Neznanje kao uzrok devijacije u akidi kod Bošnjaka 1. dio

Neznanje, ili džehl, suprotno je znanju.

Neznanje može biti:

• jednostavno,
• pravo (suštinsko).

Ibn Tejmijje, pojašnjavajući ove dvije vrste neznanja, kaže: „Onaj ko ne poznaje istinu posjeduje jednostavno neznanje, a onaj ko smatra da je istina ono što je suprotno njoj posjeduje pravo i suštinsko neznanje.“[1]

Da bi pojasnili ovo značenje, neki islamski učenjaci naveli su primjer. Kazali su: „Ko bude upitan da li je dozvoljen namaz sa tejemmumom ako nema vode, pa ko kaže da nije dozvoljen, takav posjeduje pravo neznanje jer ne zna propis po tom pitanju, dok onaj ko kaže da ne zna, posjeduje jednostavno neznanje.“[2]

Neznanje je u Kur’anu i Sunnetu ukoreno i osuđeno, a također je i od strane islamskih učenjaka upozoreno na njegove negativnosti koje ostavlja na pojedinca i društvo.

Osuda neznanja

Jedan od ajeta koji osuđuju neznanje je i ajet:

Reci: “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?“[3]

Ševkani kaže: „Ovdje se misli na učenjake i neznalice. Svako razuman poznaje razliku između znanja i neznanja i zna da učenjak i neznalica nisu na istom nivou.“[4]

Među hadisima koji osuđuju neznanje je i onaj koji bilježi Buhari od Abdullaha b. Amra b. Asa da je kazao: „Čuo sam Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Allah neće uništiti nauku njenim povlačenjem od ljudi, nego će je povući putem povlačenja (smrću) učenih ljudi. I kada ne bude ostavio ni jednog učenjaka, svijet će izabirati za glavare neznalice. Narod će ih pitati, a oni će davati decizije (odgovore) bez ikakvog znanja. Tako će oni sami srljati u propast i druge zavoditi.’“[5]

Imam Nevevi kaže: „Ovaj hadis ukazuje na to da se pod iščezavanjem znanja ne misli na njegovo uzimanje iz prsa, nego na smrt onih koji ga nose, pa će ljudi nakon toga tražiti znanje kod neznalica, kod onih koji nisu dostojni da se bave njime, te će i sebe i njih u zabludu odvoditi.“[6]

Dakle, neznanje je uzrok zablude ljudi.

Pod znanjem koje se u hadisu spominje misli se na šerijatsko (islamsko) znanje, uzeto iz Kur’ana i Sunneta.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Tri su vrste sudija, dvojica će u Vatru, a jedan u Džennet: onaj koji je saznao istinu i po njoj sudio, ući će u Džennet, a onaj koji je saznao istinu, a nije po njoj sudio, već je nepravedan bio, on će u Vatru, kao što će u Vatru i onaj koji nije saznao istinu pa je ljudima iz neznanja sudio.”[7]

Prenosi se da je Omer b. Abdulaziz rekao: „Ko bude Allaha obožavao bez znanja, više će štete, nego koristi učiniti.“[8]

Sevri kaže: „Tražite od Allaha da vas sačuva griješnog učenjaka, pobožnog neznalice, jer oni su iskušenje svakome zavedenom.“[9]

Na osnovu kazanog zaključujemo da je neznanje pokuđeno i da je naišlo na osudu i u Kur’anu i Sunnetu, a i od strane učenih, te da se pod tim neznanjem misli na šerijatsko neznanje, koje može da bude razlog stranputice ili čak ulaska u Vatru.

Posljedice i opasnost neznanja

Neznanje je jedan od glavnih razloga pojave akidetskih grešaka kao i zapadanja u razne zabrane, poput nevjerstva i grijeha,[10] i ono se može pojasniti u sledećim tačkama:

– Prvo: Govor o Allahu bez znanja.

