Približavanje Allahu prinošenjem žrtve u ime Njega

Klanje označava puštanje krvi, općenito, bez obzira radilo se to u ime Allaha ili ne, kao npr. da se pusti krv u ime kipa, ili radi nekog stvorenja, ili drveta.[1]

Šerijatska definicija ovog pojma: to je puštanje krvi (prinošenje žrtve) u ime Allaha i s ciljem dobivanja Njegovog zadovoljstva.

Dakle, ako se klanjem životinje ima namjera približiti Allahu, ili nekom drugom, onda je ono ibadet, a ako se nema ta namjera, onda se radi o običaju.

Ako se klanjem životinje ima namjera približiti Allahu, onda je ono jedan od najvrednijih ibadeta, jer Uzvišeni Allah ovo djelo spominje zajedno sa obavljanjem namaza. Zbog toga nije dozvoljeno prinositi žrtvu radi nekog drugog mimo Allaha.

Naređujući ovo djelo, Uzvišeni veli:

Reci: “Klanjanje  moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova, koji nema saučesnika; to mi je naređeno i ja sam prvi musliman.“[2]

Obredi (koji su spomenuti u ajetu) su ibadati i djela kojima se približava Allahu[3], a ovdje se misli na žrtvovanje životinje.[4]

U djelu Fethul-medžid stoji: „Uzvišeni Allah je propisao da Mu se čini ibadet putem prinošenja žrtve, kao što je propisao da Mu se čini ibadet putem obavljanja namaza i drugih dobrih djela (ibadeta).

Naredio je da se svi ibadeti čine samo u ime Njega, a onaj ko se prinošenjem žrtve ili nekim drugim ibadetom približava nekome pored Allaha čini širk u ibadetu. Značenjem riječi: koji nema saučesnika negira se da On ima sudruga u bilo kojem od ovih ibadeta.“[5]

Tumačeći ove ajete, Ibn Atijje veli: „Reci: ‘Klanjanje  moje…‘ znači: Obavijesti i saopšti da ja, klanjajući namaz, pokoravajući se prinošenjem žrtve i drugim vidovima ibadeta, živeći cijeli svoj život, i vjerujući, imam za cilj da se samo Allahu približavam i da sve to samo radi Njega, iskreno činim, te da steknem Njegovo zadovoljstvo.

Iz ovog saopštenja od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, proizlazi i to da se vjernici moraju povoditi za njim, i u svim svojim djelima težiti steći Njegovo zadovoljstvo.“[6]

Ibn Kesir veli: „Allah mu naređuje da obavijesti mnogobošce mušrike, koji obožavaju drugog mimo Allaha i kolju u ime nekog drugog, da im se on suprotstavlja u tome. Jer, njegov je namaz upućen samo Allahu i on prinosi žrtvu samo u Njegovo ime. On nema sudruga. Kao što Allah kaže:

Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji[7], tj. Njemu iskreno svoj namaz i klanje (kurbana) uputi, bez ikakva sudruga u tome.

Mušrici su obožavali kipove i njima prinosili žrtve, pa je Allah naredio da se ne postupa onako kako oni postupaju, nego da se okrene, svjesno i s odlučnošću, iskrenoj odanosti Allahu.“[8]

Od dokaza koji ukazuju da prinošenje žrtve kojim se želi približavanje mora biti približavanje Allahu, i da to klanje mora biti u Njegovo ime ukazuje i ajet:

Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji.[9]

Ovo je drugi ajet u kojem Uzvišeni Allah zajedno spominje namaz i klanje, što jasno ukazuje na vrijednost ovog djela kod Allaha, te da ono mora biti učinjeno u ime Njega. To je zbog toga što je namaz jedan od najboljih tjelesnih ibadeta, dok je prinošenje žrtve jedan od najboljih imovinskih ibadeta.

Ibn Tejmijje veli: „Allah je naredio Svome poslaniku da objedini dva ibadeta, a to su namaz i prinošenje žrtve, koji upućuju na dobra djela, skromnost i skrušenost, potrebu, lijepo mišljenje, jačinu uvjerenja, i smirenost srca prema Allahu i Njegovim obećanjima, za razliku od oholih i odvratnih, i onih koji smatraju da im Allah nije potreban, koji ne vide potrebe da se klanjaju svome Gospodaru i koji Mu ne prinose žrtvu bojeći se siromaštva.

