Uloga bosansko-hercegovačke uleme u pojašnjavanju propisa vezanih za zakletvu

Imajući u vidu važnost pitanja zaklinjanja i njegovog uticaja na tevhid (ispravno vjerovanje), preneseni su mnogi dokazi kojima se zabranjuje zaklinjanje nečim drugim mimo Allaha i koji upozoravaju na opasnost tog djela, koji onom ko ga čini ili ruši tevhid ili ga, pak, umanjuje.

Jedan od onih koji su pojasnili suštinu zaklinjanja nečim mimo Allaha kod bosansko-hercegovačkih muslimana jeste i dr. Muharem Štulanović.

Govoreći o vrstama novotarskog tevessula, on je kazao: „Zaklinjanje stvorenoj osobi sa stvorenom osobom je zabranjeno.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Ko se zakune osim sa Allahom učinio je širk.'”[1]/[2]

U knjizi Tevhid i širk, koja je prevedena na bosanski jezik, pojašnjeno je da je zakletva nečim drugim mimo Allaha vid malog širka.[3]

Međutim, među muslimanima Bosne postoje ljudi, koji i pored toga što znaju istinu po ovome pitanju, veoma su nemarni i ne vode brigu, nego se svjesno ili nesvjesno kunu nečim drugim mimo Allahom.

Ta zakletva im je postala uzrečica, tako da ni ne osjećaju šta govore.

Nakon istraživanja o razlozima zaklinjanja nečim mimo Allaha, došao sam do zaključka da postoje tri oblika takve zakletve:

Prvi: Nenamjerna zakletva i koja nije izrečena s ciljem

To je ustvari zakletva koja se rasprostranila kao uzrečica među ljudima, tako da onaj ko se kune uopće i ne osjeća da se kune, a niti ima bilo kakvo vjerovanje i uvjerenje da laž ili kršenje zakletve prouzrokuje određene posljedice negativne prirode.

Među ljudima najviše je rasprostranjen ovaj oblik zakletve i to posebno kod omladine. Najviše čime se kunu, kada je riječ o ovome obliku zakletve, jeste: hljeb, zdravlje, novac (imetak).

Ljudi ove riječi koriste kako bi uljepšali svoj govor i kako bi bili atraktivni, a onaj ko ih ne koristi smatra se zaostalim i nazadnim.

Drugi: Namjerno i ciljano zaklinjanje nečim što se smatra uvaženim i poštovanim u srcu onoga ko se njime kune

Međutim, poštivanje ovih stvari nije na stepenu poštivanja i uvažavanja Allaha, nego je ono zbog prirodne ljubavi prema onome čime se kune.

Ovaj oblik prisutan je i zastupljen kod običnih muslimana i onaj ko se kune ovim oblikom zakletve to čini govoreći istinu, a malo je onih koji koristeći ove zakletve iznose laži.

Stvari kojima se kune kada je riječ o ovome obliku dijele se na dvije vrste:

1. Zaklinjanje vjerom, imanom, Kur’anom[4] i sl.

Onaj ko se kune ovim što je spomenuto to čini govoreći isključivo istinu. On tom prilikom ne laže kako se njegovo vjerovanje ne bi dovelo u pitanje.

Ovaj oblik zakletve je raširen kod starijih osoba koji su među ljudima poznati po dobru, koji vjeru praktikuju još od rane mladosti. Kada u nešto posumnjaju, oni traže da se zakunu spomenutim izrazima, posebno dinom i imanom.

U tom slučaju, onaj ko se kune ne laže, kako ne bi svoj vjerski položaj među ljudima ugrozio i oslabio. Dakle, kako da se lažno zakune, a on klanja, i posti još od svoga djetinjstva, uz spoznaju da muslimani Bosne slabo praktikuju vjeru.

Dok je zakletva Kur’anom raširena u slučajevima spora i razmirica.

U tim slučajevima ne poseže se niti se traži zaklinjanje Allahom, nego se traži zaklinjanje Kur’anom, kao poseban vid iskazivanja veličanja Kur’ana i počasti prema njemu.

Onaj ko se kune na ovaj način ne cilja zaklinjanje Kur’anom kao Allahovim govorom, nego se cilja i misli na mushaf kao knjigu u kojoj je zapisan Kur’an.

Zbog toga se, u nekim situacijama, traži stavljanje ruke na mushaf prilikom zakletve, kako bi se povećao stepen zakletve.

Ovo je traženje berićeta potiranjem Kur’ana, tj. mushafa, a ne u njegovom učenju.

2. Zaklinjanje djecom, očevima, majkama, braćom, sestrama

Onaj ko se kune na ovaj način, u većini slučajeva ne laže, jer se boji nedaće koja može pogoditi onog kim se kune, ili, pak, ona može zadesiti njega samoga.

Posebno mjesto u ovoj vrsti zaklinjanja zauzima zaklinjanje djecom.

U posljednjim godinama, kod bosansko-hercegovačkih muslimana, a pod uticajem komunizma ili kao vid slijeđenja Zapada, postalo je poznato ograničavanje potomstva, tako da veliki broj muslimana ima samo jedno ili dvoje djece, te s toga, kod važnih pitanja i dešavanja ne kunu se ni sa kim osim s djecom.

Što je dijete manje i mlađe, zakletva njime je jača i čvršća, i to iz ljubavi prema njemu ili iz straha da ga ne zadesi neka nedaća.

[1] Bilježi ga Tirmizi, br. 1535, str. 363; Ahmed, 10/249, br. 6072; Hakim, 1/65, i veli da je ispravan po uslovima koje su postavili Buhari i Muslim, ali da ga oni nisu zabilježili.

[2] Tevessul – Posredništvo u hanefijskom mezhebu i kod sufija, str. 35.

[3] Pogledati: Tevhid i širk, str. 26.

[4] Onaj ko se kune Kur’anom misli na mushaf, tj. na listove, a ne na Allahov govor koji je jedno od Allahovih svojstava, i upravo zbog toga, u nekim prilikama stavlja ruku na mushaf.