Tevessul putem dobrih djela

To je tevessul Allahu putem dobrih djela koja je uradio onaj koji se obraća Allahu.

Primjer za ovu vrstu tevessula je kada bi čovjek rekao: Gospodaru, ja sam udijelio sadaku tom i tom pa i Ti mene opskrbi halalom.

Ovo podrazumijeva da rob tokom dove spomene neko svoje dobro djelo koje bi moglo biti uzrokom da se dova primi. Međutim, djelo koje se uradi ne smatra se dobrim bez dva uslova:

1. Iskrenost u ime Allaha.
2. Usklađenost sa praksom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Komentarišući ajet:

da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupati.^[1]

Fudajl b. Ijjad veli: „To znači: čije će djelo biti iskrenije i ispravnije.“ Pa je pitan: „A šta to znači: iskrenije i ispravnije?” Rekao je: “Doista, ako djelo bude iskreno, a neispravno, neće biti primljeno, a i ako bude ispravno, ali neiskreno, neće biti primljeno, sve dok ne bude iskreno i ispravno. Iskreno je ako bude radi Allaha, dželle šanuhu, a ispravno je ako bude u skladu sa sunnetom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.“^[2]

Dobro djelo je ono koje nam je Allah propisao, koje voli i sa kojim je zadovoljan, i zato ono i biva uzrokom da se dova usliša.

Ibn Tejmijje veli: „Dobro djelo je ihsan (dobročinstvo), a to je sve ono što Allah voli i što voli Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bilo da se radi o naredbama ili pohvalnim djelima.“^[3]

Jedan od dokaza koji ukazuju na ovu vrstu tevessula je ajet:

K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On prima.^[4]

Tumačeći ovaj ajet, Ibn Abbas, radijallahu anhuma, veli: „Lijepe riječi su spominjanje Allaha, koje se dižu k Njemu, a dobro djelo, ustvari, označava izvršavanje obaveza. Onaj ko spominje Allaha, a ne izvršava obaveze, njegove riječi će biti odbijene.“^[5]

Dakle, ako čovjek ne čini dobra djela, njegove riječi neće biti uzdignute ka Allahu niti će biti primljene, jer dobra djela su ta koja se uzdižu, a Allah na takav način uzdiže i onoga ko ih čini, što je svakako uzrok uslišavanja dove.

Dokaz za ovu vrstu iz Sunneta je i poznati hadis o tri druga i prijatelja koji su bili zarobljeni u pećini.

Od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Dok su trojica ljudi išli, udarila je kiša i oni su se sklonili u jednu pećinu na planini. Utom je ispred ulaza u njihovu pećinu pala planinska stijena i zatvorila ih.

Onda su oni među sobom rekli: ‘Vidite imate li kakvih dobrih djela koja ste učinili u ime Allaha pa na temelju toga zamolite Ga, neće li pomaknuti stijenu!’

Jedan od njih je rekao: ‘Bože moj, kod mene su bila moja dva ostarjela roditelja i žena mi, a imao sam i sitnu djecu za koju sam napasao stoku pa kad bih im dotjerao stoku sa pašnjaka, pomuzao bih je i mlijeko dao prvo svojim roditeljima pa tek onda svojoj maloj djeci.

Jednoga dana me je potraga za pašom odvela daleko tako da sam se vratio kasno navečer, te sam roditelje zatekao da spavaju. No stoku sam pomuzao kao i ranije, pa sam donio to mlijeko i stao kod njihovih glava – nisam ih htio buditi iz sna, a nisam htio ni prije njih nahraniti djecu.

Djeca su od gladi vrištala kod mojih nogu i mi smo tako ostali sve do zore. Allahu, Ti znaš da sam ja to učinio samo žudeći za Tvojim zadovoljstvom, pomakni nam stijenu malo da možemo vidjeti nebo!’ Allah ju je malo pomaknuo i oni su ugledali nebo!

Drugi je rekao: ‘Bože moj, ja sam imao amidžičnu pa sam je zavolio kako samo muškarac može zavoljeti ženu, i zatražio sam od nje da mi se poda, no ona je to odbila, tražeći da joj donesem stotinu dinara. Ja sam se mnogo namučio dok sam joj skupio stotinu dinara.

