Druga greška: Tevessul putem osobe ili nečije ličnosti

Druga greška: Tevessul putem osobe ili nečije ličnosti

To je tevessul vjerovjesnicima, poslanicima, ashabima, porodicom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, evlijama i dobrim ljudima. U ovo ulazi i tevessul putem umrlih.

Ovaj vid tevessula veoma je rasprostranjem kod sufija i skoro da nije moguće naći nekoga da se obraća Allahu, a da to ne čini tevessulom i putem nekog vjerovjesnika, a najčešće to bude Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem.

Također ovaj vid tevessula prisutan je i kod određenog broja neznalica među običnim muslimanima, pa čak i kod onih koji se smatraju učenim, ali su učili islamske nauke preko pobornika apologetike (mutekellimun).

Zbog toga danas, u mnogo slučajeva, možemo na džumanskim hutbama čuti da se čini tevessul Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem.

Autor knjige Zikrullah u svjetlu Kur’ana, hadisa i učenja uleme spominje sve ove primjere i dovu naziva Dova tevessula s poslanicima i dobrim Allahovim robovima.

On kaže: „Ja Rabbi netevesselu ilejke bil-enbijai vel-murselin en tekune lena mu’inen…“

Zatim je spomenuo vjerovjesnike i poslanike koje Kur’an spominje, a potom je kazao: „Ja Rabbi bi ali bejti-Resul, iftah lena babel-vusul.“ Nakon toga spomenuo je četvericu ispravnih halifa, pa muhadžire i ensarije, da bi dovu završio spomenom evlija i dobrih ljudi: „Ja Rabbi bil-evlija ves-salihin, idž’alna minel-fatihin…“^[1]

U djelu Tišina duše autor navodi sljedeće dove: „Allahumme inni es’eluke bi sejjidina Muhammed el-Muhadžirij ve bi sejjidina Ebi Bekr el-Muhadžirij…“ Nakon toga je spomenuo svih deset ashaba kojima je obećan Džennet, a završio je sa spomenom učesnika Bedra: “…ve en terzukni el-inabete ve husnel-jekin.“^[2]

Tevvesul umrlima je prisutan samo kod ekstremnih sufija i nekih muslimana koji nemaju znanje, koji ne prave razliku između tevessula putem živih i tevessula putem umrlih, pa se iz tog razloga upućuju ka kaburovima evlija i putem njih čine tevessul Allahu.

Propis tevessula putem osobe ili nečije ličnosti

Ovaj vid tevessula ima svoj opći, a također i detaljni propis i status.

Opći propis za ovaj vid tevessula jeste da se radi o novotariji, jer ni u Kur’anu, ni u Sunnetu ne postoji dokaz koji ukazuje na njegovu propisanost.

Islamski učenjaci pojasnili su propisani vid tevessula i njegove vrste, dokazujući to kur’ansko-hadiskim tekstovima i tom prilikom nisu spominjali tevessul osobama, jer za takvo nešto nema argumenta.

Ovaj način tevessula smatrali su novotarijom, jer je tevessul ibadet, a svaki ibadet koji nije utemeljen na argumentu predstavlja novotariju i zabranjen je.

„Za tevessul putem vjerovjesnika, u značenju obraćanja Allahu spominjanjem njihovih ličnosti, Ebu Hanife, njegovi učenici i drugi rekli su da nije dozvoljen.“^[3]

Iz tevessula osobom stvorenja ne proizlazi uslišavanje dove, jer osobe nisu razlog koji utiče na njeno primanje, jer nisu vezane za onoga ko dovu upućuje.

Ibn Tejmijje je, u mnogim djelima, pojasnio propis tevessula osobama. On kaže: „Molba osobom, čak i ako se ne radi o zaklinjanju, također je zabranjena od strane više učenjaka. Ko smatra da je to uredu, u zabludi je i čini lošu novotariju.

Na osnovu ispravnih hadisa i prakse Poslanika i četverice halifa, zaključuje se da takav vid nije bio prisutan kod njih.

