Prinošenje žrtve kao vid udovoljavanja zahtjevima sihirbaza i vračara

Ovaj oblik prinošenja žrtve je rijedak, ali je ipak prisutan među nekim muslimanima u Bosni, koji, osim putem sihirbaza i vračara, nisu našli drugog načina za rješavanje svojih problema.

Primjer tome je prinošenje žrtve s ciljem izlječenja bolesnih, bez obzira radilo se o duševnim ili fizičkim bolestima, ili pak s ciljem uklanjanja sihra ili osvete neprijatelju.

U ovim situacijama, sihirbazi i vračari od takvih traže da zakolju životinju,[1] a u većini slučajeva radi se o pijetlu.

Oni im nekada narede da zakolju životinju na određen način i na određenom mjestu, u većini slučajeva u šumi ili nekom udaljenom mjestu, što ukazuje da se žrtva prinosi džinima.

Najveći problem u svemu ovome jeste da oni što odlaze sihirbazima i vračarima i ne znaju da žrtvu prinose džinima, te da na takav način čine veliki širk. Također, oni kojima odlaze neće im kazat da je njihovo klanje životinje, ustvari, prinošenje žrtve džinima.

Žalosno je što se sihirbazi i vračari među narodom smatraju uvaženim i dobrim ljudima, njihovim riječima se vjeruje, a neki od njih čak rade kao imami u džamijama.

Propisi prinošenja žrtve kao vid udovoljavanja zahtjevima sihirbaza i vračara:

Prinošenje žrtve kao vid udovoljavanja zahtjevima sihirbaza i vračara je vid velikog širka, jer to je vrsta klanja radi nekog drugog mimo Allaha.

Ovakvo klanje životinje je ibadet, a činjenje ibadeta nekome drugome je veliki širk, po jednoglasnom stavu učenjaka.

Ibn Tejmijje veli: „Prinošenje žrtve je ibadet Allahu.“[2] Također veli: „Znamo, bez ikakve sumnje, da klanje radi nekoga mimo Allaha, i u nečije drugo ime, a ne u Njegovo, nije dio vjere u koju su pozivali vjerovjesnici, nego je to širk koji je uveden.“[3]

Imajući u vidu da je prinošenje žrtve čin kojim se želi približavanje i iskazivanje poštivanja i veličanja ibadet, Allah nam naređuje da taj ibadet bude isključivo u ime Njega, kao i svi ostali ibadeti.

Uzvišeni Allah kaže:

Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji.^[4]

Reci: “Klanjanje  moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.“^[5]

Ukoliko se neko suprotstavi ovoj naredbi i zakolje životinju radi nekog drugog a ne radi Allaha, tim postupkom čini širk koji ga izvodi iz okvira islama. Ovo ima status kao i kada bi neko učinio širk u namazu, dovi, ili nekom drugom ibadetu.

Onaj ko kolje na zahtjev sihirbaza i vračara čini širk u prinošenju žrtve, jer to radi kako bi se približio i udovoljio džinima i šejtanima, a poznato je da sihirbazi surađuju s džinskim svijetom, te na takav način, Allahovom voljom, utiču i djeluju na ljude.

Poznato je da se džin neće odazvati ako mu se ne približi nekim od ibadeta i upravo zbog toga sihirbaz onome ko mu se obraća naredi da zakolje nešto i ostavi to na određeno mjesto.

Ta žrtva je namijenjena džinu, iako onaj ko kolje to možda i ne zna.

Da li je razumno da neko zakolje životinju, a onda je baci ne koristeći se njenim mesom, pa makar se radilo i o imućnim bogatim ljudima.

Ibn Tejmijje veli: „Ono čime se približava džinu je i klanje životinje. Ima ljudi koji žrtvu prinose džinima, a to je širk koji su zabranili Allah i  Njegov Poslanik.“[6]

Jedan od jasnih dokaza da je klanje radi nekog drugog, a ne radi Allaha, djelo nevjerstva, jeste hadis: „U Džennet je ušao čovjek zbog muhe, a i u Vatru je ušao čovjek zbog muhe.“ – kazao je Poslanik. Ljudi rekoše: „Allahov Poslaniče, a kako to?“ On reče: „Dva čovjeka su prolazila pored naroda koji je imao kip, pored kojeg niko nije prolazio a da mu nešto ne prinese.