Jedan od najgorih i najopasnijih vidova neznanja je govor o Allahu koji je zasnovan na neznanju. Takav govor Allah je stavio na najviši stepen zabrana i učinio ga težim od širka:

Uzvišeni kaže:

Reci: “Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdano nasilje, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate.”[11]

Tumačeći dio ajeta: i da o Allahu govorite ono što ne znate, šejh Sa’di kaže: „To je neznanje o Njegovim imenima, svojstvima, postupcima i propisima.“[12]

Ibnul-Kajjim kaže: „Temelj nevjerstva i širka je govor o Allahu bez znanja.“[13]

Također, o govoru bez znanja, Ibnul-Kajjim veli: „Ovo djelo je kod Allaha na najvišem stepenu zabrane i predstavlja najopasniji grijeh.

To je zbog toga što ovakav govor sadrži laž na Allaha, pripisivanje Njemu onoga što Mu ne priliči, promjenu Njegove vjere, negiranje onoga što je potvrdio, potvrđivanje onoga što je negirao, uspostavu onoga što je učinio ništavnim, neprijateljstvo prema onome što On voli, naklonost prema onome što On mrzi, kao i opisivanje Njega onim što ne priliči Njegovom biću, svojstvima, riječima, i postupcima.

Kada su u pitanju harami, nema djela koje je više zabranjeno od ovog djela, niti postoji opasniji grijeh od toga. To djelo je temelj nevjerstva i širka, ono je osnova svih novotarija i zabluda.

Upravo zbog toga, govor o Allahu bez znanja naišao je na veliku osudu od strane učenjaka i imama prethodnih generacija koji su one koji to čine veoma žestoko osudili i na njih upozorili, čak su više na to upozoravali nego na razvrat, nepravdu i nasilje, jer šteta koju donose novotarije po vjeru veća je od svega toga.“[14]

Nažalost, mnogi muslimani BiH nisu se spasili govora o Allahu bez znanja, zato što vjeruju i govore da je Allah sa svojim bićem na svakom mjestu.

Ovakav govor prenesen je od džehmija, a suprotstavlja se i Kur’anu i Sunnetu i ashabima i tabi’inima i svim imamima ummeta Muhammeda.

– Drugo: Dozvola harama i zabrana halala.

Neznanje je uzrok da se dozvoli haram (zabranjeno), ili zabrani halal (dozvoljeno), a Allah je zabranio da ljudi sami od sebe nešto dozvoljavaju, odnosno zabranjuju, ukoliko za to nemaju jasan dokaz, jer se to smatra lažnim govorom i potvorom na Allaha, te oslanjanje na prohtjeve i sopstvena mišljenja.

Auf bin Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Moj ummet će se razići na sedamdeset i nešto skupina. Od svih njih, najveće iskušenje za moj ummet biće ona skupina koja bude zaključivala na osnovu pukih mišljenja koja nemaju utemeljena, pa na taj način bude dozvoljavala Allahove zabrane i zabranjivala ono što je On dozvolio.“[15]

Laganje na Allaha je velika opasnost, jer takav postupak je napad na Allahovu božanstvenost i zločin prema Njemu Uzvišenom, putem njega se robovi u zabludu odvode i odvraća se od Allahove istinite vjere.

Uzvišeni Allah kaže:

Ima li onda nepravednijeg od onoga koji, ne znajući istinu, izmišlja laži o Allahu da bi ljude u zabludu doveo.[16]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Najviše čega se bojim za svoj ummet jesu zabludjeli imami (vođe, predvodnici).“[17]

Prenosi se da je Omer kazao: „Tri stvari sigurno ruše vjeru: greška alima, rasprava munafika Kur’anom i zabludjele vođe (imami) koji druge u zabludu odvode.“[18]

– Treće: Udaljavanje od istine.

Neznanje je jedan od glavnih uzroka udaljavanja od istine i jedan od najvećih uzroka razilaženja i podvajanja muslimana. Nepravda i neznanje su temelj svakog zla, kao što su znanje i pravda temelj svakog dobra.[19]

Ibn Tejmijje kaže: „U suštini, sva loša djela su proistekla iz neznanja, jer da čovjek stvarno zna da mu nešto šteti i da je svjestan toga, ne bi to činio.“[20]

Neznanje kod bosansko-hercegovačkih muslimana

Muslimani Bosne, od vremena dolaska islama na ove prostore pa do današnjih dana prošli su kroz tri faze, ili tri perioda, i svaki od njih ima svoje posebnosti:

Prvi period: Od dolaska islama do austrougarske vladavine (868-1290. h) ili (1463-1878. g).