Jasno je da korištenje tog vida tevessula ne vodi do uslišavanja dove i ima status molbe Allahu spominjanjem Kabe, brda Tur, Kursija, džamija i drugih stvorenja. A poznato  je da molba (tevessul) preko stvorenja nije propisana.“^[4]

U ovaj propis ulazi i “kada neko kod kabura vjerovjesnika i dobrog čovjeka, kaže: ‘Allahu moj, ja Te molim ovom osobom, ili njegovim položajem kod Tebe, ili njegovim hurmetom!’ Ovo nije preneseno ni od Poslanika, ni od ashaba, a ni od tabi’ina. Više učenjaka zabranilo je ovaj način dove.“^[5]

Detaljni propis ovog vida tevessula zavisi od namjere onoga ko ga koristi.

Prvo: Ko čini tevessul osobom vjerovjesnika, a time namjerava vjerovanje i ljubav prema njima, on čini nešto što je propisano i što utiče na primanje dove.

Ibn Tejmijje, pojašnjavajući tevessul Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Riječi onoga ko kaže: Molim te putem Muhammeda, tumače se na način da je želio kazati: Molim Te vjerovanjem u Poslanika i ljubavlju prema njemu i činim Ti tevessul vjerovanjem i ljubavlju prema njemu i sl. Već sam spomenuo da je ovo dozvoljeno, bez razilaženja.“^[6]

Smatramo da neki hatibi u džamijama, a koji su završili islamske fakultete, kada traže tevessul Poslanikom, misle na tevessul vjerovanjem u njega i s ljubavlju prema njemu i da imaju po tom pitanju ispravno vjerovanje (a Allah će sa svakim svesti račun).

Smatramo da znaju razliku između tevessula Poslanikom za vrijeme njegovog života i nakon smrti.

A onaj ko ne pravi razliku, čini grešku, jer drugi vid tevessula mimo ovoga, nakon smrti Poslanika, nije dozvoljen.

Ako je dozvoljen tevessul ličnošću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti kao za vrijeme života, “zašto su ga onda ashabi ostavili i okrenuli se tevessulu putem Abbasa?

Da je tevessul njegovom ličnošću bio dozvoljen, bilo bi im preče da ga koriste negoli tevessul Abbasom.

Imajući u vidu da su odstupili od tevessula njime, a okrenuli se tevessulu putem Abbasa, postaje jasno da ono što je radio za života, nije moguće uraditi nakon smrti.“^[7]

Drugo: Ko čini tevessul ličnošću stvorenja, a namjerava traženje pomoći od njih u onome što samo Allah može „i traženje putem izraza kojim se moli za pomoć, kao npr. da neko kaže: Ja od tebe tražim oprost, milost, vraćanje duga, pobjedu nad neprijateljem, to je nešto što Kur’an zabranjuje. Uzvišeni Allah kaže:

 Reci: ‘Molite se onima koje, pored Njega, smatrate bogovima – ali vas oni neće moći nevolje osloboditi niti je izmijeniti.’ Oni kojima se oni mole sami traže načina kako će se što više Gospodaru svome približiti, i nadaju se milosti Njegovoj i plaše se kazne Njegove. A kazne Gospodara tvoga svako se treba čuvati.“^[8]/^[9]

Ovaj vid tevessula je veliki širk, jer se dova upućuje nekome mimo Allahu, a to djelo predstavlja djelo velikog širka, po Kur’anu, Sunnetu i jednoglasnom stavu učenjaka.

Tevessul osobama na ovaj način i po ovome shvatanju otvaranje je vrata masama da dove upućuju mrtvima i da uzimaju posrednike između sebe i Allaha, u ispunjavanju potreba, i uslišavanju dova, a to je djelo koje su praktikovali prvi mušrici, o kojima Allah kaže:

A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnike: “Mi (ih obožavamo) im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili.“^[10]

Ibn Tejmijje veli: „Ko potvrdi posrednike između Allaha i stvorenja – kao što su posrednici između vladara i podanika, koji Allahu uzdižu njihove potrebe, i da Allah upućuje robove i opskrbljuje jedne putem drugih, pa da ljudi traže od posrednika, a ovi od Allaha, kao što je slučaj sa ovodunjalučkim vladarima od kojih posrednici traže u ime ljudi, jer su im bliski, kao vid lijepog ophođenja prema vladarima ili zbog toga što je traženje preko posrednika korisnije nego direktno od vladara – i smatra da postoje do Allaha posrednici na ovaj način, postao je nevjernik, mušrik, od njega se zahtijeva pokajanje, a ako se ne pokaje, kažnjava se smrtnom kaznom.“^[11]

Šejh Ibn Baz veli: „Druga vrsta: tevessul putem njihovih ličnosti. Ova vrsta nije šerijatska nego novotarska, s jedne strane, a vid je širka, s druge strane.