Jednom od njih rekoše: ‘Prinesi!’ On kaza: ‘Nemam ništa da prinesem.’ Oni mu rekoše: ‘Prinesi, makar muhu.’ Potom je on prinio muhu. Nakon toga oni ga pustiše, pa je ušao u Vatru.

Drugom su kazali: ‘Prinesi!’ On reče: ‘Nikome ništa ne prinosim, osim Allahu.’ Potom ga oni ubiše, pa je ušao u Džennet.“^[7]

Šejh Sulejman b. Abdullah, nakon što je spomenuo ovaj hadis, kazao je: „Ove riječi ukazuju na veličinu i opasnost širka, pa makar se radilo i o nečemu malom, jer čak i to vodi u Vatru.“

Zar ne vidiš da je ovaj kao žrtvu kipu prinio jednu od najbezvrednijih životinja, pa je ipak zbog toga zaslužio Vatru, jer je Allahu učinio širk, prinoseći žrtvu kao vid veličanja i približavanja!

Ovo je u skladu s govorom Uzvišenog, koji kaže:

Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u Džennet zabraniti i boravište njegovo će Džehennem biti; a nevjernicima neće niko pomoći.[8]/[9]

Dakle, klanje životinje u ova dva oblika je klanje radi nekoga mimo Allaha i djelo je koje izvodi iz okvira islama, kao što kažu imam Nevevi, šejh Sa’di i drugi islamski učenjaci.

Imam Nevevi veli: „Znaj da je klanje u ime onoga ko se obožava isto kao i činjenje sedžde njemu. I jedno i drugo sadrži znake poštivanja, veličanja, i ibadeta koji pripadaju samo Allahu, koji jedini zaslužuje da bude obožavan.

Zato onaj ko prinese žrtvu u nečije drugo ime, bilo da žrtvu prinosi živima, ili mrtvima, ili kipu, i to radi s nijjetom ibadeta i veličanja, čini djelo nevjerstva, kao i onaj ko čini sedždu ibadeta nekome mimo Allahu, i to meso nije dozvoljeno jesti.“^[10]

Šejh Abdurrahman b. Nasir es-Sa’di, pojašnjavajući da je klanje u nečije drugo ime širk, veli: „Kur’ansko-hadiski tekstovi veoma jasno naređuju da se žrtva prinosi u ime Allaha i iskreno samo radi Njega, kao što veoma jasno ukazuju na obaveznost ove iskrenosti i kada je u pitanju namaz.

Na nekoliko mjesta u Svojoj knjizi Uzvišeni Allah je zajedno spomenuo namaz i prinošenje žrtve. Ukoliko znamo da je klanje životinje u ime Allaha jedan od najboljih ibadeta, onda znamo da je taj čin, ukoliko se uradi u ime nekog drugog, veliki širk koji čovjeka izvodi iz okvira islama.

Veliki širk je svako djelo u kojem neko određeni ibadet čini nekome mimo Allahu.“[11]

Konzumiranje mesa životinje koje je zaklano radi nekog mimo Allaha, kao što se to čini prilikom klanja kod Kaimijinog turbeta, nije dozvoljeno, jer je prineseno u nečije drugo ime i radi nekog drugog mimo Allaha. Uzvišeni Allah je takvo meso zabranio i uporedio ga sa strvinom i svinjetinom.

Već su spomenuti dokazi koji ukazuju na zabranu konzumiranja mesa životinje koja je zaklana radi nekog mimo Allaha, bez obzira da li se tom prilikom proučila Bismila ili ne, tako da ih ovdje nema potrebe ponovo spominjati.

 

[1] Pogledati: Liječenje Kur’anom, str. 14, 16.

[2] Medžmu’ul-fetava, 31/242.

[3] Iktidaus-siratil-mustekim, 2/60. Pogledati: Tejsirul-azizil-hamid, str. 181.

[4] El-Kevser, 2.

[5] El-En’am, 162-163.

[6] Medžmu’ul-fetava, 19/52.

[7] Bilježi ga Ahmed u Zuhdu, str. 17; Ebu Nuajm, 1/203. Hadis je mevkuf do Selmana Farisija, a ispravnim ga ocjenjuje Albani u Sisiletul-ehadisid-daife vel-mevdu’ahu, 12/721.

[8] El-Maide, 72.

[9] Tejsirul-azizl-hamid, str. 188.

[10] Revdatut-talibin, 3/205-206.

[11] El-kavlu-s-sedid šerhu Kitabi-t-tevhid, str. 120.