Teberruk u vremenima za čije uporište ne postoji dokaz da se u njima teberruk čini

Neki ljudi misle da su ova vremena posebno vrijedna i berićetna i da se u njima ibadeti primaju, te da za njih postoji posebna nagrada, i da će tako doći do berićeta.

Zbog toga su u tim vremenima izmislili posebne ibadete, poput: namaza, dova, zikrova, za koje nema uporište u islamu. 

Primjer tome je:

– Lejletul-Bedr[1], sedamnaeste noći mjeseca ramazana u kojoj se čini poseban džematski zikr.

– Dan Ašure[2], deseti dan muharrema u kojem se klanja posebnih osam rekata, a zatim uči dova dana Ašure.

– Mevlud Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom čega se čini džematski zikr u većini džamija Bosne i Hercegovine.[3]

– Lejletul-berat[4], koja pada na 15. noć mjeseca šabana, u kojoj klanjaju 4, ili 14, ili 100 rekata i na svakom rekatu se nakon Fatihe uči sura Ihlas 3, ili 7, ili 15 puta. Nakon završetka namaza čini se sedžda i uči Fatiha 7 puta, zatim Ihlas, Felek i Nas, po jedanput, a zatim se traži oprost od Allaha.

– Lejletul-miradž[5], koja pada na 27. večer mjeseca redžeba. Namaz koji se klanja te noći naziva se Salatul-miradž i ima 12 rekata, a na svakom rekatu se nakon Fatihe uči od jedan do sedam puta sura Ihlas.

– Lejletur-regaib[6], koja pada uoči prvog petka u mjesecu redžebu. U toj noći se klanja posebnih 12 rekata. Na svakom rekatu uči se sura Kadr tri puta i sura Ihlas dvanaest puta. A pored toga se čine i drugi ibadeti poput učenja Kur’ana, zikrova i dova.

– Lejletul-kadr[7], u kojoj se klanja, 2, 10, 100 ili 1000 rekata. Nakon Fatihe uči se sura Ihlas 3, 7 ili 100 puta, a zatim se uče zikrovi.

Propis teberruka u vremenima za čije uporište ne postoji dokaz da se u njima teberruk čini

Teberruk u spomenutim vremenima putem činjenja posebnih ibadeta je novotarija i jasna zabluda, jer za takvo nešto ne postoji uporište u Kur’anu ili Sunnetu.

Onaj ko traži berićet u ovim vremenima, suprotstavlja se drugom pravilu ispravnosti teberruka, tj. da kur’ansko-hadiski tekst ukazuje postojanje berićeta u onome u čemu se on traži, a onaj ko čini teberruk u nečemu što nema uporište u vjerskom tekstu čini širk u uzrocima, tj. Mali širk.

Oni koji traže berićet u ovim vremenima misle da su ona posebno vrijedna jer su se u njima desili važni događaji u historiji islama, te da se ibadeti u njima primaju, kao i da za njih ima posebna nagrada, misleći da će na takav način doći do bereketa.

Zbog toga su za ta vremena izmislili posebne ibadete, poput namaza u posebnoj formi, ponavljanja nekih sura više puta, poput sure Ihlas koja se ponavlja i to 100 puta.

Sve spomenuto predstavlja novotariju, koja nema uporište u islamu, jer se ibadeti određuju Objavom i u tom polju nije dozvoljeno inoviranje, s obzirom da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Ko u vjeru uvede ono što nije od nje, to mu neće biti primljeno.“[8]

I kaže: „Svaka novotarija vodi u zabludu.“[9]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ovim danima i noćima dao neku posebnost u smislu da je u njima propisao posebne ibadete, što ukazuje da su to obični dani koji nemaju nikakvu posebnu vrijednost u odnosu na druge dane i noći.

Zbog toga, obaveza je muslimanima da slijede Poslanika u onome što je radio, kao što im je obaveza da ga slijede i u onome što je ostavio.

Uzvišeni Allah veli:

Ono što vam Poslanik da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite.[10]

Kazati da je neko vrijeme vrijedno i za njega precizirati ibadete, pitanje je koje samo šerijat uređuje, a dokaz tome je činjenica da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posebno vrednovao Noć kadra i odredio je za ibadet, te onima koji je u ibadetu provedu obećao velike nagrade.