Zbog toga je zajedno spomenuo ova dva ibadeta u riječima:

Reci: “Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.“^[10]

Klanje (u ajetu) je prinošenje žrtve u ime Allaha. Dakle, namaz i prinošenje žrtve su nešto najbolje čime se može Allahu približiti. Najbolji imovinski ibadet je klanje kurbana, a najbolji tjelesni ibadet je namaz.

Ono što rob ima od koristi u namazu nema ni u jednom drugom ibadetu. To su osobine koje proizlaze tokom klanja životinje, od kojih su: davanje prednosti Allahu, lijepo mišljenje o Njemu, jačina uvjerenja, sigurnost u ono što On posjeduje i što je obećao. Ako to poprati iskrenošću i vjerovanjem one su veoma začuđujuće.

Poslanik je sproveo Allahovu naredbu, te je mnogo klanjao i žrtve prinosio. Čak je na Oprosnom hadždžu svojom rukom zaklao 63 kurbana. Prinosio bi žrtve i bajramom i drugim danima.“[11]

Allah kaže:

Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji.^[12] – tj. „obožavaj svoga Gospodara koji te je uzdigao Svojim blagodatima, koji ti je počast ukazao i zaštitio od stvorenja, suprotno od onoga što čini tvoj narod obožavajući drugoga, i kurban kolji radi Njega i u ime Njegovo. Ako tako učiniš, onda si učinio suprotno od njih koji žrtvu prinose svojim kipovima.“[13]

Dakle, ajet ukazuje da klanje mora biti u ime Allaha, i ono je u tom slučaju ibadet, a činiti ibadet nekome drugome mimo Allahu je širk.

Allah je naredio Svome Poslaniku da prenese mušricima da njegov namaz i prinošenje žrtve moraju biti isključivo u ime Njegovo.

Na osnovu ovoga zaključujemo da je prinošenje žrtve jedan od najboljih ibadeta i onaj ko žrtvu prinese u nečije drugo ime, a ne u Allahovo, mušrik je, te kao takav izlazi iz okvira islama, bez obzira da li tu žrtvu prinio nekom meleku, vjerovjesniku ili evliji.

Treći ajet koji ukazuje da je zabranjeno prinošenje žrtve u nečije drugo ime jeste:

Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što (se obznani) da je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime.[14]

Dio ajeta: ono što (se obznani) da je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime –znači: ono što je zaklano radi nekoga mimo Allaha, odnosno radi kipa ili nekog čovjeka.[15]

Ibn Tejmijje veli: „ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime… znači: sve ono što se prinese kao žrtva radi nekoga mimo Allaha, kao npr. da se kaže: ‘Ovo koljem radi toga i toga.’“[16]

Osnova riječi ihlal (obznaniti) znači: podizanje glasa i razglašavanje, a misli se na ono što je zaklano u nečije drugo ime, tj. ono što se glasno obznani da je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo, bez obzira da li je to razglašavanje bilo prije klanja.

Kao da npr. kaže: ‘Ovu ovcu prinosim kao žrtvu tom i tom ili toj i toj osobi,’ pa ljudi znaju o čemu se radi, tj. da je ona namijenjena nekome drugome mimo Allahu, pa makar onaj ko kolje i proučio Bismilu.[17]

Imam Nevevi veli: „Znaj da je klanje u ime onoga ko se obožava isto kao i činjenje sedžde njemu. I jedno i drugo sadrži znakove poštivanja, veličanja, i ibadeta koji pripadaju samo Allahu, jedinom koji zaslužuje da bude obožavan.

Zato onaj ko prinese žrtvu u nečije drugo ime, bilo da se radi o živom, ili kipu, i to učini iskazujući veličanje, čini djelo nevjerstva i tu životinju nije dozvoljeno jesti.“[18]

Također, i dokazi iz Sunneta su veoma jasni po pitanju zabrane prinošenja žrtve nekome drugom mimo Allahu.

