Prva greška: Tevessul pravom (hakkom) i svetošću (hurmetom)

To je tevessul pravom vjerovjesnika i šejhova, te hurmetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i hurmetom ramazana.

Ovo je vid zabranjenog tevessula koji je veoma rasprostranjen kod sufija, i to zbog njihovog pretjerivanja po pitanju odnosa spram dobrih ljudi i uvjerenja da oni imaju posebna prava kod Allaha.

Primjer tome nalazimo u knjizi Zikrullah u svjetlu Kur’ana, hadisa i učenja uleme, gdje stoji: „Ja Rabbi bi hakki Ejjub, hallisna minel-me’asi vez-zunub. Ja Rabbi bi hakki Ja’kub, tahhirna minel-‘ujub…“^[1]

U knjizi Sa bismilom a bez bismile stoji: „Allahume sehhir li matlubi bi hakki sirril-fatihati, ve bi hakki izzetike ve azametike ve bi hakki dželalike ve džemalike  ve bi hakki ehlis-semavati vel-erdi ve bi hakki džemi’il-enbijai vel-murseline.“^[2]

Također, čine tevessul i sa hakkom šejhova, jer neki od njih šejhove stavljaju na poziciju iznad vjerovjesnika i poslanika.

Što se tiče tevessula hurmetom, u knjizi Zikrullah u svjetlu Kur’ana, hadisa i učenja uleme stoji: „Allahumme Rabbena tekabbel minna salate teravihi bihurmeti šehri ramadane ve bi hurmeti nebijjina Muhammedin fi ahiri zemani ve bi hurmeti Tevrati ve Zeburi, vel-Indžili vel-Furkani fihil-bereketu vel-gufranu ven-nedžatu mine nirani…“^[3]

Također stoji: „Vehdina ve vefikna ilel-hakki ve ila tarikin mustekim. Bi bereketil- Kur’anil-azim. Ve bi hurmeti men erseltehu rahmeten lil-alemin… Ve afina min kulli belaid-dunja ve azabil-ahireti bi hurmetil-Kur’ani.“^[4]

Propis tevessula pravom (hakkom) i svetošću (hurmetom)

Ova vrsta tevessula je novotarija, pa je zbog toga i zabranjena, jer na njegovu ispravnost ne ukazuju dokazi iz Kur’ana, niti iz prakse Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Tevessul je ibadet, a ibadeti su određeni Objavom i nije dozvoljeno inoviranje u poljima ibadeta, kao što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa propisanim, ono mu neće biti primljeno.“^[5]

Zatim: „Tevessul putem dove znači da onaj ko moli u svojoj dovi spomene nešto što će biti razlogom da se ona usliša.“^[6]

A da nešto bude razlogom da se dova primi mora postojati dokaz ili u Kuranu ili u Sunnetu, u suprotnom to je neispravno i batil.

Onaj ko odredi nešto da bude uzrokom primanja dove, a za to nema šerijatskih dokaza, čini novotariju u vjeri i to djelo mu neće biti primljeno.

 Takav se povodi za svojim prohtjevima, i oponaša Allaha u određivanju uzroka, a to je mali širk, koji se u arapskom jeziku zove (širk fil-esbab), odnosno širk u određivanju uzroka i razloga.

Ovo je prisutno kod nekih bosansko-hercegovačkih muslimana (u tevessulu s pravom i svetošću), jer pravo stvorenja i njegov hurmet nisu razlog da se dova primi, jer za takvo nešto ne postoji šerijatski argument.

Onaj ko Allaha moli i ko Mu se umiljava pravom stvorenja i njegovim hurmetom Allahu se obraća na nepropisan način, putem kojeg se ne primaju dove. Takvo djelo se odbaciva jer je novotarija i mali širk.

Stvorenja kod Allaha imaju pravo, kao što se spominje u ispravnoj predaji od Muaza, u kojoj stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao: „Mu’aze, znaš li šta je dužnost ljudi prema Allahu?“ „Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!“ – odgovorio sam, a on reče: „Da samo Njega obožavaju i da Mu nikoga drugog ne pridružuju. A znaš li koje je njihovo pravo kod Njega?“ „Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!“ – odgovorio sam. „Da ih ne kazni!“ – reče on.^[7]

Međutim, ovo pravo rob stiče svojim trudom i zalaganjem, i to ostvarivanjem naredbi i ostavljanjem zabrana i to je trud svakog roba u kojem sa njim niko drugi ne sudjeluje, tj. nema povezanosti sa nekim drugim, pa je, s toga, molba Allaha pravom nekog drugog, ustvari, molba nečim što nema veze sa njim i na što ne može uticati svojim trudom, i od čega on nema koristi.

