Prinošenje kurbana umrlima

U poglavlju o dovi spomenuto je nekoliko turbeta koji se posjećuju svakog dana, dok se neka od njih posjećuju i u određenom vremenskom periodu kroz određene manifestacije dobijajući status praznika.

Jedno od turbeta koja se posjećuju u određenim danima jeste i turbe Hasana Kaimije, sufijskog šejha u Zvorniku. Svake godine 10-13 juna organizuje se posjeta ovome turbetu, a ta manifestacija nosi naziv: Dani Hasana Kaimije.

Tokom tih dana u posjetu dolazi na hiljade gostiju iz Bosne i okolnih zemalja: Turske, Irana. Tada određeni ljudi prinose žrtve koljući životinje (ovce), te nakon toga to meso dijele siromašnima.

Na samoj sredini kaburistana načinjeno je posebno mjesto na kojem se prinosi žrtva. Dnevno se, tokom trajanja te manifestacije, zakolje više od trideset životinja, dok je u drugim danima taj broj manji.

Čudno je da veliki broj intelektualaca i profesora sa islamskih fakulteta dolaze na ovu manifestaciju.

Oni koji se brinu o ovom turbetu svake godine na nivou Bosne i Hercegovine dodjeljuju nagradu za najbolje istraživačke radove u raznim oblastima.

Dani Kaimije smatraju se najznačajnijom vjersko-kulturnom manifestacijom u Zvorniku.

Propisi prinošenja žrtve umrlima

Prinošenje žrtve umrlima je vid velikog širka, jer to je vrsta klanja radi nekog drugog mimo Allaha.

Ovakvo klanje životinje je ibadet, a činjenje ibadeta nekome drugome je veliki širk, po jednoglasnom stavu učenjaka.

Ibn Tejmijje veli: „Prinošenje žrtve je ibadet Allahu.“[1] Također veli: „Znamo, bez ikakve sumnje, da klanje radi nekoga mimo Allaha, i u nečije drugo ime, a ne u Njegovo, nije dio vjere u koju su pozivali vjerovjesnici, nego je to širk koji je uveden.“[2]

Imajući u vidu da je prinošenje žrtve čin kojim se želi približavanje i iskazivanje poštivanja i veličanja ibadet, Allah nam naređuje da taj ibadet bude isključivo u ime Njega, kao i svi ostali ibadeti.

Uzvišeni Allah kaže:

Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji.^[3]

Reci: “Klanjanje  moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.“^[4]

Ukoliko se neko suprotstavi ovoj naredbi i zakolje životinju radi nekog drugog a ne radi Allaha, tim postupkom čini širk koji ga izvodi iz okvira islama. Ovo ima status kao i kada bi neko učinio širk u namazu, dovi, ili nekom drugom ibadetu.

Upravo ovo rade neki bosanskohercegovački muslimani prinoseći žrtvu sufijskom šejhu Hasanu Kaimiji, približavajući se njemu, a to rade i kao vid iskazivanja poštivanja i veličanja.

Dokaz tome jeste što se posebno mjesto klanja životinje nalazi sasvim blizu njegovog turbeta i što se to klanje radi u vrijeme njegove posjete, te što se ta manifestacija održava svake godine na isti datum (četiri dana se posjećuje njegovo turbe), i pored činjenice da je posjeta moguća svakog dana.

Dakle, nema sumnje da mu se oni kroz klanje približavaju (ibadet čine) te ga veličaju i čine mu neke druge ibadete, poput dove, namaza i sl. A neki od njih vjeruju da on donosi štetu i otklanja nesreću.

Tvrditi da se u ovoj situaciji prinošenje žrtve kod njegovog turbeta čini radi Allaha, a ne radi umrloga, i kao dokaz tome navoditi da klanje biva sa Bismilom, nije održiv stav.

Pojašnjavajući ovo pitanje, imam San’ani veli: „Ako neko tvrdi da je zaklao radi Allaha i da je proučio Bismilu, upitat ćemo: ‘Zašto onda žrtvu kojom se želiš približiti kolješ na ulazu turbeta onoga koga smatraš vrijednim? Da li to činiš veličajući ga? Ako odgovori potvrdno, onda kažemo: ‘To je klanje radi nečega i nekoga mimo Allaha i tim djelom činiš širk Allahu.

A ako ne ciljaš veličanje, zar želiš da tim postupkom isprljaš ulaz i one koji dolaze tu? I ti si svjestan da takvo nešto, u osnovi, svakako nije ciljano, nego je glavni cilj bio ovo prvo i iz kuće se izašlo samo s tom namjerom.’”[5]

Jedan od jasnih dokaza da je klanje radi nekog drugog, a ne radi Allaha, djelo nevjerstva, jeste hadis: „U Džennet je ušao čovjek zbog muhe, a i u Vatru je ušao čovjek zbog muhe.“ – kazao je Poslanik. Ljudi rekoše: „Allahov Poslaniče, a kako to?“ On reče: „Dva čovjeka su prolazila pored naroda koji je imao kip, pored kojeg niko nije prolazio a da mu nešto ne prinese.

