Teberruk putem kaburova
Ovaj oblik teberruka prisutan je još od pojave islama na ovim prostorima, jer se islam u Bosni proširio i preko sufija, koji su najviše uticali na taj vid teberruka.
U savremenom dobu, ova pojava se veoma proširila zbog djelovanja sufijsko-šijskih misionara, posebno nakon posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Mnogo je onih koji pozivaju da se posjećuju kaburovi na način koji šerijatom nije propisan, što je naišlo na veoma veliki odziv kod velikog broja muslimanskih masa koji.
Neki muslimani kada imaju neki problem ili nedaću, umjesto da se obraćaju Allahu, dželle šanuhu, odlaze do kaburova ili turbeta, te čine teberruk putem njih, ljubeći ih, i dodirujući ih[1], te čine druge vrste ibadeta, poput dove, namaza, zikra, tavafa oko njih i slično.
Ova pojava nije poznata samo kod običnih masa nego se dešava i kod određenih ljudi koji se pripisuju znanju, čak i kod onih koji se ubrajaju među najučenije, i u prijašnjim i u kasnijim generacijama.
Jedan od njih je sufija Mustafa Bali Zade, glavni muftija osmanlijske države koji je dozvoljavao posjetu kaburovima zbog berićeta. On veli: „Ispravno ih je posjećivati radi berićeta, iz razloga što su svetišta gdje se nalaze evlije ustvari mjesta na kojima će se dova prije primiti, te korist i berićet ostvariti.
Dokaz tome je događaj kada je Poslanik prilikom Noćnog putovanja posjetio Betlehem, Musaovo stablo, kao i druga mjesta velikog dobra i pomoći, i pored činjenice da se svi vjerovjesnici napajaju nurom njegovim, sallallahu alejhi ve sellem, ali on je to činio s ciljem da poduči ummet.“[2]
Dr. Muharem Štulanović u svojoj knjizi o posredništvu spominje da je jednog dana jedan, dosta učen i ugledan, a još više utjecajan čovjek došao u zijaret turbetu, pokucao na njegova vrata, pa pošto su bila zaključana, poljubio je prag i otišao.[3]
Također, tokom svojih putovanja s ciljem istraživanja ove teme, vidio sam da neki ljudi ljube kabur Gazi Husrev-begov u Sarajevu, potiru ga rukama, te pored njega stoje i podignutih ruku uče dovu i zajednički, u jedan glas, uče neke zikrove.
Ova pojava je prisutna i kod drugih kaburova i turbeta.
U listu Preporod navodi se da je Safet Zečević, jedan od posjetilaca Ajvatovice 1928. godine, prošao pored turbeta Hasana Kafije, i kazao: „Dvadesetak metara od džamije nalazi se znamenito turbe Ćafi-efendino. Sa strane od džamije ulazi se niz nekoliko stepenica u veoma mračnu prostoriju gdje pobožni svijet klanja i moli se Svevišnjem Stvoritelju da mu ispuni želje, sav skrušen i ponizan.
Iz ove mračne sobe vode stepenice na ‘gornji boj’, koji je mnogo vidniji, a kao i prizemlje je zastrt bravljim kožicama.
S protivne strane nalazi se grob ograđen drvenim letvama. Grob je jedan metar uzdignut iznad zemlje. Na grobu je kameni sanduk s veoma lijepim, uglovitim nišanima bez natpisa.
Na grobu se nalazi komad zelene čohe ispod koje pobožni svijet uzima kamenčiće i raznosi ih na sve strane vjerujući da će mu biti sredstvo kojim će postignut pomoć od Svemogućeg Boga u životnim nezgodama.
Odmah uz grob nalazi se i drvena kasa u koju skoro svaki hodočasnik metne po nešto novca. Oko groba su prostrte kožice na kojima se klanja.
