Povezanost zaklinjanja sa tevhidul-ibadetom

Jaka je povezanost između zaklinjanja i tevhidul-ibadeta, jer zaklinjanje nečim pored Allaha ili poništava tevhid u potpunosti ili ga pak umanjuje, a ni jedno ni drugo nije dozvoljeno.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nedvosmisleno je i veoma precizno pojasnio kako ostvariti i upotpuniti tevhidul-ibadet, te je upozorio na sve ono što je u koliziji ili umanjuje tevhid.

Također, zabranio je sve što vodi ka tome da se ima loše mišljenje o Gospodaru svjetova i da se On ne cijeni i ne veliča onako kako Mu dolikuje i kako zaslužuje.

Zabranio je i svaku vrstu riječi i djela s kojima se izjednačava Allah sa Svojim stvorenjima, pa makar onaj ko to radi i ne bio uvjeren u to.

Upravo zbog toga, zabranjeno je zaklinjanje nečim drugim mimo Allaha.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko se zakune nekim ili nečim drugim mimo Allaha, učinio je nevjerstvo ili širk.“^[1]

Iz ovog hadisa jasno se vidi da zaklinjanje direktno utiče na ispravnost tevhida.

Šejh Sulejman veli: „Zaklinjanje Allahom predstavlja tevhid (potvrda Allahove jednoće), dok zaklinjanje nečim pored Njega, predstavlja širk (mnogoboštvo).“[2]

Zaklinjanje nečim drugim mimo Allaha je širk.

Nekada to djelo biva veliki širk koji poništava tevhid, te čovjeka izvodi iz islama i to u slučaju kada se ima ubjeđenje da ono čime se kune ima isti ili čak viši stepen od Allaha, po pitanju veličanja (ta’zima) i poštivanja. A to se dešava kada se stvorenju pripisuje neka od Allahovih posebnosti vezanih za tevhidur-rububijjet (gospodarenje, upravljanje) ili tevhidul-uluhijjet (božanstvenost, obožavanje).

Nekada zakletva nečim mimo Allaha biva mali širk koji ne izvodi iz okvira islama, ali umanjuje potpunost čovjekovog tevhida i vjerovanja i to u slučaju kada zaklinjanje ne prati ubjeđenje da ono čime se kune ima isti ili čak viši stepen od Allaha.

Zato što se poenta u izrazima koji u sebi sadrže širk vraća na sam izraz koji se izgovori, a ne na namjeru.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao je širkom zaklinjanje nečim drugim mimo Allaha, jer “zaklinjanje u osnovi biva sa nečim što se smatra važnim, cijenjenim, poštovanim i nečim što u svome imenu sadrži berićet.“[3] A sve ovo utiče na ispravnost tevhida.

Šejh Sulejman veli: „Tevhid se upotpunjava ukoliko se pazi da se Allahu ne učini širk i u izrazima koji se izgovaraju.

Čak i ako govornik nema namjeru širka, i ako su oni samo uzrečica, takvi izrazi nisu dozvoljeni, kao npr. da se bez namjere i želje koriste neki izrazi koji u sebi sadrže neku od vrsta malog širka.“[4]

Zašto je zaklinjanje nečim mimo Allaha zabranjeno i kako to utiče na tevhid? Zato što se takvim zaklinjanjem veliča i cijeni neko mimo Allaha (ono čime se zaklinje), a veličanje je osobina božanstvenosti, i to je ibadet, a ibadet se ne čini ničemu i nikome drugom osim Allahu, pa makar ono čime se kune bilo cijenjeno i poštovano, poput očeva i sl.

Onaj ko se zaklinje nečim mimo Allaha “učinio je širk (poređenje) u veličanju onoga što se ne veliča, jer zaklinjanje nije ispravno osim sa Allahom.

Onaj ko se kune nečim, veliča ga na način koji mu ne pripada, čime Allahu čini širk u njegovom veličanju i poštivanju.“[5]

Ako je veličanje (prilikom zakletve) na stepenu veličanja Allaha, onda je to veliki širk. A ako je na nižem stepenu, onda je to mali širk.

Ovo jasno ukazuje na opasnost zaklinjanja nekim ili nečim mimo Allaha i nikako se ne smije podcijeniti ili zanemariti veličina grijeha malog širka imajući u vidu da se mali širk po stepenu grijeha nalazi odmah iza velikog širka, a ispred velikih grijeha.

[1] Bilježi ga Tirmizi, br. 1535, str. 363; Ahmed, 10/249, br. 6072; Hakim, 1/65, i veli da je ispravan po uslovima koje su postavili Buhari i Muslim, ali da ga oni nisu zabilježili.

[2] Tejsirul-azizil-hamid, str. 603-604.

[3] Hudždžetullahil-baligah, 2/1185.

[4] Tejsirul-azizil-hamid, str. 595.

[5] Fejdul-kadir, 6/120.