Klanje kurbana na temelju nove kuće

Jedan od najpoznatijih oblika prinošenja žrtve u Bosni prilikom kojeg se ne postupa po uputstvima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jeste klanje zbog određenog povoda (razloga) koji šerijat nije učinio povodom za klanje životinje.

Radi se o klanju ovce na temeljima kuće,[1] kako bi krv ušla u njenu konstrukciju. Nekada se kolje i na ćošku prvog sprata kako bi se krv slila na temelje i time kuća učinila berićetnom. Ovako postupa većina ljudi.

Nekada se kolje kako bi se sačuvalo od džina i njegovog ulaska u kuću, te da se onemogući da napravi razdor među porodicom, a nekada se to radi iz oba razloga.

Ovaj oblik je veoma raširen, tako da nepostoji kuća, a da nije zaklana ovca na njenim temeljima ili ćošku.

Ovakav običaj nije vezan samo za kuće nego i za džamije, zgrade, poslovne objekte.[2]

Spomenuti postupak je postao običaj među ljudima koji se ne ostavlja, čak i od strane nekih učenjaka. Dozvola ovakvog čina došla je i od fetvai-emina u Bosni.

 

Propis klanja životinje na temelju kuće

Ovakav čin je novotarija i predstavlja vid malog širka, tj. širk u povodima, razlozima i uzrocima, jer Uzvišeni Allah nije učinio klanje na temeljima kuće uzrokom njene zaštite od šejtana ili da ona i njeni stanovnici budu berićetni.

Nema dokaza ni u Kur’anu ni u Sunnetu koji ukazuju na takvo nešto.

Širk u uzrocima je vjerovanje da obične stvari i pojave imaju mogućnost uticanja na okolinu.

Svako onaj ko uradi nešto i smatra da to ima mogućnost uticaja i djelovanja na određene stvari – a to šerijatom nije potvrđeno, niti je to potvrđeno iskustvom a ni prirodom – poredi se sa Allahom u određivanju i donošenju uzroka, i u određivanju da su ti uzroci razlog nekog dešavanja, takav je učinio Allahu širk u donošenju i određivanju tih uzroka, a on je od vrsta malog širka.

Ibn Usejmin veli: „Ono što nije potvrđeno kao uzrok sa šerijatske i materijalne (prirodne) strane nije dozvoljeno smatrati uzrokom. Onaj ko takvo nešto uradi, čini nešto što je samo Allahova vlast i nadležnost i Njegovo pravo, i zbog toga čini vid širka Allahu jer sa Njim sudjeluje u određivanju uzroka i onoga na šta oni djeluju.“[3]

Također veli: „Onaj ko tvrdi da nešto ima uticaj i da je uzrok nečemu, a Allah ga nije učinio uzrokom, ni šerijatskim ni prirodnim, poredi se sa Allahom u tome čineći Mu širk. Primjer tome: učenje Fatihe je šerijatski uzrok za izlječenje, a konzumiranje laksativa je prirodni uzrok za olakšanje stolice, i to se zna na osnovu iskustva.“[4]

Zato onaj ko vjeruje da klanje životinje (ovce) na temeljima nove kuće ili bilo koje građevine biva uzrokom tjeranja šejtana od kuće i ukućana, ili da donosi berićet ukućanima, čini mali širk, jer je učinio uzrokom nešto što Allah nije učinio uzrokom niti šerijatskim a ni prirodnim.

Međutim, nekad može da bude i veliki širk, a to je vjerovanje da klanje životinje na temeljima nove kuće samo po sebi tjera šejtana i donosi berićet (a ne Allah), i to je širk u rububijjetu, jer u tom slučaju djela koja su u nadležnosti samo Allaha pripisuje nekome ili nečemu drugom, ili ako kolje ovcu džinu, jer je klanje u ovom slučaju ibadet, pa je taj ibadet učinio nekom drugom mimo Allaha.

Ono čemu svjedoče činjenice i što sam lično provjerio kod mnogo ljudi, posebno kod starijih, jeste da onaj ko gradi novu kuću, žrtvuje životinju radi Allaha, učeći tom prilikom Bismilu, tj. ne kolje to radi džina, pa takvo djelo nije veliki širk.