Tako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Allah je prokleo onoga ko prinese žrtvu nekome drugome mimo Allaha. Allah je prokleo onoga ko podržava i pomaže onog ko uvodi novotarije u vjeru. Allah je prokleo onoga ko proklinje svoje roditelje. Allah je prokleo onoga ko promijeni granice (hudude) zemlje.“[19]

U drugom hadisu stoji: „U Džennet je ušao čovjek zbog muhe, a i u Vatru je ušao zbog muhe.“ – kazao je Poslanik. Ljudi upitaše: „Allahov Poslaniče, a kako to?“ On reče: „Dva čovjeka su prolazila pored naroda koji je imao kipa, pored kojeg niko nije prolazio a da mu nešto ne prinese.

Jednom od njih rekoše: ‘Prinesi!’ On reče: ‘Nemam ništa da prinesem.’ Oni mu rekoše: ‘Prinesi, makar muhu.’ Potom je on prinio muhu i oni ga pustiše, pa je ušao u Vatru.

Drugom su rekli: ‘Prinesi!’ On reče: ‘Nikome ništa ne prinosim, osim Allahu.’ Potom ga oni ubiše, pa je ušao u Džennet.“[20]

Pa ako je ovaj ušao u Vatru zbog mušice koju je prinio kipu, kako li je tek sa onim ko prinese devu, kravu, ovcu ili sa onim ko obožava pored Allaha nekog mrtvaca, taguta, drvo, kamen i sl.

Ova dva hadisa jasno ukazuju na zabranu klanja životinje radi nekoga drugog mimo Allaha, ako se radi o veličanju i poštivanju, jer u tom slučaju klanje biva ibadet, a činjene ibadeta nekome mimo Allahu je širk.

Šejh Abdurrahman Ali Šejh veli: „Riječi: Oni mu rekoše: ‘Prinesi, makar muhu.’ Potom je on prinio muhu. Nakon toga oni ga pustiše, pa je ušao u Vatru. – ukazuju na opasnost širka, pa makar se radilo i o nečemu malom, jer čak i to vodi u Vatru. Kao što Uzvišeni kaže:

Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u Džennet zabraniti i boravište njegovo će Džehennem biti; a nevjernicima neće niko pomoći.[21]

Ovaj hadis ukazuje na opasnost činjenja širka, te da ga čovjek nekada može učiniti, a da nije ni svjestan da je to širk koji vodi u Vatru.“[22]

[1] Pogledati: El-Džami’u li ahkamil-Kur’an, 6/53.

[2] El-En’am, 162-163.

[3] Pogledati: El-Mufredat, str. 490; Mu’džemu mekajisil-lugah, 5/240.

[4] Pogledati: Tefsirul-Kur’anil-azim, 3/382; Ed-Durrul-mensur, 3/66.

[5] Fethul-medžid, 1/100. Pogledati: Kurretul-ujunil-muvehhidin, str. 67.

[6] El-Muharrerul-vedžiz, 3/505. Pogledati: Mesailu ehlil-džahilijjeti elleti halefa fiha Resulullahi ehlel-džahilijjeh, str. 142.

[7] El-Kevser, 2.

[8] Tefsirul-Kur’anil-azim, 3/381-382.

[9] El-Kevser, 2.

[10] El-En’am, 162.

[11] Medžmu’ul-fetava, 16/531-532.

[12] El-Kevser, 2.

[13] Tejsirul-azizil-hamid, str. 181.

[14] El-Maide, 3.

[15] El-Muharrerul-vedžiz, 3/95.

[16] Iktidaus-siratil-mustekim, 2/17.

[17] Pogledati: Fethul-medžid, 1/101, komentar šejha Ibn Baza na tekst Abdurrahmana Ali Šejha.

[18] Revdatut-talibin, 3/205.

[19] Bilježi ga Muslim, br. 44, str. 881.

[20] Bilježi ga Ahmed u Zuhdu, str. 17; Ebu Nuajm, 1/203. Hadis je mevkuf do Selmana Farisija, a ispravnim ga ocjenjuje Albani u Sisiletul-ehadisid-daife vel-mevdu’ahu, 12/721.

[21] El-Maide, 72.

[22] Fethul-medžid, 1/103. Pogledati: Tejsirul-azizil-hamid, str. 188.