Strah kao srčani ibadet

Strah je neugodan negativni osjećaj koji čovjek doživljava u srcu kad očekuje opasnost u budućnosti.[1]

Vrste straha:

Postoje tri vrste straha:

• Prva vrsta: Prirodni urođeni strah, a to je strah čiji su uzroci vidljivi, poput straha od neprijatelja, zvijeri, rušenja, utapanja, i sl.

Ovakav strah nema veze sa ibadetom i nije u koliziji sa imanom, niti onaj ko ga posjeduje zaslužuje osudu. To je strah koji je Allah spomenuo kada je govorio o Musau:

I Musa iziđe iz grada, ustrašen, iščekujući šta će se desiti. “Gospodaru moj,” – reče – “spasi me naroda koji ne vjeruje!” [2] 

Ovakav strah nije ibadet i njegovo nepostojanje nije obaveza i zato čovjek zbog njega ne zaslužuje osudu i ne sankcioniše se ako postoji razlog za takav strah.

Ako je taj strah samo zbog određenih priviđanja ili nema jak razlog, onda onaj ko ga posjeduje zaslužuje osudu i ukor, jer je kukavica i strašljiv.

• Druga vrsta: Strah od ljudi zbog kojeg čovjek ostavi np. Džihad ili naređivanje na dobro i odvraćanje od zla. Ova vrsta je zabranjena i zaslužuje osudu. On se smatra malim širkom koji umanjuje potpunost vjerovanja.[3]
• Treća vrsta: Strah koji označava ibadet, poniznost i veličanje.

On se naziva i tajnim (skrivenim) strahom i takav strah mora se osjećati samo prema Allahu.

Onaj ko se ovom vrstom straha boji nekog pored Allaha, čini veliki širk koji ga izvodi iz islama. Kao npr. da se čovjek pored Allaha boji kipova i umrlih kao što se boji Allaha ili nekog koga smatra evlijom, pa smatra da mu on može koristiti ili naštetiti, ili se boji šejtana i džina kako mu oni ne bi naudili ili da bi se spasio njihovog zla.[4]

Nakon što je spomenuo ovu vrstu, šejh Sulejman b. Abdullah kaže: „Rob neće biti musliman dok ovaj strah ne bude iskreno osjećao samo od Allaha, i ni od koga drugog pored Njega.“[5]

Šejh Abdurrahman b. Nasir es-Sa’di veli: „Znaj da strah i strahopoštovanje nekada mogu biti ibadet, a nekada prirodni osjećaj i adet. Sve to zavisi od uzroka i pojava vezanih za njega.

Ako su strah i strahopoštovanje vid robovanja i približavanja putem tog straha onome od koga se on osjeća i ako taj strah vodi ka unutarnjoj (suštinskoj) pokornosti, i ako sprječava od griješenja onome prema kome se on osjeća, onda je takav osjećaj straha prema Allahu jedna od najvećih imanskih obaveza. Dok je osjećaj takvog straha prema nekome mimo Allahu veliki širk koji Allah (ako čovjek umre takav) neće oprostiti, jer je Allahu učinio širk u ibadetu koji se smatra jednom od najvećih obaveza srca.“[6]

– Pohvalni iskreni strah

Pohvalni iskreni strah je onaj koji se ispriječi između čovjeka i Allahovih zabrana. Kada to prijeđe, postoji bojazan da će izgubiti nadu.[7]

Iskreni strah je strah od Allahove kazne na ovome i na Budućem svijetu, zbog ostavljanja naredbe ili činjenja zabrane. Strah je pohvalan sve dok se ne izgubi nada u Allahovu milost, ali ako on proizvede tu beznadežnost, tada se smatra pokuđenim.

Ibnul-Kajjim veli: „Pohvalni iskreni strah je onaj koji se ispriječi između čovjeka i Allahovih zabrana. Kada to prijeđe, postoji bojazan da će izgubiti nadu.