Uza zid, koji dijeli mezar od ostalih prostorija turbeta, nalazi se prislonjena kamena ploča sa divnim arapskim natpisom.“[4]
Dakle, podsticanje nekih učenih ljudi na posjećivanje kaburova i turbeta i da se kod njih čini teberruk jedan je od razloga pojave ovih stvari. Mase ljudi se povode za učenima.
Zbog toga može se vidjeti na hiljade ljudi koji idu u posjetu turbetima da kod njih traže berićet, ljubeći ih i potirući, čineći čak i neke druge ibadete.
Neki od njih čine određene ibadete umrlima, dove im i od njih traže pomoć, a kako i ne bi to činili kada je njihov učenjak kazao: „Svetišta gdje se nalaze evlije ustvari su mjesta na kojima će se dova prije primiti, te korist i berićet ostvariti.“
Istinu je kazao Mehmed Handžić kada je o sufijama rekao: „Često se dešava i to da se u nekim od tih tekija podriva i islamsko čisto vjerovanje, ruše se pravila koja je uzvišeni Šerijat postavio i uvlači se u vjeru ono što je uzvišenom islamu posve tuđe.“[5]
Stvarna istina po ovom pitanju jeste da od ovih posjeta imaju koristi jedino sufijski šejhovi i da su mjesta gdje se nalaze „evlije“, ustvari, mjesta od kojih samo oni imaju koristi, jer oni žive od imetka koje ljudi ostavljaju na tom mjestu.
Neki od njih žive od vakufskog imetka[6] koji je udijeljen da islam i muslimani od njega imaju koristi.
Mehmed Handžić veli: „I radi te njihove usluge uživaju prihode od vakufa koji su namijenjeni da služe prosvjeti i vjeri muslimana. U nekim mjestima ima i toga da šejhovi u tekijama uopće ništa ne rade nego kao paraziti gule s tuđih leđa sebi hranu.“[7]
Čudno je ono što sam uočio na turbetu Sedam braće gdje se skoro ne vide tepisi od velike količine novca koji ga prekriva, iako se novac skuplja dva puta sedmično.
Ove velike količine novca uzrok su da sufijski šejhovi podstiču ljude na posjetu turbeta, iako se te posjete kose sa šerijatom.
Mehmed Handžić veli: „Prva je dužnost i šejha i murida da slijedi Šerijat i njemu se pokorava, a šerijat je ono što je Bog, dželle šanuhu, i Božiji Poslanik, alejhisselam, naredio ili zabranio.“[8]
Propis teberruka putem kaburova
Teberruk putem kaburova i turbeta nije dozvoljen, nije dozvoljeno ljubiti ih i potirati, niti je dozvoljeno kod njih obavljati bilo kakve ibadete, jer ne postoji kur’ansko-hadiski dokaz koji ukazuje na legitimnost tog postupka.
Štaviše, taj čin je zabranjen po slovu šerijata, jer je vid širka ili, pak, sredstvo koje vodi do njega.
Teberruk je ibadet, a ibadeti se određuju i preciziraju Objavom, te prema tome, nijedan ibadet koji nema uporište u dokazu nije dozvoljeno činiti.
Onaj ko traži berićet putem kaburova, suprotstavlja se drugom pravilu ispravnosti teberruka, tj. da kur’ansko-hadiski tekst ukazuje na postojanje berićeta u onome čime se on traži, a onaj ko čini teberruk u nečemu što nema uporište u dokazu, čini širk u uzrocima, tj. Mali širk.
Abdurrahman Ali Šejh veli: „Postupci onih koji traže berićet putem drveća, kaburova i kamenja i koji kod njih ibadet čine i žrtve prinose vid su širka.“[9]
Ovo djelo nekada može biti veliki, a nekada mali širk.