Drugi period: Od dolaska austrougarske vladavine, dodajući tome period pod Kraljevinom Jugoslavijom, pa do vladavine komunističkog režima (1290-1363. h) ili (1878-1945. g).

Treći period: Period komunističkog režima (1364-1410. h) ili (1945-1991. g).

Svaki ovaj period ima svoje posebnosti kada je u pitanju izučavanje islama i njegova primjena, kao i stepen neznanja vezano za razumijevanje islama, općenito, ili, pak, samo za neka akidetska pitanja.

Prvi period poseban je po tome što se u njemu islam raširio, izučavao i primjenjivao. Krajem sedamnaestog stoljeća preko 80% stanovnika Bosne bili su muslimani.

Tokom ovog perioda ljudi su hrlili islamu, pojavili su se mnogi učenjaci, osnovane mnogobrojne islamske škole, izgrađene džamije, proširila su se njegova učenja,  izučavao se arapski jezik i pisalo se arapskim slovima, harfovima.

U spomenutom periodu živjeli su mnogobrojni islamski učenjaci Bošnjaci, pisana su djela na arapskom i turskom jeziku, sagrađen je veliki broj džamija i otvorene su mnogobrojne biblioteke.

Naš poznati alim Mehmed Handžić u svome poznatom djelu El-Dževheru el-Esna zabilježio je biografije više od dvije stotine bosansko-hercegovačkih alima, od kojih su neki obnašali i veoma važne funkcije u Osmanlijskom hilafetu.

Jedan od njih je i Ahmed b. Šejh Sinanudin, poznatiji kao Bejadi, koji je bio kadija u Halepu 1077. h, zatim u Mekki, 1083 h, a zatim u Istanbulu 1086. h.[21]

Također i šejh Hasan-efendi b. Sinan, nazvan El-Bejadi Ebu Ahmed, koji je određen za kadiju u Mekki 1053. h, zatim u Rusi 1058, h, a potom u Istanbulu, 1061. h.[22]

Još jedan među njima je i Hasan-efendi b. Abdullah, kojem je određeno da upravlja kadilukom u Kudsu 1068. h.[23]

Također, osnovane su biblioteke gdje su sabirana djela iz oblasti islamskih nauka i arapskog jezika, a jedna od njih je biblioteka Gazi Husrev-bega u Sarajevu, koja se smatra jednom od najstarijih u Bosni.

Nju je 944. h, odnosno 1537. godine, osnovao Gazi Husrev-beg. Ona sadrži više od 9000 rukopisa, 400 zadužbina, 3500 historijskih dokumenata, i 10000 štampanih knjiga.[24]

U Bosni i Hercegovini tokom proteklih stoljeća bilo je preko hiljadu džamija, pet stotina mekteba za podučavanje djeca osnovnim principima islama, stotinu medresa, tj. Vjerskih instituta koje su stanovnici Bosne nazivali medresama.[25]

Iako su većina uleme ovog perioda bile sufije i pobornici kelama, kao i njihova djela, ipak je primjena islamskih propisa kod muslimanskih masa bila veoma zastupljena.

Drugi period bio je poznat po selidbi muslimana i uleme u druge zemlje pod osmanskom vladavinom, škole su preformulisane iz vjerskih u svjetovne, ukinuto je izučavanje islama na arapskom jeziku, ubačena su razmišljanja i ideje orijentalista, izučavanje njihovih knjiga, zamijenjeno je korištenje arapskih slova latinicom, tako da su muslimani preko noći postali nepismeni.[26]

U ovom periodu oslabila je primjena islama i njegovo izučavanje, a neznanje među muslimanima se raširilo upravo iz ovih razloga, do te mjere da su neki na vjeru gledali kao na običaj jednog naroda.