(Kakve veze ima bilo koji musliman danas sa Ebu Bekrom koji je izvršavao Allahove naredbe i ostavljao Njegove zabrane pa je bio dobar musliman i na osnovu toga stekao određeno pravo kod Allaha! Kakve veze bilo koji musliman ima sa pravom Ebu Bekra kod Allaha, pa da Allaha moli sa tim pravom da bi mu ispunio neku potrebu!)

Ibn Tejmijje veli: „Ukoliko bi neko kazao da stvorenje ima pravo kod Allaha, bio bi u pravu, ako time misli na pravo sa kojim nas je Allah upoznao, jer Allah istinu govori i ne krši obećanja. To je pravo kojim se On obavezao, Svojom mudrošću, dobrotom i milošću.

Onaj koji Allaha moli ovim pravom, on Ga, ustvari, moli da ispuni obećanje koje je dao ili Ga moli putem uzroka za koje je Allah vezao Svoju volju, a to su dobra djela. Ovakav način obraćanja je uredu.

Međutim, onaj ko ne zaslužuje pravo koje je Allah obećao, to je onaj koji moli Allaha pravom neke osobe, ili onaj koji Ga moli njenim položajem, jer upućuje Mu molbu nečim što sa njim nije povezano i što nije razlog zbog kojeg se dova uslišava.^[8]

„Ovaj stav, tj. da ovakav način nije dozvoljen, iskazali su imam Ebu Hanife i njegovi učenici. Oni su to zabranili kada su kazali da se Allah ne moli stvorenjem i nikome nije dozvoljeno da kaže: ‘Allahu, molimo Te pravom Tvojih vjerovjesnika!’“^[9]

Zatim, da je kojim slučajem propisan tevessul pravom i hurmetom stvorenja, pravom vjerovjesnika, ili pravom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi ne bi izostavili tevessul Poslanikom nakon njegove smrti, a okrenuli se tevessulu putem El-Abbasa.

„Ostavljanje tevessula sa boljim, a činjenje tevessula sa manje vrijednijim, ukazuje da tevessul sa boljim nije bio moguć.“^[10]

Na ovaj način, biva nam jasno da ovaj vid tevessula nije bio poznat među ashabima, što ukazuje da nije dozvoljen. Zato imam Malik veli: „Ono što tada (kod ashaba) nije bilo dio vjere, ni danas ne može da bude dio nje.“^[11]

Šejh Ibn Baz veli: „Nije veliki širk ako čovjek kaže: Molim Te, Allahu, pravom koje imaju Tvoje evlije, njihovim položajem ili pravom Vjerovjesnika i njegovim položajem, ali, po mišljenju učenjaka, ovo predstavlja novotariju i sredstvo koje vodi ka širku.

To je iz razloga što je dova ibadet, a način ibadeta određuje se Objavom, i nije preneseno od Poslanika nešto što ukazuje na propisanost ili dozvoljenost tevessula nečijim pravom ili položajem.

Zato, muslimanu nije dopušteno da uvodi novi način tevessula koji nije propisan od strane Allaha, koji veli:

Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije dozvolio?^[12]

A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: ‘Ko uvede u vjeru nešto što nije od nje to mu neće biti primljeno.’^[13]

U vezi sa ovim hadisom postoji jedinstven stav Buharija i Muslima da je ispravan, dok u predanju kod Muslima i u predanju kod Buharija kao muallek-predaji, stoji: ‘Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa propisanim ono mu neće biti primljeno.’“^[14]

Rječi: neće mu biti primljeno, znače: takvo djelo biće vraćeno onome ko ga je činio i neće biti prihvaćeno kao ispravno.

Zato je obaveza muslimanima da se pridržavaju onoga što je Allah propisao, kao i da se čuvaju novotarija uvedenih od strane ljudi.^[15]

[1] Zikrullah u svjetlu Kur’ana, hadisa i učenja uleme, str. 154-157.

[2] Sa bismilom a bez bismile, str. 84.

[3] Zikrullah u svjetlu Kur’ana, hadisa i učenja uleme, str. 134-135.

[4] Prethodni izvor, str. 144.

[5] Bilježi ga Buhari, str. 373; Muslim, br. 18, str. 762.

[6] Usejmin, Medžmu’ul-fetava ver-resail, 2/340. Pogledati: 5/280.

[7] Bilježi ga Buhari, br. 7373, str. 1359, i Muslim, br. 50, str. 43.

[8] Ka’ide dželile fit-tevessuli vel-vesile, str. 102. Pogledati: Medžmu’ul-fetava, 1/217-218.

[9] Ka’ide dželile fit-tevessuli vel-vesile, str. 86.

[10] Prethodni izvor, str. 200.

[11] El-I’tisam, 1/494, i 2/535.

[12] Eš-Šura, 21.

[13] Bilježi ga Buhari, br. 2697, str. 478; Muslim, 17, str. 762.

[14] Bilježi ga Buhari, str. 373; Muslim, br. 18, str. 762.

[15] Fetava muhimmeh li umumil-ummeh, str, 93.