Onaj ko posebno vrednuje neko vrijeme, a za to nema dokaza, uvodi u vjeru novotarije i čini nešto što Allah nije dozvolio.

Uzvišeni veli:

Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio?[11]

Ibn Tejmijje je upitan o Noći kadra i noći Israa, odnosno o tome koja od njih je vrednija, a taj odgovor u Zadul-meadu prenosi njegov učenik Ibnul-Kajjim u dužoj formi, pojašnjavajući da se ne zna tačno kada je noć Israa.

On kaže: „To je tako, ukoliko se zna tačno kada je noć lsraa, a šta tek reći s obzirom da ne postoji pouzdani dokaz koji određuje njen mjesec, niti deset dana niti preciznu noć. Predanja o tome su nepovezana i različita i nema čvrstog dokaza koji govori o tome.

Muslimanima nije naređeno da obilježavaju noć u kojoj se pretpostavlja da je bila noć lsraa ibadetima niti bilo čim drugim, za razliku od Noći kadra, za koju je potvrđeno u oba Sahiha da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Tražite Noć kadr u posljednjih deset (noći) ramazana.’[12]

Također, u oba Sahiha se bilježi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Ko provede Lejletul-kadr u ibadetu, vjerujući (u njenu odlikovanost) i nadajući se (nagradi), biće mu oprošteni raniji grijesi.’[13]

A Uzvišeni je obavijestio da je ona bolja od hiljadu mjeseci i da je u njoj objavljen Kur’an. I nije dozvoljeno nikome da govori o njima bez znanja.

Nije zabilježeno ni od jednog muslimana da je uzdizao noć Israa nad drugim noćima, a pogotovu nad Noći kadr.

Ni ashabi, ni tabi’ini, niti iko od onih koji su ih slijedili u dobru, nisu ničim obilježavali noć Israa, niti su je spominjali i zato se i ne zna koja je tačno. Iako je Isra jedno od najvećih Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, odlika, i pored toga nije propisano obilježavanje tog vremena, niti tog mjesta nekim ibadetom.

Čak ni pećinu Hira, u kojoj je počela Objava i u kojoj se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osamljivao prije poslanstva, nije posjećivao Poslanik niti neko od ashaba, poslije poslanstva za vrijeme svog boravka u Mekki.

Tako ni dan u kojem mu je spuštena Objava nije obilježio ibadetom ili nečim drugim.

Ničim nije obilježio ni mjesto ni vrijeme u kojem mu je počela Objava.

Onaj ko, zbog ovog i tome sličnih pojava, obilježava mjesta i vremena po svojoj volji nekim ibadetima, sličan je sljedbenicima Knjige koji su uzeli vrijeme u kojima su se desili Mesihovi slučajevi za praznike i obrede kao što je dan rođenja, dan krštenja i druge stvari iz njegova života.

Omer ibn El-Hattab je vidio jednu grupu ljudi kako žure na neko mjesto da bi na njemu klanjali, pa ih je upitao: “Šta je to?” Odgovorili su: “Mjesto na kojem je klanjao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.” On im reče: “Zar želite da tragove svojih poslanika uzmete za džamije!? Oni koji su bili prije vas uništeni su zbog toga. Koga zatekne namaz u njemu neka ga klanja, u protivnom, neka produži.“[14]/[15]

Autor djela Tenbihul-gafilin, kritikujući one koji su za posebna vremena i mjesta odredili posebne ibadete, veli: „Jedna od tih pojava jeste i to što se za tu noć organizira posebni namaz regaib.

To je novotarija, a hadis na tu temu je izmišljen, po jednoglasnom stavu učenjaka hadisa.

Zatim, tu se ubraja i novotarija koju čine 27. noći redžeba, tj. Noći Miradža kojom je Allah počastio ovaj ummet. Oni su i u njoj uveli novotarije.

Sve su ovo velike novotarije u vjeri koje su uvedene od strane šejtanske braće, a uz to još postoji i rasipanje imetka.