Takav smatra da je klanje životinje u ime Allaha uzrok za tjeranje šejtana i donošenje berićeta u kuću i među ukućane (i zbog toga je mali širk) i nažalost taj čin postao je narodni običaj i nešto što je neizostavni dio kulture, tako da skoro niko ne pravi kuću a da tom prilikom ne zakolje ovcu, pa je to kod ljudi postala obaveza koja mora da se ispoštuje.

Šejh Ebu Bekr Zejd veli: „Jedna od ovih novotarija je i klanje na pragu kuće kada se gradnja okonča, kako bi se sačuvalo džinskog zla i prolila krv na prag ili zid.

Ovo je zabranjeno djelo i vrsta je širka, jer se kolje radi nečeg drugog, a ne radi Allaha.

Međutim, dozvoljeno je povodom okončanja gradnje kuće zaklati životinju i pozvati goste na gozbu kao vid zahvalnosti Allahu na toj blagodati.

Obaveza je muslimanu da se čuva ovih novina i harama, te da se drži puta Kur’ana i Sunneta, jer će samo tako biti spašen na ovome i na Budućem svijetu.“[5]

Mudri Zakonodavac je dao određene uzroke i radnje koje tjeraju šejtana od kuće i ukućana (dove, zikr i učenje Kur’ana), a isto tako je dao uzroke kojima se dolazi do berićeta, a nigdje se ne pominje da je klanje životinje na temelju kuće jedan od tih uzroka.

Da je to bilo propisano djelo, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi bi ga, sigurno, praktikovali, a da su ga praktikovali, bilo bi do nas preneseno. Imajući u vidu da nije preneseno, to ukazuje da takav postupak nije šerijatom određen uzrok.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je sa muhadžirima napustio Mekku i naselio se u Medini. Tada su oni sagradili veliki broj kuća i nekoliko džamija i ni na jednom temelju neke od građevina nisu zaklali životinju. A da je to bilo dobro djelo, oni bi nas zasigurno pretekli u njegovom činjenju.

Takvo nešto nije ni osjetilni uzrok, jer ovakav vid uzroka je nešto što se zasniva ili na šerijatu ili na iskustvu.

Primjer tome je med koji je osjetilni uzrok izlječenja raznih bolesti, a njegovo djelovanje je dokazano i putem vjere i putem iskustva.

Isti status imaju i savremeni lijekovi koje ljudi koriste a koji nisu spomenuti u Objavi, nego su se spoznali putem iskustva.

Što se tiče klanja životinje, niko za njega nije rekao da je na osnovu iskustva ono bilo uzrokom tjeranja šejtana ili donošenja berićeta.

Ljudi su ovo počeli činiti oponašajući nevjernike. Neki od hrišćana su imali običaj da se kolje životinja na temeljima kuće, pa su muslimani zbog slabosti svog vjerovanja i nedovoljnog razumijevanja tevhida to od njih preuzeli i učinili ga svojim neizostavnim običajem.[6]

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je oponašanje nevjernika, kazavši: “Sigurno ćete slijediti puteve onih koji su bili prije vas: pedalj za pedalj, aršin za aršin. Ako su oni ušli u gušterovu rupu, i vi ćete ući u nju!” Allahov Poslaniče – upitali smo – (misli li se to na) jevreje i kršćane? „Na koga bi drugog?“ – reče on.^[7]

Zbog toga, obaveza je muslimana da napuste ovo djelo i da se čuvaju od šejtana i traže berićet na način kako je to propisano u Kur’anu i Sunnetu, jer Mudri Zakonodavac nije ni jednu stvar ostavio a da je nije pojasnio.

Uzvišeni Allah veli:

…u Knjizi Mi nismo ništa izostavili.[8]

Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.[9]

 

[1] Pogledati: Vjerski običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, str. 42.

[2] Pogledati: Prethodni izvor, str. 42.

[3] Usejmin, Medžmu’u fetava, 1/111.

[4] El-Kavlul-mufid ala Kitabit-tevhid, 1/164.

[5] Fetava džami’ah fit-tenbihi ala ba’dil-adati vel-e’arafil-kabelijje el-muhalife liš-šer’il-mutahher, str. 40.

[6] Pogledati: Vjerski običaji muslimana u Bosni i Hercegovini, str. 42.

[7] Bilježi ga Buhari, br. 3456, str. 628; i Muslim, br. 6, str. 1154.

[8] El-En’am, 38.

[9] En-Nahl, 89.