Onaj ko smatra da berićet dolazi iz samog kabura i od njega traži, učinio je širk u rububijjetu, što je vid velikog širka, jer bereket dolazi od Allaha i niko sa Njim u tome ne sudjeluje, kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Bereket je od Allaha!“[10]
A onaj ko smatra da je berićet od Allaha, a da je kabur samo sredstvo da dođemo do bereketa, tj. da je Allah kaburu dao berićet, čini mali širk, a on vodi ka velikom.
Odgovarajući na pitanje o teberruku putem kaburova, šejh Usejmin veli: „Ako smatra da kabur koristi mimo Allahove volje, onda je to širk u rububijjetu koji izvodi iz islama. A ako smatra da je kabur sredstvo, onda je takva osoba u zabludi i radi neispravno djelo. Takvo uvjerenje predstavlja vid malog širka.
Onaj ko je iskušan ovim postupcima mora se pokajati Uzvišenom Allahu i napustiti takvo djelo prije nego što ga smrt iznenadi pa ode sa ovoga svijeta u najgorem stanju.
Takav mora znati da korist i štetu može dati samo Uzvišeni Allah, te da je On utočište i spas svemu, kao što Uzvišeni kaže:
Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite![11]
Umjesto da se umara i ide na kabur tog i tog koga smatra evlijom, on treba da se okrene svome Gospodaru i da Njega moli za određenu korist ili spas od nečega, jer to je samo u vlasništvu Allaha.“[12]
Što se tiče obavljanja ibadeta kod kaburova, njihovog ljubljenja i potiranja, i to djelo je zabranjeno, jer je širk ili, pak, vodi ka njemu.
Činjenje nekih od tih ibadeta onome ko je u kaburu je veliki širk, a činjenje ibadeta Allahu kod tih kaburova je sredstvo koje vodi do širka.
Ovo navodi imam Ibnul-Kajjim u svome djelu El-Dževabul-Kafi, gdje spominje vjerodostojne argumente i daje veoma koristan komentar.
On veli: „Nakon ovog širka dolazi širk – pripisivanje Allahu druga riječima, postupcima i namjerom. Širk putem postupaka je npr. klanjanje drugom božanstvu, obilaženje nečeg drugog osim Kabe, brijanje glave kao znak obožavanja drugog božanstva, ljubljenje kamenja mimo crnog kamena, koji je Allahova desnica na Zemlji, ljubljenje kaburova, dodirivanje, sedžda njima.
Allah je prokleo one koji su grobove svojih dobrih ljudi i vjerovjesnika učinili bogomoljama u kojima se Allahu klanja, pa kako je tek sa onima koji su grobove učinili predmetima koje obožavaju.
U dva Sahiha se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neka je Allahovo prokletstvo na jevreje i hrišćane što su groblja svojih vjerovjesnika u hramove pretvorili!“[13]
U Sahihu se od njega prenosi: ‘Među najgore ljude ubrajaju se oni koje žive zatekne Smak svijeta, i oni koji od kaburova prave džamije i bogomolje.’[14]
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, također, kao što se prenosi u Sahihu, veli: ‘Oni koji su bili prije vas činili su od kaburova svojih vjerovjesnika i dobrih ljudi džamije. Vi tako ne postupajte, jer ja vam to zabranjujem.’[15]
U Ahmedovom Musnedu i Ibn Hibbanovom Sahihu stoji: ‘Poslanik je prokleo žene koje posjećuju grobove i ljude koji nad grobovima grade bogomolje i postavljaju svjetiljke.’[16]
Također veli: ‘Allah se mnogo rasrdio na one koji su kaburove svojih vjerovjesnika uzeli za bogomolje.’[17]
I veli: ‘Ti ljudi, kad među njima umre dobar čovjek, sagrade nad njegovim grobom bogomolju i izrade te slike. To su najgori stvorovi kod Allaha.’[18]
Ovo je stanje onih koji Allahu čine sedždu u džamiji na kaburu, pa kako li je tek stanje sa onim ko sedždu čini kaburu?!
