Propis zaklinjanja zabranjenim oblicima zakletve

Zaklinjanje na ovaj način vid je malog širka jer se njime iskazuje veličanje stvorenja.

Onaj ko se kune nečim mimo Allaha, čini širk u veličanju (ta’zim) i poštivanju (poredi Allaha sa Njegovim stvorenjima), međutim, veličanje stvorenja u ovom slučaju nije na stepenu veličanja Allaha, pa zbog toga i jeste mali širk.

Preneseni su mnogobrojni argumenti koji zabranjuju zakletvu nečim mimo Allahom i koji ukazuju na opasnost tog postupka. Ti dokazi se mogu podijeliti na dvije skupine:

Prva skupina dokaza je opće prirode i njima se samo zabranjuje zaklinjanje bilo čim ili bilo kim osim Allahom.

Druga skupina dokaza jasno daje propis da je zakletva nečim mimo Allaha širk.

Imajući u vidu važnost ovih dokaza i onoga što iz njih proizlazi, u nastavku ćemo spomenuti prvo dokaze opće prirode, kao i citate učenjaka, te propise vezanih za njih.

A nakon toga osvrnućemo se na dokaze u kojima se konkretno spominje da je zaklinjanje nečim mimo Allaha širk, te citate učenjaka i propise izvučene iz tih dokaza.

Prvo: Neki od dokaza opće prirode:

Prenosi se u dva Sahiha od Omera da je kazivao: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, me je čuo kako se kunem svojim ocem, pa je kazao: ‘Allah vam, zaista, zabranjuje da se zaklinjete svojim očevima.’ Tako mi Allaha, od trenutka kada sam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisam se time zakleo, niti svjesno, niti prenoseći od drugoga.“[1]

U drugoj verziji stoji: „Allah vam zabranjuje da se zaklinjete svojim očevima? Ko se zaklinje neka se zakune Allahom ili neka šuti!“^[2]

U verziji kod Muslima stoji: „Ko se kune neka se kune samo Allahom.“[3]

Ovi argumenti ukazuju na zabranu zaklinjanja nečim mimo Allaha, ma o kome se radilo, a ne samo očevima, kao što kaže autor djela Tarhut-tesrib: „Hadis zabranjuje zakletvu očevima, ali se ta zabrana odnosi na svako stvorenje.

Zato Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i kaže: ‘Ko se zaklinje neka se zakune Allahom ili neka šuti…’

U hadisima se poseban akcenat stavlja na očeve iz dva razloga:

Prvi razlog: Očevi su spomenuti iz razloga što ovaj hadis ima svoj povod izricanja, a on se ogleda u tome da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo Omera kako se kune ocem.

Drugi razlog: Hadis govori o onome čime se u većini slučajeva zaklinjalo, jer oni se nisu kleli nečim drugim pored Allaha osim očevima.

Na to ukazuje i predaja: ‘Kurejšije su se zaklinjale očevima, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: ‘Nemojte se zaklinjati očevima.”“[4]/[5]

Imam Ševkani veli: „Najmanje što proizlazi iz hadisa koji zabranjuju zakletvu nečim mimo Allaha i velike prijetnje za to djelo jeste da onaj ko to čini biva velikim griješnikom, jer činjenje ovog djela je činjenje nečega što je zabranjeno. A činjenje zabranjenog djela rezultira grijehom.“[6]

Ibn Abdilberr veli: „Ničim se i ni u kakvom stanju pored Allaha nije dozvoljeno zaklinjati. To je nešto na čemu su se složili islamski učenjaci… Zaklinjanje bilo kojim stvorenjem ima status kao zaklinjanje očevima i ništa od toga nije dopušteno.“^[7]

Dakle, zaklinjanje nečim drugim, a ne Allahom, zabranjeno je djelo po jednoglasnom stavu islamskih učenjaka, kao što to prenosi Ibn Abdilberr i Ibn Tejmijje koji veli: „Zakletva nečim drugim mimo Allaha, kao što su meleki, poslanici, šejhovi, vladari i sl, zabranjena je i nepravosnažna, po jednoglasnom stavu učenjaka.“^[8]

Ovakvo shvatanje imali su i ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji su se kleli samo Uzvišenim Allahom, na šta ukazuje i govor Omera: „Tako mi Allaha, od trenutka kada sam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisam se time zakleo, niti svjesno, niti prenoseći od drugoga.“^[9]

Na to ukazuje i govor Ibn Mes’uda: „Da se zakunem Allahom na nešto što je lažno draže mi je nego da se zakunem nečim drugim, govoreći istinu.“[10]

Ibn Abbas veli: „Da se zakunem Allahom stotinu puta, pa da pogriješim, draže mi je nego da se zakunem nečim drugim, pa da dobro učinim.“[11]

