Tevessul putem dove
Šejh Ibn Usejmin definisao ga je ovako: „Tevessul putem dove znači da onaj ko dovi u svojoj dovi spomene nešto što će biti razlogom da se dova usliša.“[1]
Tevessul, ili umiljavanje Allahu, je približavanje Njemu korištenjem načina koji vode do Njegovog zadovoljstva, a tevessul dovom znači da prilikom dove spomenemo nešto što će biti razlogom da se ona usliša.
Primjer tome je kada bi rekli: „Gospodaru, ja vjerujem u Sudnji dan, pa mi se smiluj i grijehe mi oprosti!“ Ili: „Gospodaru, ja sam danas postio, pa mi se smiluj na Sudnjem danu!“ Ili: „Gospodaru, Ti si Milostivi, pa mi se smiluj.“
Spomenuti razlozi u ovim dovama su vjerovanje u Sudnji dan, zatim post i potvrda i vjerovanje da je Allah milostiv. A iste ove dove možemo izgovoriti i bez spomenutih razloga, kao kada bismo samo rekli: „Gospodaru, smiluj mi se!“
Ukoliko su spomenuti razlozi u dovi ispravni i šerijatski dozvoljeni, i tevessul je ispravan i šerijatski dozvoljen, i dova će biti primljena. U suprotnom niti je tevessul ispravan, niti će dova biti primljena.
Da bi nešto bilo uzrokom primanja dove, mora se imati dokaz koji potvrđuje ispravnost uzroka, a to je nemoguće spoznati bez šerijatskih dokaza, tj. dokaza iz Kur’ana i Sunneta.
Onaj ko smatra nešto uzrokom prihvatanja dove, a nema dokaz za to, samo slijedi svoje prohtjeve i povodi se za njima. A onome ko postupa na taj način to neće biti prihvaćeno.
Dakle, sredstvo i način kojim činimo tevessul Allahu i približavamo Mu se može biti šerijatski validan, a može biti i šerijatom nedopustiv. Upravo zbog toga, tevessul putem dove se dijeli na: validni (šerijatski) i zabranjeni (novotarski).
[1] Usejmin, Medžmu’ul-fetava ver-resail, 2/340. Pogledati: 5/280.