Također, u to se ubraja i mevlud koji organiziraju u mjesecu rebiul-evvelu.

Ibnul-Hadž veli: ‘U novotarije koje su uveli, a koje smatraju jednim od najvećih ibadeta je i mevlud koji sadrži u sebi novotarije i harame, od kojih su muzički instrumenti,  gledanje u žene i druge negativne posljedice.’

Zatim je kazao: ‘Ukoliko bi se iz mevluda izbacilo učenje i tom prilikom se samo hrana pripremila te pozvala braća na gozbu i ukoliko ne bi bilo ništa od gore spomenutog, opet sam taj čin bio bi novotarija, jer predstavlja višak u vjeri i djelo koje nisu praktikovale prve generacije.

Slijeđenje prvih generacija je preče i obaveznije od toga da im se suprotstavlja.”[16]

Citati koji su spomenuti i govori učenjaka prvih generacija koji su preneseni ukazuju da oni nisu vremena posebno određivali za neke ibadete, nego su štaviše to negirali i upozoravali na takvu pojavu za koju su kazali da je vid oponašanja sljedbenika Knjige koji su tragove svojih vjerovjesnika i vremena u kojima su im se desili određeni događaji pretvorili u bogomolje i svetkovine.

Zbog toga, obaveza je napustiti ovakve postupke i pridržavati se samo onoga što je preneseno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Ibn Tejmijje veli: “Vjera se temelji na slijeđenju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i usklađenosti naše prakse sa praksom koju nam je on naredio. Mi se trebamo povoditi za onim što je on radio i propisao nama da radimo.

Što se tiče djela koja nam on nije propisao, naredio, niti ih je radio, ona ne predstavljaju ibadete kojima se možemo približiti Allahu. Činiti takva djela kao vid približavanja Njemu samo je suprotstavljanje praksi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.”[17]

Kroz sva spomenuta vremena ashabi i tabi’ini su prolazili i nije nam ništa od njih preneseno kada je u pitanju njihovo posebno obilježavanje, što ukazuje da ona nisu bila poznata među njima, nego da je njihovo obilježavanje uvedeno nakon prvih pohvaljenih generacija.

Ko želi da mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bude uzor i da shvati vjeru kao što su je shvatili ashabi, te da sa njima uđe u Džennet, mora se pridržavati Poslanikove prakse i ostaviti ono što joj se suprotstavlja.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Svi moji sljedbenici će ući u Džennet, osim onih koji to ne htjednu.” Neko reče: “A ko će odbiti da uđe u Džennet, Allahov Poslaniče?” “Ko mi se bude pokoravao, taj će ući u Džennet, a ko mi se suprotstavi, odbiće!” – odgovori on.[18]

[1] Pogledati: Vjerski običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini, str. 110.

[2] Pogledati: Prethodni izvor, str. 107.

[3] Pogledati: Prethodni izvor, str. 90.

[4] Pogledati: Muradija/Knjiga želja, str. Str. 102; Vjerski običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini, str. 110.

[5] Pogledati: Muradija/Knjiga želja, str. Str. 102; Vjerski običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini, str. 110.

[6] Pogledati: Muradija/Knjiga želja, str. Str. 101; Vjerski običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini, str. 110.

[7] Pogledati: Muradija/Knjiga želja, str. Str. 103; Vjerski običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini, str. 110.

[8] Bilježi ga Buhari, br. 2697, str. 478; Muslim, br. 17, str. 762.

[9] Bilježi ga Muslim, br. 43, str. 344.

[10] El-Hašr, 7.

[11] Eš-Šura, 21.

[12] Bilježi ga Buhari, br. 2020, str. 352; Muslim, br. 219, str. 477.

[13] Bilježi ga Buhari, br. 1901, str. 331, i Muslim, br. 175, str. 307.

[14] Bilježi ga Ibn Ebi Šejbe, 2/151.

[15] Zadul-mead, 1/58-59. Pogledati: Medžmu’ul-fetava, 25/286.

[16] Tenbihul-gafilin, str. 330-332.

[17] Medžmu’ul-fetava, 27/504.

[18] Bilježi ga Buhari, br. 7280, str. 1342.