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: ‘Allahu moj, nemoj učiniti moj kabur kipom (predmetom) za obožavanje.’“[19]/[20]
Govoreći o tome da su ibadeti kod kaburova uzrok koji vodi ka velikom širku, i pojašnjavajući ajet:
…i govore: „Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Jesra ne napuštajte!“[21]
Ibn Tejmijje veli: „Oni su kazali: ‘Ovo su imena dobrih ljudi iz Nuhovog naroda, pa kada su umrli, činili su ibadet na njihovim kaburima.
Potom je prošao određeni vremenski period, pa su od njihovih slika napravili kipove. Ibadet na tim kaburima, njihovo potiranje i ljubljenje, te dova kod njih, bili su začetak širka i obožavanja kipova.
Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Allahu moj, nemoj učiniti moj kabur kipom (predmetom) za obožavanje.’“[22]
Islamski učenjaci su složni da onaj ko posjeti kabur Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, drugih vjerovjesnika, dobrih ljudi ili kabur ashaba i ehli-bejta, neće ga potirati i ljubiti.
Štaviše, na dunjaluku ne postoji predmet (mrtve prirode) koji je propisano ljubiti, osim Crnog kamena.
Prenosi se u dva Sahiha da je Omer b. El-Hattab prišao Crnom kamenu, poljubio ga i rekao: “Ja znam da si ti kamen, ne štetiš niti koristiš. Da nisam vidio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da te je poljubio, ni ja te ne bih poljubio.”[23]
Zbog toga, po jednoglasnom stavu uleme, nije sunnet da se ljubi ili dodiruju dva ugla Kabe koja dolaze nakon Crnog kamena, niti zidovi Kabe, ni Mekami Ibrahim, ni stijena kod Bejtul-Makdisa, a ni kabur bilo kojeg vjerovjesnika ili dobrog čovjeka.[24]
Nije bila praksa ashaba i onih nakon njih da odlaze na kabur Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, s ciljem teberruka, ljubljenja, dodirivanja, a da je to bilo dobro, oni bi ga praktikovali, jer su bili ljudi koji su se najviše trudili u činjenju dobra.
Ibn Tejmijje veli: „Jasan je odgovor i kod drugih spomenutih pitanja, da je ciljano obavljanje namaza i dove kod mjesta za koje se kaže da je tu stopalo vjerovjesnika, neki njegov trag, kabur, ili kabur nekog ashaba, šejha, pripadnika ehli-bejta, ili kod pećina, novotarija i loše djelo u islamu koje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije propisao, niti su ga praktikovali ashabi ni oni koji su njih slijedili, niti je takvo nešto iko od imama smatrao pohvalnim. Štaviše, to djelo je sredstvo koje vodi ka širku.“[25]
Ako teberruk nije dozvoljen kod kabura Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ako kod njega nije dozvoljeno činiti ibadete, onda je ta zabrana još veća kada se radi o drugim kaburovima.
Potiranje kaburova i njihovo ljubljenje je džahilijetska praksa i oponašanje nevjernika, jer to djelo je običaj židova i kršćana, kao što kaže Ebu Hamid el-Gazali: „Kabur se ne potire, ne dodiruje se i ne ljubi, jer to je običaj kršćana.“[26]
To potvrđuje i autor djela Ithafus-sadetil-muttekin, kada kaže: „Dodirivanje i ljubljenje svetišta, kaburova i turbeta je praksa kršćana i jevreja.“[27]
Oponašanje nevjernika je zabranjeno, kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko oponaša jedan narod, on im i pripada.“[28]
Opasnost i uticaj ovih postupaka na vjerovanje muslimana pojasnili su učenjaci, a o ovom pitanju bilo je govora u knjizi Blagdani.
Zato je obaveza muslimana Bosne da napuste praksu posjete turbeta, da sa njima ne čine teberruk, te da ne obavljaju bilo kakve ibadete kod njih, pa makar im to neki njihovi učenjaci i dozvoljavali, jer su to djela koja su zabranjena, zabranio ih je Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ono predstavlja grijeh prema Allahu i Poslaniku.