Jednom od njih rekoše: ‘Prinesi!’ On kaza: ‘Nemam ništa da prinesem.’ Oni mu rekoše: ‘Prinesi, makar muhu.’ Potom je on prinio muhu. Nakon toga oni ga pustiše, pa je ušao u Vatru.

Drugom su kazali: ‘Prinesi!’ On reče: ‘Nikome ništa ne prinosim, osim Allahu.’ Potom ga oni ubiše, pa je ušao u Džennet.“^[6]

Šejh Sulejman b. Abdullah, nakon što je spomenuo ovaj hadis, kazao je: „Ove riječi ukazuju na veličinu i opasnost širka, pa makar se radilo i o nečemu malom, jer čak i to vodi u Vatru.“

Zar ne vidiš da je ovaj kao žrtvu kipu prinio jednu od najbezvrednijih životinja, pa je ipak zbog toga zaslužio Vatru, jer je Allahu učinio širk, prinoseći žrtvu kao vid veličanja i približavanja!

Ovo je u skladu s govorom Uzvišenog, koji kaže:

Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u Džennet zabraniti i boravište njegovo će Džehennem biti; a nevjernicima neće niko pomoći.[7]/[8]

Dakle, klanje životinje u ova dva oblika je klanje radi nekoga mimo Allaha i djelo je koje izvodi iz okvira islama, kao što kažu imam Nevevi, šejh Sa’di i drugi islamski učenjaci.

Imam Nevevi veli: „Znaj da je klanje u ime onoga ko se obožava isto kao i činjenje sedžde njemu. I jedno i drugo sadrži znake poštivanja, veličanja, i ibadeta koji pripadaju samo Allahu, koji jedini zaslužuje da bude obožavan.

Zato onaj ko prinese žrtvu u nečije drugo ime, bilo da žrtvu prinosi živima, ili mrtvima, ili kipu, i to radi s nijjetom ibadeta i veličanja, čini djelo nevjerstva, kao i onaj ko čini sedždu ibadeta nekome mimo Allahu, i to meso nije dozvoljeno jesti.“^[9]

Šejh Abdurrahman b. Nasir es-Sa’di, pojašnjavajući da je klanje u nečije drugo ime širk, veli: „Kur’ansko-hadiski tekstovi veoma jasno naređuju da se žrtva prinosi u ime Allaha i iskreno samo radi Njega, kao što veoma jasno ukazuju na obaveznost ove iskrenosti i kada je u pitanju namaz.

Na nekoliko mjesta u Svojoj knjizi Uzvišeni Allah je zajedno spomenuo namaz i prinošenje žrtve. Ukoliko znamo da je klanje životinje u ime Allaha jedan od najboljih ibadeta, onda znamo da je taj čin, ukoliko se uradi u ime nekog drugog, veliki širk koji čovjeka izvodi iz okvira islama.

Veliki širk je svako djelo u kojem neko određeni ibadet čini nekome mimo Allahu.“[10]

Konzumiranje mesa životinje koje je zaklano radi nekog mimo Allaha, kao što se to čini prilikom klanja kod Kaimijinog turbeta, nije dozvoljeno, jer je prineseno u nečije drugo ime i radi nekog drugog mimo Allaha. Uzvišeni Allah je takvo meso zabranio i uporedio ga sa strvinom i svinjetinom.

Već su spomenuti dokazi koji ukazuju na zabranu konzumiranja mesa životinje koja je zaklana radi nekog mimo Allaha, bez obzira da li se tom prilikom proučila Bismila ili ne, tako da ih ovdje nema potrebe ponovo spominjati.

[1] Medžmu’ul-fetava, 31/242.

[2] Iktidaus-siratil-mustekim, 2/60. Pogledati: Tejsirul-azizil-hamid, str. 181.

[3] El-Kevser, 2.

[4] El-En’am, 162-163.

[5] Tathirul-i’tikad an edranil-ilhad, str. 63-64.

[6] Bilježi ga Ahmed u Zuhdu, str. 17; Ebu Nuajm, 1/203. Hadis je mevkuf do Selmana Farisija, a ispravnim ga ocjenjuje Albani u Sisiletul-ehadisid-daife vel-mevdu’ahu, 12/721.

[7] El-Maide, 72.

[8] Tejsirul-azizl-hamid, str. 188.

[9] Revdatut-talibin, 3/205-206.

[10] El-kavlu-s-sedid šerhu Kitabi-t-tevhid, str. 120.