Na ovu temu prenose se i riječi Hasana el-Basrija: „Sreo sam ljude koji bi prije svoju jahalicu izmorili i istrošili jašući je nego što bi čuli da se neko kune nečim drugim mimo Allaha.“[12]

Drugo: Dokazi gdje se spominje da je zaklinjanje sem Allahom širk

Što se tiče hadisa o tome da je zaklinjanje nečim drugim mimo Allaha mali širk, njega prenosi Ibn Omer koji je čuo nekog čovjeka kako se kune Kabom, pa je kazao: „Ne kuni se nečim drugim mimo Allahom, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Ko se zakune nekim ili nečim drugim mimo Allaha, učinio je nevjerstvo ili širk (mnogoboštvo).‘“^[13]

Hadis veoma jasno ukazuje da je zaklinjanje nečim drugim mimo Allaha širk.

U osnovi, zaklinjanje nečim pored Allaha je vrsta malog širka, kao što kaže većina učenjaka: „To djelo nije nevjerovanje koje izvodi van okvira islama, ali je vid malog širka, kao što to navodi Ibn Abbas i dr.“[14]

Imam Tahavi veli: „Ovo se ne odnosi na (veliki) širk koji onoga ko ga čini izvodi van okvira islama, ali ukazuje da se niko ne treba i ne smije kleti nečim pored Allaha.

Onaj ko se kune nečim drugim mimo Allahom usporedio je Allaha sa onim sa čime se zakleo. Zbog toga je nazvan mušrikom, ali ne mušrikom koji je nevjernik u Allaha i koji je izašao iz islama.“[15]

Prenosi se od Kutejle, žene iz plemena Džuhejne, da je neki Židov došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: „Vi Allahu pripisujete druga[16] i širk mu činite. Vi govorite: ‘Šta Allah hoće i šta hoćeš ti!’ I kunete se Kabom.“ Tada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio, da, kada se kunu, kažu: „Tako mi Gospodara Kabe!“ I: „Šta Allah hoće, a zatim ti.“[17]

Govoreći o koristima ovog hadisa, šejh Abdurrahman b. Hasan veli:

• „Hadis zabranjuje zaklinjanje Kabom i pored toga što je ona Allahova kuća koja se posjećuje prilikom hadždža i umre.
• Hadis ukazuje da je činjenje širka Allahu zabranjen u svim vidovima i nije ispravno da se čini ni s bilo kim, niti sa melekom, niti sa vjerovjesnikom, niti sa Kabom koja je Allahova kuća na Zemlji.
• Hadis također ukazuje da je zakletva Kabom širk, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potvrdio istinitost riječi koje je kazao Židov: ‘Vi Allahu pripisujete druga.’“[18]

Autor djela Fejdul-Kadir o onome ko se zaklinje nečim pored Allaha kaže: „Učinio je širk u veličanju onoga što se ne veliča, jer zaklinjanje nije ispravno osim sa Allahom.

Onaj ko se kune nečim, veliča to na način koji mu ne pripada, čime Allahu čini širk u veličanju i poštivanju.“^[19]

Dakle, zakletva u osnovi predstavlja uvažavanje i veličanje onoga čime se kune, a veličanje je jedna od posebnosti uluhijjeta (božanstvenosti), pa makar onaj ko se kune i ne smatrao važnim ono čime se kune, nego je njemu to samo uzrečica, kao što je spomenuto u prvom obliku (vrsti).

Jer “jezik je prevodilac onoga što se nalazi u srcu i srce je nemoguće očistiti dok se ne bude pazilo na ono što se jezikom govori.“^[20]

Zbog toga nema razlike u propisu između ova dva oblika, (nenamjerno i namjerno zaklinjanje), osim što u prvom obliku zakletva biva kao uzrečica koja je izgovorena bez namjere.

Zbog toga neki učenjaci smatraju da ovaj oblik nije zabranjen, međutim, Zakonodavac (šerijat) nije napravio razliku između zakletve sa i bez namjere, imajući u vidu da se argumenti koji se spominju, a vezani su za zabranu zakletve nečim drugim pored Allaha, odnose na oba oblika ne praveći razliku između njih.

Šejh Sulejman b. Abdullah, prenoseći stav nekih učenjaka, veli: „Ovaj izraz je bio uzrečica koju su koristili prilikom govora, a nisu imali namjeru da se kunu. Zabrana je vezana za onoga ko ima namjeru da se stvarno zakune. Ovo spominje Bejheki.

Kažem (Šejh Sulejman): „Ovaj odgovor je ništavan i neispravan, jer hadisi koji zabranjuju to djelo preneseni su u općoj formi i ne prave razliku između zakletve sa namjerom i bez namjere.