Ebu Osman kaže: ‘Iskreni strah je bojazan od formalnih i suštinskih grijeha.’ Čuo sam Ibn Tejmijju kako kaže: ‘Pohvalni strah je onaj koji ti ne da da pređeš Allahove granice.’“[8]

Ovaj strah se javlja zbog troga:

• Prvo: Spoznaja od strane roba šta je grijeh i koja je njegova pogubnost.
• Drugo: Vjera u postojanje prijetnje, te da je Allah za grijeh pripremio sankciju.
• Treće: Svijest da ga grijeh može zaustaviti ka putu koji vodi ka pokajanju.[9]

Zbog toga, učenjaci kažu: Što je veća spoznaja Allaha, sve je veći strah od Njega.

Allah kaže:

A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni.[10]^/[11]

Važnost straha i njegova vrijednost

Strah od Allaha jedan je od najboljih i najvrednijih srčanih ibadeta, kao i jedan od ibadeta koji su najkorisniji za srce. Taj strah je obaveza svakoj šerijatski punoljetnoj osobi.[12]

Njega Uzvišeni Allah naređuje u Svojoj Knjizi:

To vas je samo šejtan plašio pristalicama svojim, i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici![13]

Strah od Allaha je uslov imana i dokaz njegove ispravnosti.

Iskreni strah od Allaha je put kojim idu bliski Allahovi robovi, poslanici, meleki, evlije i dobri ljudi. Upravo zbog toga, Uzvišeni Allah iznosi pohvalu takvima.

O vjerovjesnicima kaže:

Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni.[14] 

O melekima Allah kaže:

Boje se Gospodara svoga, koji vlada njima, i čine ono što im se naredi.[15] 

A oni su i sami, iz strahopoštovanja prema Njemu, brižni.[16] 

O mu’minima Allah kaže:

 …i oni koji poštuju ono što je Allah naredio da se poštuje i Gospodara svoga se boje i obračuna mučnog plaše.[17] 

Uzvišeni Allah onima koji Ga se boje obećava oprost i veliku nagradu, te Džennet i zadovoljstvo.

On veli:

Onima koji se Gospodara svoga boje i kad ih niko ne vidi – oprost i nagrada velika![18]

A za onoga koji se stajanja pred Gospodarom svojim bojao biće dva perivoja.[19]

A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao Džennet će boravište biti sigurno.[20]

Uzvišeni Allah je strah od Njega uslov putem kojeg se ostvaruje pravo vjerovanje.

On veli:

To vas je samo šejtan plašio pristalicama svojim, i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici![21]^/[22]

U Sunnetu se navodi dokaz koji ukazuje na vrijednost ovog srčanog ibadeta.

Naime, Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Neki čovjek koji nikada nije uradio nijedno dobro djelo oporučio je da, kada umre, spale njegovo tijelo, te da polovicu prospu po kopnu, a drugu polovicu u more.

‘Tako mi Allaha, kada bi me Allah mogao sakupiti i proživiti, sigurno bi me kaznio tako žestoko kako nije kaznio nikoga u svim svjetovima!’ – kazao je.

Kada je umro, oni su to učinili, ali Allah je naredio moru i kopnu da skupe njegove ostatke, pa ga je onda upitao: ‘Zašto si to učinio?’ On je odgovorio: ‘Iz straha od Tebe, to Ti najbolje znaš.’, pa mu je Allah oprostio.“[23]

Iz ovih ajeta i hadisa vidimo da je Allah naredio svakom šerijatskom obvezniku da ima strah od Njega, te da je strah od Allaha nerazdvojivi dio imana i uslov, te dokaz njegove ispravnosti. Također, iz ovoga razumijemo da je strah od Allaha ibadet srca koji se mora činiti samo Njemu, a da onaj ko taj strah osjeća prema drugome čini širk.

