Tevessul dovom dobrih ljudi

To je tevessul Allahu tražeći od dobrih ljudi da za nas upućuju dovu.

Primjer za ovu vrstu tevessula je kada bi čovjek rekao drugom muslimanu: Zamoli Allaha da me izliječi.

Ovaj način umiljavanja Allahu također je propisan, a podrazumijeva da neko dođe kod dobrog čovjeka, za koga se nada da će mu dova biti uslišana, i da zatraži od njega da moli Allaha da mu ispuni potrebu.

Čovjek od kojeg tražimo da za nas čini dovu mora ispuniti nekoliko uslova: Da bude prisutan u momentu kada se to od njega traži. To se ne smije tražiti od odsutnog čovjeka, niti se on smije dozivati. Zatim, mora da bude živ, jer se takvo nešto ne traži od umrle osobe.

U djelu Iktidaus-siratill-mustekim Ibn Tejmijje veli: „Znamo da se tevessul koji spominju odnosi na žive, a ne na umrle osobe.

To je tevesul na način da od njih tražimo da za nas mole i da se zagovaraju. Od žive osobe to se može tražiti, dok se od mrtvog ne traži dova, niti bilo šta drugo.“^[1]

Također kaže: „Obraćanje umrloj osobi nije propisano.“^[2]

I kaže: „Traženje da živi čine dovu i da se zagovaraju ne vodi u širk, za razliku od toga ako se to traži od umrlih, jer onda to biva sredstvom koje vodi ka širku. Isti je slučaj i kada su oni od kojih to tražimo odsutni.“^[3]

Jedan od dokaza ispravnosti ove vrste tevessula jesu i ajeti:

A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je milostiv.^[4]

„O oče naš,“ – rekoše oni – “zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo, zaista zgriješili.“^[5]

Ovo je jasan dokaz za dozvoljenost tevessula putem dove dobrog čovjeka koji je živ i prisutan, jer u prvom ajetu stoji: dođu tebi, što ukazuje da je on (poslanik) živ i prisutan, kako bi on za njih molio oprost. Također, u drugom ajetu stoji: „O oče naš“ – rekoše oni… – tj. obratili su se ocu (Jakubu, alejhis-selam) koji je pred njima, da moli oprost za svoje sinove.

Dokaz iz Sunneta je hadis koji se nalazi u Buhariji i Muslimu od Enesa b. Malika, radijallahu anhu, da je neko unišao jednog petka na vrata (džamije), dok je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, držao hutbu, okrenuo se Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: „Allahov Poslaniče, imetak propada i putovati ne možemo (zbog prevelike suše), pa moli Allaha da nam pomogne i dadne kišu!“

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podiže ruke i izgovori: „Allahu moj, daj nam kišu! Allahu moj, daj nam kišu! Allahu moj, daj nam kišu!“ Allah je uslišao njegovu dovu i kiša je padala sedmicu dana, tako da je poplavila medinsku dolinu Kanat.

Sljedećeg petka, dok je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, držao hutbu, uniđe na vrata neko, i reče: „Allahov Poslaniče, građevine propadaju i imetak se uništi, pa moli Allaha da kišu zaustavi!“

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podiže ruke i izgovori: „Allahu moj, spusti je oko nas, a ne na nas!”

Oblaci se raziđoše i kiša je nastavila da pada oko Medine, a ne na Medinu. A oni su nakon namaza izašli i hodali. A sunce je već sjalo.“^[6]

Također se navodi da je Ukaše kazao: „Allahov Poslaniče, dovi da ja budem jedan od njih (da bude među sedamdeset hiljada koji će ući u Džennet bez polaganja računa).“ A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: „Ti si od njih.“^[7]

Ovo je dozvoljeni vid tevessula: da čovjek traži od drugog, za kojeg smatra da će mu dova biti primljena, da (za njega) uputi dovu Allahu.

[1] Iktidaus-siratil-mustekim, 2/318. Pogledati: El-Istigase fir-reddialal-Bekri, str. 183.

[2] Ka’ide dželile fit-tevessuli vel-vesileh, str. 78. Pogledati: El-Istigase fir-reddi alal-Bekri, str. 221.

[3] Ka’ide dželile fit-tevessuli vel-vesileh, str. 62.

[4] En-Nisa, 64.

[5] Jusuf, 97.

[6] Bilježi ga Buhari, br. 1014, str. 178.

[7] Bilježi ga Muslim, br. 371, str. 115.