To potvrđuje i postupak Sa’da b. Ebi Vekkasa koji se jedne prilike zakleo Latom i Uza’om, a nemoguće je da je to ovaj ashab stvarno želio, nego je to bila samo uzrečica koju je koristio tokom govora, a na koju su se od prije navikli. I pored toga, takav postupak Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio.

Najviše što se može kazati jeste da je ono što se izgovori kao uzrečica, bez namjere da se izgovori, oprošteno, a nikako da je takvo nešto dozvoljeno jednom muslimanu.

Također, treba imati dokaz da je zabrana vezana samo za onoga ko stvarno i sa namjerom želi da se time zakune, a da je ono čime su se oni zaklinjali bilo uzrečica koju su izgovarali bez namjere, a takva predaja ne postoji.“[21]

I zbog toga „ispravan stav po ovom pitanju, a koji zastupaju i prijašnji i potonji učenjaci, jeste da se ne kune stvorenjem, bez obzira radilo se o vjerovjesniku ili ne, o meleku, vladaru ili nekom šejhu.“[22]

„Zakonodavac je to djelo proglasio širkom i stavio ga na viši položaj od velikog grijeha.“[23]

Dakle, zakletva nečim pored Allaha je širk, ali u spomenuta dva oblika ne doseže do stepena velikog širka, jer onaj ko se kune nečim ne veliča to kao što veliča Allaha i ne stavlja ga na isti položaj sa Njim.

Upravo zbog toga, u ovom slučaju radi se o malom širku i to je vrsta širka u izrazima.

Treći: Namjerno i svjesno zaklinjanje nečim (nekim) što onaj ko se kune smatra uvaženim i poštovanim

Ova vrsta uvažavanja biva na stepenu uvažavanja Allaha ili pak veća i od toga. Radi se, ustvari, o zakletvi šejhom ili evlijom, njegovim kaburom ili turbetom.

Onaj ko se kune na ovaj način ne laže jer se boji onoga čime se kune, kao što se boji Allaha. I čini to iz straha da mu to čime se kune ne nanese nekakvu nevolju ukoliko slaže.

Ovaj oblik zastupljen je kod nekih sufija i kod onih koji obožavaju kaburove i turbeta i predstavlja najveći vid zakletve kod njih. Kada se radi o veoma ozbiljnoj stvari, oni se kunu svojim šejhovima, evlijama, kako bi potvrdili važnost onoga zbog čega se kunu.

[1] Bilježi ga Buhari, br. 6647, str. 1229, i Muslim, br. 1, str. 719. 

[2] Bilježi ga Buhari, br. 6646, str. 1229, i Muslim, br. 3, str. 719. 

[3] Bilježi ga Muslim, br. 4, str. 720. 

[4] Bilježi ga Buhari, br. 3836, str. 692, i Muslim, br. 4, str. 720. 

[5] Tarhut-tesrib fi šerhit-takrib, 7/142.

[6] Es-sejlul-džerar, 4/16. Pogledati: Tejsirul-azizil-hamid, str. 599.

[7] Et-Temhid, 10/241.

[8] Medžmu’ul-fetava, 11/506, a slično se navodi i u 1/290.

[9] Bilježi ga Buhari, br. 6647, str. 1229, i Muslim, br. 1, str. 719.

[10] Bilježi ga Taberani u El-Kebiru, 9/183; Abdurrezzak, 8/469; Hejsemi u Medžme’uz-zevaidu, 4/177, koji kaže da su mu prenosiocu kao u Sahihu.

[11] Tarhut-tesrib, 7/142.

[12] Bilježi ga Ibn Ebi Šejbe, 2/79.

[13] Bilježi ga Tirmizi, br. 1535, str. 363; Ahmed, 10/249, br. 6072; Hakim, 1/65, i veli da je ispravan po uslovima koje su postavili Buhari i Muslim, ali da ga oni nisu zabilježili.

[14] Tejsirul-azizil-hamid, str. 602. Medžmu’ul-fetava, 27/351; Fethul-medžid, 2/299.

[15] Šerhu muškilil-asar, 2/297-298.

[16] Smatrate Mu nekoga ili nešto ravnim.

[17] Bilježi ga Nesai, br. 3773, str. 583; Ahmed, 45/43, br. 27093; Hakim, 4/331, koji kaže da mu je lanac prenosilaca ispravan, a s njim se slaže i Zehebi.

[18] Fethul-medžid, 2/303-304.

[19] Fejdul-kadir, 6/120.

[20] Prethodni izvor, 2/1186.

[21] Tejsirul-azizil-hamid, str. 600-601.

[22] Medžmu’ul-fetava, 27/351.

[23] I’alamul-muveki’in, 4/306.