Kad sam joj ih donio i našao se sam s njom, ona je rekla: ‘O, robe Božiji, boj se Allaha i ne raskidaj prsten moje nevinosti bespravno!’ Ja sam odustao, a Ti znaš da sam to učinio samo zbog Tvoga zadovoljstva. – Pomakni nam je malo!’ I Allah im je stijenu pomaknuo!

Treći je rekao: ‘Bože moj, ja sam bio unajmio jednog radnika za plaću od jedne posude riže, pa kad je završio svoj posao, rekao je: ‘Daj mi moju zaradu!’ I ja sam mu je iznio pred njega, no on nije bio zadovoljan pa je otišao i nije je uzeo. Ja sam tu rižu stalno sijao tako da sam od nje kupio krava i pašnjake.

Poslije izvjesnog vremena došao je i rekao mi: ‘Boj se Allaha, zašto mi uskraćuješ moju zaradu!?’ Rekao sam mu: ‘Otiđi do onih krava i njihovih pašnjaka i uzmi ih!’ ‘Boj se Allaha!’ – kazao je on – ‘Nemoj sa mnom zbijati šalu!’ ‘Zbilja se ne šalim s tobom!’ – rekao sam – ‘Uzmi te krave i njihove pašnjake!’ On ih je onda uzeo, i odveo. Ti znaš da sam to učinio samo zbog Tvoga zadovoljstva, otvori nam i preostali dio!’

I Allah je otvorio preostali dio!“^[6]

Imam Nevevi i Ibn Hadžer u komentaru ovog hadisa spominju jednu od koristi, a ona je da je pohvalno u nedaćama činiti dovu spominjući svoja dobra djela i tevessul činiti putem njih, jer i ova trojica drugova su tako postupili pa im je Allah uslišao dovu. Njihov postupak Poslanik, sallallahu aleji ve sellem, spomenuo je u kontekstu iznošenja pohvale njima i spominjanja njihovih vrlina.^[7]

Iz ovog hadisa se razumije da, kada se musliman nađe u teškoj situaciji, treba da se obrati Allahu, spominjući svoje dobro djelo u koje se najviše nada, jer će mu to biti od koristi i Allah će mu uslišati dovu, kao što Uzvišeni Allah kaže:

On se odaziva onima koji vjeruju i čine dobra djela i obasipa ih dobrotom Svojom još više.^[8]

Irak b. Malik, kada bi klanjao džumu, okrenuo bi se i stao pored vrata džamije, obraćajući se Allahu riječima: „Allahu moj, ja sam se odazvao Tvome pozivu i klanjao sam obavezni namaz, otišao sam kao što si naredio, pa mi daj opskrbu iz Tvoga dobra, jer Ti si najbolji opskrbitelj.“^[9]

Ibn Tejmijje, pojašnjavajući spominjanje dobrih djela pri upućivanju dova, veli: „Upućivanje dove Allahu spominjanjem vjerovjesnika i dobrih ljudi nije propisano, za razliku od toga da se od dobrih ljudi traži da za nas mole ili da se spomenu dobra djela prilikom dove.

Dova koju čine dobri ljudi je uzrok ispunjavanja onoga što tražimo da za nas mole, a tako su i dobra djela uzrok da nas Allah nagradi.

Zato, ukoliko Allahu tevessul budemo činili putem dobrih djela i dove od strane dobrih ljudi, učinili smo ono što se od nas traži, a to je da se umilimo Allahu, kao što On veli:

O vjernici, Allaha se bojte i nastojte da Mu se umilite.^[10] – tj. to činite dobrim djelima.“^[11]

[1] Hud, 7.

[2] Hil’jetul-evlija, 8/95. Pogledati: El-Bidaje ven-Nihaje, 10/215; Džami’ul-ulumi vel-hikem, str. 30.

[3] Pogledati: El-Ubudijjeh, str. 17.

[4] Fatir, 10.

[5] Pogledati: Tefsirul-Kur’anil-‘azim, 6/537.

[6] Bilježi ga Buhari, br. 2333, str. 407, i Muslim, br. 100, str. 1179, i ovo je njegova verzija.

[7] Pogledati: Šerhun-Nevevi li Sahihi Muslim, 17/55; Fethul-bari, 6/509.

[8] Eš-Šura, 26.

[9] Spominje ga Maverdi u svome Tefsiru, 6/10.

[10] El-Maide, 35.

[11] Telhisu Kitabil-Istigase; Er-Rreddu alal-Bekri, str. 41.