Novotarija je zbog toga što ovaj tevessul nije bio poznat u doba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti u doba ashaba.

A vid je širka, jer svako ko smatra da nešto može biti uzrok nečega, a šerijat ga nije takvim odredio, učinio je vrstu širka.

Zbog toga, tevessul ličnošću Poslanika nije dozvoljen, kao npr. da se kaže: Molimo Te Poslanikom Muhammedom.

Ove riječi su dozvoljene samo ako se njima misli na tevessul vjerovanjem u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ljubavlju prema njemu.

Ako se namjerava vjerovanje u Poslanika, onda je to Allahova vjera od koje rob ima koristi, ali ako se cilja ličnost Poslanika, onda to nije sredstvo od kojeg rob ima koristi.“^[12]

Pod izrazom širk koji se spominje u prethodnom citatu, misli se na mali širk, tj. širk u određivanju uzrokom onoga što nije uzrok.

Zato i kaže da „svako ko smatra da nešto može biti uzrok nečega, a šerijat ga nije odredio uzorok, učinio je jednu vrstu širka“, tj. mali širk.

Međutim, autor knjige Ashabul-kible smatra da je ovaj vid tevessula dozvoljen i kaže: „Većina uleme dozvoljava tevessul Uzvišenom Allahu putem živog i putem umrlog Allahovog odabranika (evlije).“^[13]

Autor knjige Ashabul-kible navodi da gotovo nije ni postojalo razmimoilaženje o ovome pitanju sve do sedmog stoljeća, kad ga je “izumio” Ibn Tejmijje, što je stav kome gotovo niko nije pridavao pažnju do pojave “vehabizma“, u trinaestom stoljeću po Hidžri, do čega je došlo iz političkih i plemenskih interesa, kad su pripadnici toga pokreta istupili protiv tevessula Uzvišenom Allahu putem umrle osobe krijući se iza povrijeđenog tevhida.^[14]

Ova knjiga uveliko je prihvaćena kod sufija, pa su učestale posjete turbetima od strane nekih bosansko-hercegovačkih muslimana, i to sve zbog uticaja i širenja sufijsko-šijskog vjerovanja, posljednjih godina u Bosni.

Kao odgovor na ovu neistinitu tvrdnju, dr. Štulanović veli: „Ove iste kvalifikacije vjerovatno vode porijeklo još od es-Subkija čije riječi se prenose u hanefijskom pravnom izvoru: ‘Lijepo je posredovati Poslanikom, s.a.v.s, svome Gospodaru i nije to pokudio niko od starih ili novih generacija osim Ibn Tejmije koji je inovator nečega što nije rekao alim prije njega.’^[15]

Izmišljotina je da su muslimani jedinstveni po pitanju dozvole tevessula putem živog evlije i da je Ibn Tejmijje izumio problem posredništva umrlom osobom, što je stav kome gotovo niko nije pridavao pažnju do pojave vehabizma u trinaestom stoljeću i budući da je imam Ebu Hanife stariji od svih imama mezheba, stariji od Ibni Tejmijje, es-Subkija i svih ‘ostalih vehabija’ šerijatska rješenja tih pitanja prisutna su od same pojave najstarijeg fikhskog mezheba.

U komentaru na Tahavijinu poslanicu stoji: Zato su Ebu-Hanife i njegova dva učenika, radijallahu anhum, prezirali da molitelj kaže: ‘Molim Te s pravom te i te osobe, ili s pravom Tvojih vjerovjesnika i poslanika, s pravom Bejtul-Harama, El-Meš’aril-Harama i sl.’^[16] Pod preziranjem misli se na zabranjivanje, kao što kaže valorizator djela.“^[17]

Neispravna je, dakle, tvrdnja da postoji jednoglasan stav muslimana po pitanju dozvole tevessula Poslanikom, živim ili mrtvim, i da se suprotstavljanje tom stavu pojavilo u sedmom hidžretskom stoljeću kada ga je, navodno, izmislio Ibn Tejmijje. Nema dokaza za ovakvu tvrdnju, ali ima dokaz za ono što je suprotno njoj, kao što smo već pojasnili.