Također, u ovom periodu pojavili su se i racionalisti, iako je njihov uticaj u velikoj mjeri vezan za treći period.

Treći period je period kada je vladao komunistički režim i on se smatra najgorim periodom u historiji bosansko-hercegovačkih muslimana, iz razloga što se ovaj režim obračunao sa velikim brojem uleme i što je zatvorio sve vjerske škole[27] i mektebe, te je zabranio izučavanje islama i u džamijama i u kućama i prisiljavao je muslimane na ateizam i bezboštvo.

To je uticalo na povećanje neznanja kod muslimana, a veliki broj njih od islama je imao samo ime, dok su njegovi glavni simboli bili zapostavljeni.

Jedan broj njih prihvatio je ateizam, tako da se pojavila nova generacija koja o islamu nije ništa znala, do te mjere da neki nisu poznavali ni šta znači riječ musliman.

Najvažniji uzroci raširenosti neznanja kod bosansko-hercegovačkih muslimana

• Prvi: Greške u odabiru izvora islama (izvora vjere).
• Drugi: Greške u metodologiji argumentacije (način korišćenja dokaza).
• Treći: Nepoznavanje arapskog jezika.

I pored činjenice da su u Bosni postojali mnogi islamski učenjaci, ipak greške u samom odabiru izvora islama i način argumentacije bio je glavni uzrok neznanja među muslimanima, te pojave pojedinih grešaka u akidi.

Razlog tome jeste što je ulema u Bosni od pojave islama bila maturidijska i sufijska, a kasnije su se pojavili oni koji su bili na pravcu racionalista, pojavili su se u drugom periodu, dok su u trećem uzeli veoma značajnu ulogu.

Ove tri skupine prisutne su u Bosni još od pojave islama, pa do današnjih dana.[28]

Maturidijska akida, od dolaska islama pa sve do danas, zvanični je pravac izučavanja i praktikovanja islama na ovim prostorima, i pored činjenice da većina intelektualaca i ostalih muslimana nisu ni znali da izučavaju i praktikuju maturidijsku akidu.

U nastavku ćemo spomenuti neke izvore islama kod maturidija i sufija, a samim tim i muslimana Bosne i Hercegovine, kao i citate pojedinih alima koji su promovisali te izvore, te njihov način argumentacije.

Izvori vjere kod muslimana Bosne i Hercegovine

Izvori vjere kod maturidija i sufija i kod većine muslimana Bosne i Hercegovine su:

• razum,
• kešf,
• zevk,
• običaji,
• stavovi orijentalista.

Što se tiče metodologije argumentacije, tj. Načina korišćenja dokaza, činjenica je da svaka sekta prilikom pojašnjavanja islamskih propisa svom izvoru vjere daje prednost nad Kur’anom i Sunnetom.

Oni koji smatraju da je razum glavni izvor vjere daju prednost razumu nad dokazima iz Kur’ana i Sunneta (u slučaju da se razum i dokazi iz Kur’ana i Sunneta ne podudaraju).

Oni koji smatraju da su kešf i zevk glavni izvori vjere daju prednost njima nad dokazima iz Kur’ana i Sunneta, a takav je slučaj i sa običajima i stavovima orijentalista.

Glavni izvor vjere kod pobornika kelama, tj. Maturidija i racionalista je razum (iako tvrde da se oslanjaju na Kur’an i Sunnet), ipak su razumu dali prednost nad Objavom, pa su tako od Kur’ana i Sunneta prihvatali samo ono što je u skladu sa njihovim razumom, dok su ono što nije u skladu sa njim, ili tumačili na način koji im odgovara, ili su, pak, prepuštali Allahu znanje o tome.

