Teberruk Poslanikovom ﷺ dlakom

U glavnom gradu Bosne i Hercegovine, Sarajevu, nalazi se turbe Gazi Husrev-bega, u kojem se, po mišljenju ljudi, nalazi Poslanikova dlaka.

U 27. noći mjeseca ramazana ljudi dolaze u to turbe, potiru ga i ljube, zatim odlaze do staklenog sanduka u kojem se nalazi ta dlaka i ljube ga, a također ljube i platno kojim je prekriven ovaj sanduk, misleći da će postići berićet, a nakon toga sudjeluju u glasnom i zajedničkom zikru.

Ovo sam vidio svojim očima tokom istraživanja vezanih za ovu tematiku.

Mehmed Handžić u Glasniku iz 1935. godine spominje kako se posjeta dlake Poslanika obavljala u Sarajevu, Travniku, i Orašju.

Taj vjerski običaj uveden je na kraju 19. stoljeća.[1] Prvi zijaret u Begovoj džamiji u Sarajevu, kako navodi Handžić, obavljen je 7. šabana ili 15. (27.) augusta 1876, dan po prispijeću emaneta iz Istanbula.

Ta posjeta se obavljala u džamiji, a danas se obavlja u turbetu Gazi Husrev-bega. Emanete (dlaku) u Sulejmaniju džamiju (Šarena džamija) u Travniku donio je njen obnovitelj Sulejman-paša Skopljak, koji je kao valija u Solunu emanate dobio od sultana kao priznanje  i odlikovanje za svoj rad.

Što se tiče Orašja, okupljanje je bilo u džamiji Azizija, a dlaku su donijele hadžije iz Mekke.[2]

Zijaret (teberruk) ove dlake obavlja se i u Tuzli, ali ne zna se tačno od kada ta posjeta datira. Računa se da je dlaka donesena 1873/74, ali se ne zna odakle i na kakav način.[3]

Propis teberruka Poslanikovom ﷺ dlakom

Teberruk onim što je ostalo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dozvoljeno je, pa čak i nakon njegove smrti, ukoliko postoji jasan i pouzdan dokaz da je to nešto zaista od Poslanika, ali u ovom vremenu nemoguće je dokazati da li dlaka pripada Poslaniku ili ne, kao što to spominje ulema.

I pored ove činjenice, čovjek se ne može načuditi koliko ima stvari i predmeta za koje se smatra da su Poslanikove, pogotovo kad se radi o dlakama.

Da li je razumno da nakon 1400 godina postoji dlaka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da li se to može dokazati?

Autor djela El-Asarun-Nebevijje, Ahmed Timur Paša, nakon što je naveo stvari koje se pripisuju Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Nema sumnje da postoji mogućnost u ispravnost postojanja nekih od ovih stvari i predmeta, međutim nismo vidjeli nikog pouzdanog da to potvrđuje, i samo Allah zna o čemu se tačno radi. Za neke od tih tragova i predmeta moramo reći da su sumnjivi i da im je porijeklo nepoznato.“[4]

Također, nakon što je spomenuo predaje teberruka ashaba sa dlakom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Ono što su ljudi nakon toga razmjenjivali od dlaka koje su bile vjerodostojne, do njih je stiglo nakon što su one razdijeljene među ashabima, ali je teško raspoznati šta je od toga ispravno, a šta nije.“[5]

Postojanje dlaka Poslanika u današnjem vremenu predmet je sumnje, tako da je za potvrdu toga potrebno imati jasan i tačan dokaz, ali se postavlja pitanje: Gdje je taj dokaz, i da li postoji?

Šejh Albani veli: „Zaostavština Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vidu odjeće ili dlaka ili drugih ostataka je tijekom proteklih stoljeća zagubljena, i niko ne može sahih lancem ustvrditi da je određena stvar koja se pripisuje Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, baš i sigurno njegova. Ako to znamo, onda dolazimo do zaključka da je govor o teberruku njegovom zaostavštinom samo teoretske prirode te da je u praksi nemoguć.“[6]

Zatim, postavlja se pitanje: Zbog čega se ta dlaka drži baš u turbetu Gazi Husrev-bega?

Međutim, ako znamo da je on bio sufijski šejh, te da onaj ko dođe u turbe, prvo ljubi i potire njegov kabur, a zatim ljubi sanduk gdje se nalazi ta dlaka, onda zaključujemo da se radi o zavođenju ljudi i sufijskim zabludama koji svoje vjerovanje grade na strastima i prohtjevima, lažima, izmišljotinama i novotarijama.

Teberruk je vjerska stvar, vid je ibadeta i nije dozvoljeno muslimanu da Allaha obožava bez jasnog dokaza koji ukazuje na ispravnost tog ibadeta.

Zato je dužnost muslimana Bosne da napuste ovo djelo i da se drže onoga što je preneseno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer berićet je u slijeđenju njegove prakse i u tome je spas i uspjeh i na ovome i na Onome svijetu.

Ibn Tejmijje veli: „Kada je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stanovnici Medine bili su obuhvaćeni njegovim berićetom onog momenta kada su u njega povjerovali i kada su mu se pokorili. Tim berićetom, oni su postigli sreću i na ovome i na Onome svijetu. Svaki vjernik koji je povjerovao u Poslanika i pokorio mu se, bio je obuhvaćen poslaničkim berićetom, upravo zbog tog vjerovanja i pokornosti, što je svakog od njih dovelo do velikog dobra i na ovome i na Onome svijetu.“[7]

 

[1] Pogledati: Glasnik, str. 514, br. 12, 1935. god.

[2] Pogledati: Glasnik, str. 514, br. 12, 1935. god.

[3] Vjerski običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini, str. 113.

[4] El-Asarun-Nebevijje, str. 78.

[5] Prethodni izvor, 82.

[6] Et-Tevessul Envau’uhu ve ahkamuhu, str. 146.

[7] Medžmu’ul-fetava, 11/113.