Teberruk na mjestima za koja ne postoji dokaz

Ovaj oblik teberruka je veoma raširen kod bosansko-hercegovačkih muslimana, pa i kod onih koji se smatraju učenima.

Ljudi u velikom broju odlaze na dovišta, na njima borave, klanjaju, dove upućuju, misleći da se na njima nalazi berićet, te da je boravak na njima ibadet, da se ibadet na njima prima i da za njega imaju posebni sevapi.

Također, neki od njih nose kućama kamenčiće, vodu i slično radi berićeta.

Prilikom posjete Ajvatovice ljudi prolaze između dvije stijene za koje smatraju da su se raspukle zbog dove Ajvaz-dede, kod njih se zadržavaju, uče Kur’an, upućuju dove, potiru stijene i kamenje tih stijena nose kućama radi berićeta.

Vidio sam ljude kako između dvije stijene prolaze sa velikom skrušenošću, skoro da i ne pričaju.

Čak, možda oni od njih koji su obavili hadždž i tafavili oko Kabe nisu bili toliko skrušeni kao prilikom prolaska između stijena, što ukazuje na njihovu zabludu, do te mjere da su posjetu tim mjestima nazvali malim hadždžom.

Mehmed Handžić veli: „Tako je, naprimjer, neuki dio našeg bosanskohercegovačkog muslimanskog svijeta postavio u vezi sa nekim Ajvaz-dedom svetkovinu, koju nazivaju Ajvatovica, a sastoji se u tome da se u određeni dan svijet sakupi nedaleko od Prusca, posjeti kabur Ajvaz-dedin i kod neke stijene uče razne dove. To se je toliko kod seljaka uvriježilo da ga smatraju, kako to uobičavaju reći, ‘malim hadždžom’.“^[1]

Također, u Kladnju, prilikom posjete Djevojačke pećine, ljudi ulaze unutar pećine, potiru njene zidove, te nose njeno kamenje s ciljem dobivanja berićeta.

Zatim, ljudi odlaze na dovište Dobre vode, gdje upućuju dove, stoje kod bunara i traže berićet putem te vode, piju je, njome se kupaju, i nose kućama, misleći da je u njoj lijek za mnoge bolesti.

Slično se dešava i u Sanskom Mostu, gdje ljudi svake godine prvog petka u mjesecu junu odlaze van grada, kako bi obavili džumu.

 Čak se džuma ne klanja nigdje osim na tom mjestu, kako bi se postigao njegov berićet, jer to područje predstavlja zadnju tačku do koje je stigao sultan Fatih prilikom osvajanja Bosne. Iz tog razloga smatra se da je ono berićetno.

U knjizi Dova spomenuta su mjesta koja se kod naroda nazivaju dovištima.

Bogumili su na njih odlazili radi svojih ibadeta, pa kada su primili islam, od tih mjesta načinili su dovišta. A nakon određenog vremenskog perioda, uvedeni su i drugi ibadeti, a također na tim mjestima i onim što se na njima nalazi traži se berićet i blagoslov.

Odlazeći ciljano na ova mjesta oni se suprotstavljaju naredbi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojoj stoji da se ne poduzima putovanje u neko mjesto, smatrajući da je ono posebno, osim u tri mjesta naglašena u hadisu, kao i naredbi da se ne povodi za džahilijetskim običajima i praksom, te zabrani da se mjesta posebno preciziraju za određeni ibadet, ako za to preciziranje ne postoji argument i uporište u vjeri. Zatim traži se berićet na mjestima za koja ne postoji nikakav dokaz o vrijednosti istih.

 

Propis teberruka na određenim mjestima i onim što se na njima nalazi

Nije dozvoljen teberruk na mjestima koja su maločas spomenuta niti sa onim što se na njima nalazi, jer takvo nešto nema uporište u šerijatu.

Teberruk putem ovih mjesta ima status kao i teberruk putem kaburova, odnosno, on može biti širk, a može biti i sredstvo koje vodi ka njemu.

Također, takvo djelo vid je džahilijetskih običaja, jer su Bošnjaci u džahilijetskom periodu svetkovali ova mjesta, a to su nastavili i nakon prihvatanja islama, iako vjera islam to zabranjuje.

Onaj ko traži berićet putem ovih mjesta, suprotstavlja se drugom pravilu ispravnosti teberruka, tj. da kur’ansko-hadiski tekst ukazuje na postojanje berićeta u onome čime se on traži, a onaj ko čini teberruk u nečemu što nema uporište u vjerskom tekstu, čini širk u uzrocima, tj. mali širk.

Ibn Tejmijje veli: „Drveće, kamenje, izvori i druge stvari kod kojih obične mase čine zavjet, ili na njih vješaju odjeću i sl, uzimanje lišća tog drveća radi berićeta ili klanjanje kod njih i sl, predstavlja vid veoma loše novotarije i djelo džahilijeta, te sredstvo koje vodi ka širku.“[2]

Već ranije su spomenuta mjesta na kojima se po slovu Kur’ana i Sunneta može činiti teberruk, te način tog teberruka. Sve mimo spomenutog je neispravno jer ne postoji dokaz za njegovu legitimnost.

Ashabi nisu prelazili ovu propisanu granicu kada je u pitanju teberruk, oni nisu tragali za mjestima na kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjedio, klanjao, prolazio njima, nisu ta mjesta dodirivali, ili ljubili tražeći berićet tim postupcima, nego su zabranjivali takva djela.