Jedan od najpoznatijih mutekellima (maturidija) u Bosni, šejh Ahmed Bejadi, kaže: „Postojanje Uzvišenog Tvorca, onoga ko stvara svijet i mijenja stanja, obaveza je spoznati putem razuma.“[29]

Na drugom mjestu kaže: „Zatim je ukazao na to da se razumom potvrđuje obaveznost vjerovanja u Allaha, kao i istinitost Poslanika i njegovih mudžiza, te obaveza vjerovanja u njega…

To razum, općenito, može sasvim sigurno potvrditi ako ga Allah nadahne ka argumentaciji, a ne može putem onoga što je preneseno od Poslanika, jer znanje o ispravnosti onoga što se čuje zavisi od znanja o njegovoj ispravnosti, a to je nemoguće dokazati na taj način.“[30]

Sa njim su se po ovom pitanju složili i racionalisti, a jedan od najpoznatijih među njima bio je profesor Husejn Đozo, koji je bio među vođama ove škole.

On veli: „O mjestu i ulozi razuma i nauke u islamu govori i načelo: Ako dođe u sukob slovo Kur’ana sa činjenicama razuma i nauke, prednost se daje razumu. Tekstu se u tom slučaju daje smisao koji odgovara zahtjevima razuma.“[31]

Dakle, izvor znanja kod maturidija i racionalista u Bosni je razum, a prilikom dokazivanja nekog propisa daju prednost svom razumu nad Objavom (dokazima iz Kur’ana i Sunneta), ili tumače Kur’an i Sunnet onako kako njihovom razumu odgovara.

Izvor znanja kod nekih muslimana, također su i mišljenja i stavovi orijentalista, jer njihove knjige su prevedene i uvrštene u plan i program u islamskim školama još u drugom periodu kroz koji su prošli muslimani Bosne, i još uvijek su prisutne u islamskim školama. Dakle, više od stotinu godina.[32]

Kod nekih muslimana se, ukoliko se neki propis koji je pojašnjen ili u Kur’anu ili u Sunnetu kosi sa stavovima orijentalista, takvo mišljenje odbacuje i prihvata se stav orijentalista.

Također, veliki broj muslimana slijedi običaje, oslanjajući se na njih kao na izvor vjere, a razlog tome jeste nepoznavanje važnosti dokaza u vjeri, te da se vjera islam crpi samo iz Kur’ana i Sunneta.

Ovo je jako prisutno i vidljivo kod nekih muslimana, pa čak i kod velikog broja onih koji se pripisuju da posjeduju islamsko znanje.

Isto tako izvor vjere kod pojedinih muslimana je kešf[33] i zevk[34]^/[35], a to su izvori iz kojeg znanje crpe sufije.

Mehmed Handžić prenosi govor sufijskog šejha Abdullaha el-Bosnevija, jednog od komentatora Ibn Arebijevog Fususa, koji tvrdi da se do pravog razumijevanja vjere ne može doći osim putem kešfa, šejh Abdullah kaže: „Prava slika nauke o Kur’anu koji je srž svih božanskih objava, njegovi propisi, tajne, spoznaje, savršenstva, razumijevanje tih nauka, njeni detalji, nakon srčanog pristupa, božanske snage, duhovne i čvrste odluke, dobiva se samo putem božanskog otkrovenja (kešfa) koje se postiže ličnom vezom i širinom kapaciteta da se to prihvati.

Dok je nemoguće sve ovo razumjeti putem naučnih pravila, razmišljanja i zaključcima do koji nas dovodi razum.“[36]

Šejh Abdullah el-Bosnevi es-Sufi, pojašnjavajući način dolaska do božanskog otkrovenja, kaže: „Božanska nauka i spoznaja duševnih iskustava ne postiže se kroz razumske dokaze i razmišljanja, nego se ta nauka u srce ulijeva nakon što se ono potpuno očisti, nakon što doživi potpunu spremnost da sve to prihvati.“[37]

[1] Iktidaus-siratil-mustekim, 1/256.

[2] Šerhul-kevkebil-munir, 1/77.

[3] Ez-Zumer, 9.

[4] Fethul-Kadir, 4/596.

[5] Bilježi ga Buhari, br. 100, str. 28, i Muslim, br. 13, str. 1155.

[6] Šerhun-Nevevi li Sahihi Muslim, 16/223-224.