U uvodu svoje knjige Et-tahvifu minen-nar, Ibn Redžeb veli: „Uzvišeni Allah je stvorio stvorenja da Ga spoznaju, obožavaju i od Njega strahuju, stoga im je ukazao na mnoge dokaze Njegove veličine i uzvišenosti kako bi prema Njemu strahopoštovanje iskazivali.

Opisao je mjesto i žestinu kazne koja slijedi svakom koji Mu bude nepokoran, kako bi se od nje spasili činjenjem dobrih djela.

Stoga Uzvišeni u Svojoj Knjizi na mnogo mjesta spominje vatru i patnje koje je pripremio za Svoje neprijatelje.

Od tih patnji su: drvo zekum, trnje, ključala voda, lanci, okovi i druge patnje i tegobe. Time Allah upozorava Svoje robove i poziva ih na bogobojaznost i strahopoštovanje, te da požure sa izvršavanjem onoga što im On naređuje, voli i sa čime je zadovoljan.

Također ih poziva da se klone onoga što je zabranjeno, što On ne voli i sa čime nije zadovoljan. Ko pažljivo razmisli o plemenitom Kur’anu, u njemu će naći mnoge pouke.

I praksa Allahovog Poslanika, alejhi sellam, koja tumači Kur’an, također je puna pouka, kao i životopis prvih generacija, okićenih znanjem i imanom, ashaba, tabi’ina i onih koji ih slijede u dobru.

Ko upozna njihov životopis saznaće šta je to što ih je podiglo na visok stepen bogobojaznosti, skrušenosti i apsolutne pokornosti. To je čvrsto pridržavanje naredbi i suzdržavanje i od najmanjih pokuđenih djela, a o činjenju zabranjenih stvari nisu ni pomišljali.“[24]

Treba znati da je strah od Allaha razlog činjenja dobrih djela i izvršavanja obaveza, te razlog ostavljanja i udaljavanja od zabrana.

Zato, svaki pojedinac među nama treba da u svome srcu gaji osjećaj straha od Allaha i da odgaja generacije koje će svoje srce ispuniti ovim osjećajem, “zato što je strah od Allaha  temelj svakog dobra, i ovosvjetskog i onosvjetskog, na šta ukazuje ajet:

I kad Musaa srdžba minu, on uze ploče na kojima je bilo ispisano uputstvo na Pravi put i milost za one koji se Gospodara svoga boje.[25]

To su oni uspješni koje Allah spominje u ajetu:

Njima će Gospodar njihov na Pravi put ukazati i oni će ono što žele ostvariti.[26]

To su bogobojazni vjernici koje Allah spominje kada kaže:

Elif Lam Mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali.[27]

U ajetu koji govori o dobročinstvu Uzvišeni Allah kaže:

Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.[28]

To su oni koji slijede Knjigu, o kojima Allah kaže:

Onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti.[29]

Onome ko ne bude nesretan biće milost ukazana. To su oni koji su na Pravome putu, kojima je Allah blagodat dao, od vjerovjesnika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi, oni na koje se nije rasrdio i koji nisu zalutali.

Oni koji zaslužuju milost nisu među onima koje Allahova srdžba obuhvata, a oni koji slijede uputu ne mogu nikako biti među zalutalim.

Na osnovu ovoga znamo da su bogobojazni, ustvari, oni koji od Allaha strahuju, koji zaslužuju da u Džennet uđu, bez prethodne kazne. To su oni koji posjeduju obavezni iman (vjerovanje).“[30]

– Strah od nekoga mimo Allaha

Činiti srčane ibadete nekome pored Allaha je vid širka. Među te ibadete ubraja se i strah koji se naziva i tajnim (skrivenim).

Postoje mnogobrojni dokazi da je ovaj vid straha ibadet koji se ispoljava isključivo i samo Allahu, i da je širk ukoliko se taj strah osjeća prema nekome pored Allaha.

Ovim vidom straha tajnim (skrivenim) ne treba se bojati nikoga osim Allaha.