Mjesta na kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, boravio u Mekki i Medini su vrednija od mjesta koja su svetkovali bogumili, a nakon njih nastavili obilaziti muslimani Bosne i Hercegovine.

Ibn Tejmijje veli: „Mjesto u Medini na kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao niko od muslimana prvih generacija nije ljubio i dodirivao, a to nisu činili ni sa mjestima u Mekki ili nekim drugim gdje je namaz obavljao.

Pa ako nije propisano da se dodiruje i ljubi mjesto kojim su kročila njegova dva plemenita stopala, pa kako da to bude propisano sa mjestima za koja je kazano da je neko drugi na njima klanjao ili spavao.“[3]

Omer bi, kada bi vidio nekoga da ustrajava klanjajući na mjestu na kome je klanjao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to zabranjivao, govoreći: „Ovako su uništeni sljedbenici Knjige. Ostatke svojih vjerovjesnika pretvorili su u bogomolje. Koga zatekne namaz u tom mjestu, neka ga klanja, a koga ne zatekne, neka ga ne klanja.“^[4]

Dakle, ako nije dozvoljeno činiti teberruk na mjestima kojima je prolazio i boravio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, onda je zabrana još veća ako se radi o nekim drugim mjestima.

Kod nekih koji tvrde da se na tim mjestima dobiva berićet ne može se vidjeti njegov trag ni na njima, a niti na njihovoj djeci i imetku, njih jednostavno šejtan zavarava.

Što se tiče tvrdnje da je voda bunara koji se nalazi na Dobrim vodama berićetna, za takvo nešto ne postoji nikakav dokaz, ni tradicionalni ni racionalni, a ni osjetilni. Radi se samo o izmišljotinama i varkama ljudi.

Neka svaki razuman čovjek sebe zapita: Gdje su ljudi koji su se izliječili tom vodom iz bunara koji se nalazi na Dobrim vodama? Od kojih bolesti su izliječeni?

Da takav postoji, to bi se razglasilo među ljudima i postalo bi poznato. Imajući u vidu da se takvo nešto nije desilo, dolazimo do zaključka da se radi o varkama ljudi.

Raširene su mnoge bolesti koje ni savremena medicina ne može lahko da izliječi, a da ta voda stvarno liječi i da je to tačno, ljudi bi joj hrlili, a ne bi trošili svoj imetak i trud odlazeći ljekarima.

Nema sumnje da su ovo laži sufija koje su zabludjele i druge u zabludu odvele, kao što kaže naš alim Mehmed Handžić: „Često se dešava i to da se u nekim od tih tekija podriva i islamsko čisto vjerovanje, ruše se pravila koja je uzvišeni Šerijat postavio i uvlači se u vjeru ono što je uzvišeno islamu posve tuđe.“^[5]

Ibn Tejmijje veli: „Pravilo kada je u pitanju ova tematika jeste: U islamu se ni na jedno mjesto ne ide posebno radi ibadeta na njemu, namaza, dove, zikra, učenja Kur’ana osim u džamije, i mjesta na kojima se obavlja hadždž.

Što se tiče građevina i turbeta napravljenih na kaburovima, bez obzira da li na njima bili mesdžidi ili ne, ili mjesta koja se pripisuju nekim vjerovjesnicima, dobrim ljudima, ili pećina i sl, poput Tura na kojem je Allah razgovarao sa Musaom, Hire u koju je Poslanik prije objave odlazio radi razmišljanja o stvaranju svijeta, pećine koja se spominje u ajetu:

Kada su njih dvojica bila u pećini[6], pećine na brdu Kasijun u Damasku koja se naziva Pećina krvi, ili Mekami Ibrahima i Mekami Isaa i sličnih mjesta, njih nije propisano posjećivati, a onaj ko bi se zavjetovao da će putovati u njih ne bi bio dužan ispuniti zavjet, po jednoglasnom stavu učenjaka.

U dva Sahiha je potvrđena predaja od Ebu Hurejrea i Ebu Seida, a prenosi se i od drugih, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ne poduzima se putovanje osim ka tri mesdžida: El-Mesdžidul-Haramu, El-Mesdžidul-Aksau i ovom mom mesdžidu.”[7]

Kada su ashabi osvojili Šam, Irak, Egipat, Horosan, Maroko i druga mjesta, nisu ciljano išli na spomenuta mjesta da ih posjećuju kako bi na njima obavili namaz i učili dove, nego su se pridržavali vjerozakona svoga vjerovjesnika.“[8]

Nema sumnje da je brdo Tur, Hira, pećina koja se spominje u Kur’anu vrednije mjesto od onih koja posjećuju bosansko-hercegovački muslimani, pa ako je na prvima zabranjen teberruk i posebno činjenje ibadeta, onda je ta zabrana veća kada su u pitanju ova druga mjesta.

[1] Izabrana djela, 3/361.

[2] Medžmu’ul-fetava, 27/136-137.

[3] Iktidaus-siratil-mustekim, 2/337.

[4] Bilježi Ibn Ebi Šejbe, 2/151.

[5] Izabrana djela, 2/187.

[6] Et-Tevbe, 40.

[7] Bilježi ga Muslim, br. 511, str. 575.

[8] Medžmu’ul-fetava, 27/137-139.