[7] Bilježi ga Ebu Davud, br. 3573, str. 641, i Hakim, 4/101, koji ga smatra ispravnim, a sa njim se slaže i Zehebi.

[8] Medžmu’ul-fetava, 2/382.

[9] El-Adabuš-šer’ijjeh, 2/50.

[10] Pogledati: Medžmu’ul-fetava, 14/22.

[11] El-E’araf, 33.

[12] Tejsirul-Kerimir-rahman, 3/22.

[13] Medaridžus-salikin, 1/646.

[14] Prethodni izvor, 1/645-646.

[15] Bilježi ga  Bezzar, 7/186; Hakim, 4/477, koji kaže da je ovaj hadis ispravan prema uslovima Buharija i Muslima, ali da ga oni nisu zabilježili.

[16] El-En’am, 144.

[17] Bilježi ga Ebu Davud, br. 4252, str. 759, i Hakim, 4/496, koji ga smatra ispravnim po uslovima Buharija i Muslima, a sa njim se slaže i Zehebi.

[18] Bilježi ga Darimi, 1/506.

[19] Pogledati: Medaridžus-salikin, 4/556.

[20] Medžmu’ul-fetava, 14/287.

[21] Pogledati: El-Dževheru el-Esna, str. 33-34.

[22] Pogledati: El-Dževheru el-Esna, str. 60.

[23] Pogledati: El-Dževheru el-Esna, str. 61

[24] Pogledati: Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, biblioteka Gazi Husrev-beg, 1/7-10.

[25] Pogledati: Ed-Da’vetu ved-du’atu fi Jugoslavija / Islam i islamski radnik u Jugoslaviji, str. 153.  Pogledati: Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, biblioteka Gazi Husrev-beg, 1/8.

[26] Pogledati: Et-Tarihul-islamijju, 22/456-458; Islamizacija BiH, str. 55; Eš-Šu’ubul-islamijje et-Tarihul-hadis, El-Etrak, El-Usmanijjun, El-Furs, Muslimu el-Hind, str. 126.

[27] Nakon nekoliko godina otvorena je samo jedna islamska škola, a radi se o medresi „Gazi Husrev-beg“.

[28] Prilikom obrade sedme i osme teme ovog poglavlja biće govora o uticaju ovih skupina na muslimane Bosne.

[29] Išaratul-meram min ibaratil-imam, str. 84.

[30] Prethodni izvor, str. 98.

[31] Islam u vremenu, str. 161.

[32] Formirana je komisija koja je imala za cilj da utvrdi programe koji se izučavaju u islamskim školama i fakultetima, čiji su članovi bili dr. Zuhdija Adilović, dr. Mustafa Cerić, i dr. Adnan Silajdžić. Rezultat je bio da su većinu izvora koji se koriste u nastavnom planu i programu, a vezani su za islamsko vjerovanje, pisali orijentalisti.

[33] Kešf je spoznaja skrivenih značenja i istina putem otkrovenja. El-Džurdžani, Et-Ta’rifat, str. 184. Mukašefa je prisustvo srca koje nije spoznalo, pa mu se putem otkrovenja prikaže i otkrije ono što nije razumio, kao da je vidio svojim očima. El-Džurdžani, Et-Ta’rifat, str. 225. Pogledati: Mu’džemu mustalahatis-sufijje, str. 225.

[34] Zevk je duševno prihvatanje tajnovitih i skrivenih čistota, kerameta i drugih nadnaravnih dešavanja. Mu’džemu mustalahatis-sufijje, str. 104. Ovo je definicija novotara dok kod ehli-sunneta zevk označava slast vjerovanja i dobročinstva koju osjeća srce. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Slast imana osjeća onaj ko je zadovoljan Allahom kao Gospodarom, islamom vjerom  i Muhammedom poslanikom.“ (Muslim, br. 56, str. 44)

[35] Pogledati: Tedžellijat araisin-nusus ala minessat hukmil-fusus (str. 5).

[36] El-Dževheru el-Esna, str. 99.

[37] Tedžllijat araisin-nusus (str. 15).