Zato od njih tražimo odgovor na sljedeća pitanja:

• Ko prenosi taj jednoglasan stav?
•  Ko je od učenjaka prvih generacija zastupao dozvoljenost tevessula u ovome obliku?
• Ko je od njih prenio da su oni tako postupali?
• I u kojoj literaturi je spomenut taj jednoglasan stav? – ako govore istinu!

Čak su ashabi napustili tevessul s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti i usmjerili se tevessulu putem dove amidže mu El-Abbasa, a oni su bili najučeniji i najupućeniji ljudi i najbolje su poznavali sunnet Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, i najviše su ga voljeli i slijedili.

A da je bio dozvoljen tevessul s Poslanikom poslije njegove smrti, sigurno bi to i radili i ne bi se okretali njegovom amidži koji je bio živ.

Ibn Tejmijje veli: „Ashabi su za vrijeme života Poslanika tevessul činili putem njegove dove i zagovaranja, a kada je umro, to nisu činili ni putem dove ni putem zagovaranja, a niti putem njegove ličnosti.

Ni od jednog učenjaka među prvim generacijama nije preneseno da je Allahu činio tevessul putem umrle osobe, a niti da ga je njome zaklinjao.

Ovako su govorili Ebu Hanife, Ebu Jusuf i drugi: ‘Nije dozvoljeno kazati: Molimo Te pravom vjerovjesnika!‘“^[18]

Također veli: „Niko nije u stanju od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da prenese nešto što je validan dokaz kod islamskih učenjaka, a što ukazuje na dozvoljenost zaklinjanja Allaha vjerovjesnicima i dobrim robovima ili dozvoljenosti dove njihovim ličnostima.

Niko nije u stanju da pronađe argument koji ukazuje na zaklinjanje ili traženje putem ličnosti Poslanika ili putem ličnosti nekog drugog stvorenja.“^[19]

Također veli: „Ako je tevessul njime nakon smrti i tevessul njime dok je bio živ na istom stepenu, onda muhadžiri i ensarije ili nisu poznavali da je to dvoje na istom stepenu ili su prilikom svojih dova išli daljim putem do njihovog ostvarenja, a nijednu od ovih karakateristika im niko ne pripisuje osim šija (rafidija), koji udaraju na čast ovih velikana.

Prve generacije ummeta, ulema i imami slijedili su do današnjih dana put ashaba kada je riječ o tevessulu i traženju kiše preko dobrih Allahovih robova koji su prisutni i živi i niko od njih ne spominje da su tevessul činili putem umrlih, bilo da se radi o vjerovjesnicima, poslanicima ili dobrim robovima.

Onome ko smatra da su ove dvije vrste tevessula jednake, iako tu jednakost nisu poznavali učenjaci, velikani i najbolji ljudi ummeta, niti su je smatrali ispravnom, i ko progalašava nevjernikom i zabludjelim one koji je njegiraju, Allah će mu dati ono što zaslužuje.“^[20]

[1] Zikrullah u svjetlu Kur’ana, hadisa i učenja uleme, str. 154-157.

[2] Tišina duše, str. 41-69.

[3] Ka’ide dželile fit-tevessuli vel-vesile, str. 108.

[4] Prethodni izvor, str. 166

[5] El-Istigase, str. 225.

[6] Ka’ide dželile fit-tevessuli vel-vesile, str. 105.

[7] Prethodni izvor, str, 85.

[8] El-Isra, 56-57.

[9] El-Istigase, str. 289.

[10] Ez-Zumer, 3.

[11] Medžmu’ul-fetava, 1/126.

[12] Fetava muhimmeh li umumil-ummeh, str. 90.

[13] Tevessul – Posredništvo u hanefijskom mezhebu i kod sufija, str. 28, citat iz knjige: Ashabul-kible, autora Muhammeda Zekija Ibrahima, str. 153.

[14] Prethodni izvor, str. 28.

[15] Hašije Ibn Abidin, 9/569.

[16] Pogledati: Šerhul-akidetit-tahavijje, 1/297, Hašije Ibn Abidin, 9/569.

[17] Tevessul – Posredništvo u hanefijskom mezhebu i kod sufija, str. 29-30. Pogledati: Ka’ide dželile fit-tevessuli vel-vesile, str. 108.

[18] El-Istigase, str. 243.

[19] Ka’ide dželile fit-tevessuli vel-vesile, str. 165.

[20] Telhisu kitabil-istigase, 128-129.