o djelima srca ili vanjskim djelima u praksi.“[60]
– Treće: Nepoznavanje arapskog jezika
Jedan od uzroka neznanja među muslimanima Bosne je nepoznavanje arapskoj jezika, iz razloga što je arapski jezik ključ svih islamskih nauka i on je dio vjere.
U prvom periodu kroz koji su prošli muslimani Bosne arapski jezik izučavao se u školama, tako da veliki broj ljudi koristio arapskim jezikom, ali u trećem periodu veoma je mali broj studenata koji ga poznaju, dok obični svijet uopće ga i ne poznaje.
Jedan od dokaza koji ukazuje na važnost arapskog jezika je i činjenica da je Kur’an objavljen na arapskom jeziku.
Uzvišeni veli:
Objavljujemo je kao Kur’an na arapskom jeziku da biste razumjeli.[61]
…u Kur’anu na arapskom jeziku, u kome nema nikakve protivrječnosti, da bi se Gospodara svoga pobojali.[62]
…donosi ga povjerljivi Džibril na srce tvoje, da opominješ na jasnom arapskom jeziku.[63]
Kur’an je glavni izvor islama i cjelokupnog islamskog vjerozakona, pa kako da se razumije bez poznavanja arapskog jezika!?
Islamski učenjaci pojasnili su koje to nauke treba poznavati onaj ko se bavi tefsirom. Kazali su: „Arapski jezik, arapska gramatika, morfologija, stilistika.“[64]
I sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zapisan je arapskim jezikom, a on je drugi izvor vjerovanja, slijeđenje Sunneta jedan je od uslova da ibadet bude ispravan i primljen kod Allaha.
Mnogobrojni propisi vjere i načini ibadeta pojašnjeni su upravo u Sunnetu.
Zatim, cijelo islamsko naslijeđe i baština je na arapskom jeziku. Govor ashaba, koji su najbolje razumjeli Kur’an, zapisan je na arapskom jeziku, pa kako onda da razumijemo vjeru ako ne poznajemo taj jezik?
Kao dokaz tome je i govor Ibn Abbasa: „Nisam znao šta znači: fatirus-semavati (stvoritelj nebesa), dok nisam čuo dvojicu beduina kako se spore u vezi sa jednim bunarom, govoreći: ‘Ja sam ga otkrio i napravio (fetertuha)!’“[65]
Kolonizatori su znali važnost arapskog jezika i njegovu povezanost sa vjerom, zbog toga prvi korak po dolasku u Bosnu bio je zamjena pisma, tj. Arapskih slova, što je negativno uticalo na izučavanje samog arapskog jezika, tako da je na kraju izučavanje arapskog jezika u potpunosti ukinuto.
Zbog toga primjećujemo da je razumijevanje islama u društvima koja ne poznaju arapski jezik dosta slabije nego u društvima gdje je zastupljen arapski jezik.
Također, novotarije kao i greške u vjerovanju su učestalije u sredinama u kojima se ne poznaje arapski jezik.
Na važnost arapskog jezika ukazuje i govor Ibn Tejmijje koji kaže: „Arapski jezik dio je vjere i njegovo izučavanje je obaveza, iz razloga što je poznavanje Kur’ana i Sunneta obaveza, a ovo dvoje ne mogu se razumjeti bez arapskog jezika.
Pravilo glasi: Ono bez čega se obaveza ne može ispuniti također je obaveza.“[66]
Zbog nepoznavanja arapskog jezika muslimani Bosne prinuđeni su da čitaju prijevod Kur’ana.
Zbog velikog broja grešaka koje su napravljene prilikom prijevoda mnogi muslimani čitajući prijevod prihvataju te greške, a da toga nisu ni svjesni, to je posebno vidljivo po pitanju znanja o Allahu gdje su napravljene katastrofalne greške.
[38] Ilmul-Kelam, str. 9.
[39] Muhtesarus-savaikil-murseleh, str. 218.
[40] Igasetul-lehfan, 2/241.
[41] Nurul-jekin fi usulid-din, str. 153.
[42] Islam u vremenu, 153.
[43] El-Furkan bejne evlijair-rahman ve evlijaiš-šejtan, str. 160-161.
[44] Medaridžus-salikin, 4/412-413.
[45] El-Maide, 3.
[46] En-Nahl, 89.
[47] En-Nedžm, 3-4.
[48] Pogledati: Tefsirul-Begavi, 4/250.
[49] El-Bekare, 129.
[50] Pogledat: Tefsirul-Kur’anil-azim, 1/359.
[51] Bilježi ga Darimi, 1/473; Lalikai u Usuli Itikadu, 1/93; Ibn Hadžer u El-Fethu, 13/291, i kaže: „Bejheki ga bilježi sa ispravnim lancem od Hasana b. Atije, tabi’ina, koji je bio pouzdan i iz Šama.“
[52] Bilježi ga Ahmed, 35/290, br. 21361, a dobrim ga smatra Arnaut, Ibn Hibban, 1/267.
[53] El-Ahzab, 36.
[54] El-Ihkam Šerhu Usulil-ahkam, 1/99.
[55] En-Nedžm, 3-4.
[56] Pogledati: El-Ihkam Šerhu Usulil-ahkam, 1/90-99.
[57] Muhtesarus-savaikil-mursele, str. 612.
[58] Pojašnjenje vezano za način argumentacije u pitanjima vezanim za akidu kod ranijih generacija i ehli-sunneta, može se pogledati u poglavlju o načinima liječenja grešaka.
[59] Šerhul-akidetit-tahavijje, 1/228.
[60] Nurul-jekin fi usulid-din, str. 266.
[61] Jusuf, 2.
[62] Ez-Zumer, 28.
[63] Eš-Šuara, 193-195.
[64] Menahilul-irfan fi ulumil-Kur’an, 2/43.
[65] Bilježi ga Bejheki u Šu’bul-imanu, 2/257.
[66] Iktidau-siratil-mustekim, 1/527.