Ovaj strah znači: da se rob plaši nekoga mimo Allaha da će mu taj neko svojom voljom i snagom nanijeti neko iskušenje i nedaću.

Takvo uvjerenje je veliki širk, iz razloga što se vjeruje da neko drugi pored Allaha može koristiti ili štetiti.

Uzvišeni veli:

Samo se Mene bojte.[31]

Njih se ne bojte, nego se Mene bojte.[32] 

Nemojte se ljudi bojati, nego se bojte Mene.[33] 

Ibnul-Kajjim veli: „Strah je robovanje srca i ono nije ispravno ako se ispolji nekome pored Allaha.“[34]

Tumačeći ajet:

To vas je samo šejtan plašio pristalicama svojim, i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici![35]

Abdurrahman b. Hasan kaže: „Ovim Allah zabranjuje da se boji nekoga mimo Njega i naređuje da se samo od Njega strahuje. To je, ustvari, iskrenost koju Allah naređuje Svojim robovima i sa kojom je zadovoljan.

Ako se oni budu samo Njega iskreno bojali i samo Njemu sve ibadete činili, On će im dati ono čemu se oni nadaju i sačuvaće ih straha i na ovome i na Onome svijetu.“[36]

Šejh Sulejman b. Abdullah, komentarišući ovaj ajet, kaže: „Allah naređuje da se ovaj vid straha ispoljava iskreno samo prema Allahu i obavještava da je on uslov vjerovanja.

Onaj ko ne osjeća taj strah, nije ostvario i upotpunio obavezno vjerovanje. Ajet, dakle, ukazuje, da je iskreni strah od Allaha obavezno djelo.“[37]

Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 11: Srčani ibadeti – mr. Jakub Alagić

[1] Pogledati: Muhtesar minhadžil-kasidin, 385.

[2] El-kasas, 21.

[3] Pogledati: Fethul-Medžid, str. 396; Tejsirul-azizil-hamid, 363.

[4] Pogledati: Fethul-Medžid, str. 395; Tejsirul-azizil-hamid, 363; El-Kavlul-mufid, 2/68; I’anetul-mustefid, 2/49.

[5] Tejsirul-azizil-hamid, 363.

[6] El-Kavlus-sedid fi mekasidit-tevhid (u sklopu poslanica šejha Sa’dija), str. 47-48.

[7] Pogledati: Medaridžus-salikin, 2/140.

[8] Medaridžus-salikin, 1/514.

[9] Pogledati: Tarikul-hidžretejni, 283; Medhal li dirasetil-akidetil-islamijje ala mezhebi ehlis-sunneti vel-džema’ati, str. 119.

[10] Fatir, 28.

[11] Pogledati: Tarikul-hidžretejni, 283.

[12] Pogledati: Medaridžus-salikin, 2/136.

[13] Ali Imran, 175.

[14] El-Enbija, 90.

[15] En-Nahl, 50.

[16] El-Enbija, 28.

[17] Er-Ra’d, 21.

[18] El-Mulk, 12.

[19] Er-Rahman, 46.

[20] En-Nazi’at, 40-41.

[21] Ali Imran, 175.

[22] Pogledati: Tarikul-hidžretejni, 282.

[23] Bilježi ga Muslim, br. 2756, str. 1185.

[24] Et-tahvifu minn-nar, str. 15-16.

[25] El-E’araf, 154.

[26] El-Bekare, 5.

[27] El-Bekare, 1-2.

[28] El-Bekare, 177.

[29] Taha, 123.

[30] Medžmu’ul-fetava, 8/20-21.

[31] El-Bekare, 40.

[32] El-Bekare, 150.

[33] El-Maide, 44.

[34] Tarikul-hidžretejni, 437.

[35] Ali Imran, 175.

[36] Fethul-Medžid, str. 396.

[37] Tejsirul-azizil-hamid, 363.