Prinošenje kurbana kod muslimana na našim prostorima
Jedan od ibadeta koji u bosanskohercegovačkom društvu pravi razliku između muslimana i drugih, te predstavlja njihovo obilježje jeste klanje (kurbana) životinja (ovca, krava) u ime Allaha, tokom Kurban-bajrama.
Muslimani su spoznali da je prinošenje žrtve ibadet, vid približavanja i veličanja Allaha, te zbog toga iskazuju svoju radost tom prilikom. Također, prinose žrtvu i tokom hadždža, a veliki broj njih kolje i akiku kao vid zahvalnosti Allahu.
Jedan od bosanskohercegovačkih učenjaka koji je ostavio veliki trag pojašnjavajući važnost ovog ibadeta i opasnost činjenja istog radi nekog drugog jeste i poznati učenjak Mehmed Handžić.
On je pojasnio način klanja životinje, da onaj ko to čini radi nekog drugog, a ne Allaha, čini širk koji ga izvodi iz vjere, dokazujući sve to kur’ansko-hadiskim citatima.
On veli: „Propisi klanja životinja (zebaih): Da bi islam što bolje sačuvao svoje sljedbenike, propisa im i naročite propise o klanju životinja, čije će meso jesti. Svrha i korist ovih propisa je ta da bi muslimani jeli samo ono što je lijepo i korisno, te prema tome i vjerom dozvoljeno.
Bog, dželle šanuhu, nam u Kur’anu kaže:
O vjernici, jedite od lijepih stvari koje smo vam dali.[1]
Haram je jesti meso životinje koja nije zaklana prema propisima islama. Klanje koje islam propisuje jest to da musliman ili kitabija (čovjek koji slijedi jednu nebesku vjeru, makar se i ne pridržavao prave Objave, kao što su kršćani i Židovi) presiječe dušnik, jednjak i dvije glavne vratne žile… Ne smije se jesti meso one životinje koju je zaklao idolopoklonik, obožavalac vatre, murted (otpadnik od islama)…“[2]
Zatim je, Allah mu se smilovao, pojasnio način klanja, sredstvo kojim se kolje, i spomenuo je kako se kolje deva, krava i ovca.
Potom je rekao: „Ako bi životinja umrla prije negoli smo joj presjekli gore navedene četiri, odnosno tri žile, smatrala bi se lešinom. Za nas je lešina i ono što se ubije maljem ili čekićem u glavu.
Kur’an nam o ovom stavlja propise u ovom ajetu:
Zabranjuje vam se meso krepanih životinja, krv, svinjeće meso, meso životinje koja se zakolje u ime nekog drugog osim Boga, meso udavljenje ili udarcem ubijene životinje, životinje koja se usljed pada zdrobila, probodene i od zvijeri ubijene životinje (osim ako ih propisno zakoljete), meso životinja koje se kolju kipovima i onih koje pomoći strjelica dijelite.[3]“[4]
Na drugom mjestu objašnjava da nije dozvoljeno klati životinje na mjestu kojeg su mušrici uzeli za svetište, a ono što se zakolje na tom mjestu je haram konzumirati.
Učenjak Mehmed Handžić rekao je: „U Sunenu Ebu Davuda se priča da se u Alejhisselamovo vrijeme jedan čovjek zavjetovao da zakolje nekoliko deva na mjestu zvanom Buvane.
Kad je Alejhisselam za to saznao, pitao je je li na tom mjestu bio kakav kip u predislamsko doba.
Kad su odgovorili da nije, upitao je da li je na tom mjestu bila kakva svetkovina u predislamsko doba.
Kad su odgovorili da nije, rekao je Alejhisselam spomenom čovjeku: ‘Onda ispuni svoj zavjet, a ako znadeš da zavjet u kom se Bogu griješi ne treba ispunjavati.’“[5]/[6]
U knjizi Tevhid i širk stoji: „I kad bi nijjet prilikom prinošenja žrtve bio u ime Allaha, i tada bi to ulazilo u djela mnogobožaca (mušrika), zato što su klali žrtve kod figura njihovih kipova, koji predstavljaju njihove evlije (zaštitnike).
Dokaz za to su Poslanikove, alejhisselam, riječi, koje glase: ‘Prokleo je Allah onoga koji kolje (prinosi žrtve) nekome drugom, mimo Allaha!’“[7]/[8]
I pored ovog velikog dobra koji se nalazi kod muslimana Bosne, ipak postoje pojave gdje se prinose žrtve na način koji nije u skladu sa praksom i uputstvima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li zbog neznanja ili slijepog slijeđenja.
[1] El-Bekare, 172.
[2] Izabrana djela, 5/123-124.
[3] El-Maide, 3.
[4] Izabrana djela, 5/124-125.
[5] Bilježi ga Ebu Davud, br. 3305, str. 594; Ahmed 44/623, 27066. Ispravnim ga ocjenjuje Albani u Sunenu Ebi Davuda i Arnaut u Musnedu Ahmeda.
[6] Izabrana djela, 3/361.
[7] Bilježi ga Muslim, br. 44., str. 881.
[8] Tevhid i šrik, str. 27.