Nije dozvoljeno griješeći prema Allahu pokoravati se bilo kome.
Uzvišeni Allah veli:
Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svome nahođenju postupiti. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je, sigurno, skrenuo s Pravoga puta.[29]
[1] Pogledati: Tevesul – posredništvo u hanefijskom mezhebu, str. 11.
[2] El-Feraid fi halil-mesaili vel-kavaid, Šerhu kenzid-dekaik fi furu’il-hanefijje, str. 64.
[3] Pogledati: Tevesul – posredništvo u hanefijskom mezhebu, str. 12.
[4] Preporod, str. 40, br. 12, godina 2010, preuzeto iz Gajreta, juni 1928.
[5] Izabrana djela, 2/187.
[6] Zemljište i zgrade oko tekija u većini slučajeva su vakufska imovina, ali međutim, sufijski šejhovi vode brigu, upravljaju i koriste se tom imovinom.
[7] Izabrana djela, 2/191.
[8] Prethodni izvor, 2/193.
[9] Fethul-medžid, 1/97. Pogledati: Tejsirul-azizl-hamid, str. 177.
[10] Bilježi ga Buhari, br. 3579, str. 648.
[11] En-Neml, 62.
[12] Fetava muhimme li umumil-ummeh, str. 88. Pogledati: Ibn Usejmin, Medžmu’u fetava, 2/31.
[13] Bilježi ga Buhari, br. 1330, str. 231; Muslim, 22, str. 218.
[14] Bilježi ga Ahmed, br. 4342, 7/360; Ibn Huzejme, 2/6, A’zami kaže da mu je sened dobar.
[15] Bilježi ga Muslim, br. 23, str. 219.
[16] Bilježi ga Ebu Davud, br. 3236, str. 582; Ibn Hibban, 7/452, koji kaže: „Ebu Salih Mizan je pouzdan, a on nije učenik Kelbija, njemu je ima Bizam); Begavi, 2/417, i kaže da je hadis dobar, a slabim ga smatra Albani u Sunenu.
[17] Bilježi ga Ahmed, br. 7358, str. 12/314. Šejh Arnaut veli: „Lanac ove predaje je jak. Bilježi je Malik u El-Muvetti, br. 416, str. 103, i ovo je njegova verzija.
[18] Bilježi ga Buhari, br. 434, str. 83; Muslim, br. 16, str. 218.
[19] Bilježi ga Ahmed, br. 7358, str. 12/314. Šejh Arnaut veli: „Lanac ove predaje je jak. Bilježi je Malik u El-Muvetti, br. 416, str. 103, i ovo je njegova verzija.“
[20] El-Dževabul-Kafi, str. 196-198.
[21] Nuh, 23.
[22] Bilježi ga Ahmed, br. 7358, str. 12/314. Šejh Arnaut veli: „Lanac ove predaje je jak. Bilježi je Malik u El-Muvetti, br. 416, str. 103, i ovo je njegova verzija.
[23] Bilježi ga Buhari, br. 1597, str. 281; Muslim, br. 248, str. 528.
[24] Medžmu’ul-Fetava, 27/79.
[25] Prethodni izvor, 27/145.
[26] Ihjau ulumid-din, 4/491.
[27] Ithafus-sadetil-muttekin bi šerhi Ihjai ulumid-din, 4/778.
[28] Bilježi ga Ebu Davud, br. 4031, str. 721; Ahmed, 9/123, br. 5114, spominje ga Ibn Hadžer u Fethu, 6/98. i kaže: „Ima dobru mursel-predaju koja je potvrđuje. Spominje ga i Sujuti u El-Džamis-sagiru i ukazuje da se radi o ispravnoj predaji, 2/ 921, br. 8619, ispravnim je smatra i Albani u Irvaul-galilu, 5/109.“
[29] El-Ahzab, 36.
