Srčani ibadeti i njihova važnost

Postoji nekoliko vrsta ibadeta, a jedna od njih su i ibadeti srca. Zbog toga islamski učenjaci dijele ibadete na nekoliko vrsta:

• Prva: Srčani ibadeti, koji se izvršavaju srcem.
• Druga: Govorni ibadeti, koji se izvršavaju jezikom.
• Treća: Fizički ibadeti, koji se izvršavaju ostalim tjelesnim organima.
• Četvrta: Ibadeti koji se čine putem imetka.

Srčani ibadeti su najbolji i najveličanstveniji, ali isto tako i najopasniji za insana.

Najvažnija djela srca su: ljubav, strah, nada, pouzdanje, od njih su i uvjerenje i ubjeđenje, kao npr. da neko kaže: „Moje srce smatra i uvjereno je u postojanje jednog istinskog Boga koji nema sudruga!“ Ili ubjeđenje da se Allah nad Aršom uzvisio.

Isti je slučaj i sa vjerovanjem u sva druga Allahova svojstva.

Sve se ovo smatra djelima srca i zato se ne treba obazirati na riječi onih neznalica koji tvrde da nije poenta u tematici tevhida, tj. tevhid nije bitan, jer on, kako kažu, razdvaja muslimane, te da je tevhid samo puka teorija iz koje ne proizlaze djela.

Ovi uopće i ne znaju da iz pitanja tevhida proizlazi najveće i najznačajnije djelo, a to je djelo srca koje je osnova i temelj svih drugih fizičkih djela. Tevhid je sredstvo kojim se srce čisti od prljavštine širka (idolatrije), kao što Uzvišeni kaže:

O vjernici, mnogobošci su sama pogan (nečist).[1]

Ovdje se pod nečist misli da su im uvjerenja i srca nečista, isprljana najvećom nečistoćom zvanom mnogoboštvo, i da su im srca crna od širka i nevjerstva, te da je najveće i najbolje čišćenje, ustvari, čišćenje srca.

Uzvišeni Allah kaže:

Uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi![2]  

Uspjeće samo onaj ko je očisti, tj. očisti dušu i srce od širka i grijeha. Najopasnija nečistoća je nečistoća srca i njegova isprljanost širkom, dok je najbolje sredstvo za njegovo čišćenje tevhid, a to je čišćenje srca od raznih neispravnih vjerovanja.

Ispravna uvjerenja su ono što se od svakog čovjeka traži i zato se ne smije kazati da su ona samo teorija i da je potrebno zanimati se samo fizičkim djelima. Djela srca su među najvažnijim djelima, dok ih fizička djela slijede i prate.

Upravo zbog toga, grijesi srca su opasniji nego grijesi koji se čine organima. Pretvaranje je veliki grijeh, kao i oholost. Sve su to grijesi čije je mjesto u srcu i oni su vid širka.

U djela srca ubraja se i ljubav prema Allahu i ljubav u ime Allaha, koja se smatra ibadetom.

U ibadete srca i njegova djela ubraja se i oslanjanje (pouzdanje) na Allaha. Oslanjanje na Allaha je djelo srca i srčani ibadet, kao što su i strah i nada srčani ibadeti i djela srca, i dr.

Ne voli se niko osim Allah, ni na koga se ne oslanja osim na Njega, nikome se ne nada i ni od koga se ne strahuje osim od Njega i nikom se ibadet ne čini i ne namjerava osim Njemu.

Ovo je, ustvari, značenje ostvarivanja tevhidul-ibadeta u srcu.

Dakle, ne voli se niko osim Allah, ne nada se i ne strahuje se ni od koga osim od Allaha i ne oslanja se ni na koga osim na Njega.

Ako se čovjek pretvara, počinio je širk. Ako padne u bilo koji oblik negiranja vezanog za srčana uvjerenja, počinio je širk.

Onaj ko učini bilo koje djelo srca koje je u koliziji sa tevhidom, pa se npr. boji nekog mimo Allaha, ili se oslanja na nekog mimo Njega, takav nije upotpunio tevhid srcem, tj. djelima srca.

 – Važnost srčanih ibadeta

Pod srčanim ibadetima se misli na djela srca, dakle, djela koja su vezana samo za srce, a ne i za ostale organe.[3]

Svi srčani ibadeti su dio vjerovanja (imana),[4] bilo to onih koji se smatraju uslovima ispravnosti kelimei-šehadeta la ilahe illellah, poput: uvjerenja, iskrenosti, prihvatanja ili onih koji su temelji ibadeta, kao što su: ljubav, strah, nada.

Djelo srca je važnije od govora jezika i fizičkog djela, jer ono je temelj.

Hafiz Hakemi kaže: „Znaj da Allah ne prihvata vanjska djela ako nisu zasnovana na djelima srca.“[5]

Ibn Tejmijje kaže: „U suštini, temelj vjere su suštinske (unutarnje) stvari, bile one vezane za nauku ili djela. A vanjska djela ne koriste ako nisu popraćena unutarnjim (srčanim).“[6]

Također kaže: „Vjera u srcu je temelj i osnova, dok su vanjska (fizička) djela ogranci, njima se upotpunjuje vjerovanje.“[7]

Ibnul-Kajjim kaže: „Allah kod roba ima pravo na dvije vrste robovanja: formalno i suštinsko. On ima pravo da bude obožavan srcem i da bude obožavan riječima i fizičkim djelima… Djelo srca je srž robovanja, pa ako fizička djela ne budu popraćena i srcem, onda su ona poput tijela bez duše.“[8]

Šejh Muhammed b. Abdulvehhab kaže: „Djela srca su najveličanstveniji zahtjev koji se traži.“[9]

U uvodu knjige Et-tuhfetul-irakijje, Ibn Tejmijje kaže: „Ovo je skraćeni govor vezan za djela srca… Ona su temelj vjerovanja i pravilo vjere, poput ljubavi prema Allahu i Poslaniku, oslanjanja na Allaha i iskrenog ispovijedanja vjere samo Njemu, zahvalnosti i strpljivosti na izvršavanju propisa, nade i straha od Njega, kao i svega drugo što slijedi.“[10]

Na drugom mjestu veli: „Svaka riječ i djelo moraju imati svoju formu i suštinu. Forma riječi je ono što se govori jezikom a suština je značenje toga sadržano u srcu. Forma djela su postupci i pokreti, a suština toga su namjere i ciljevi koji se nalaze u srcu.“[11]

Na osnovu ovih, a i drugih citata, biva nam jasna važnost srčanih djela, a to su djela koja su povezana sa srcem i rob ih putem njega izvršava.

Srce je najvažniji organ koji čovjek posjeduje. Srce upravlja svim drugim organima i svi organi njemu se pokoravaju. Ono je to koje usmjerava i naređuje.

Na ovo ukazuje i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada kaže: „U tijelu ima jedan organ, ako je on zdrav, biće zdravi i ostali organi tijela, a ako je taj organ bolestan, biće bolesni i ostali dijelovi tijela. Taj je organ srce.“[12]

Ovaj hadis pojašnjava da je ibadet srca glavni temelj i osnova. Zato je najopasniji vid ropstva da se porobi ljudsko srce.

Ibn Tejmijje kaže: „Porobljavanje srca opasnije je nego porobljavanje tijela, jer onaj ko je fizički porobljen, ne obraća pažnju na to, ako mu je srce smireno i staloženo.

 Međutim, ako je srce koje upravlja tijelom porobljeno, ako je postalo rob nekome mimo Allahu, onda je to pravo poniženje. Robovanje se ispoljava onome ko je to srce porobio.“[13]

Veoma jasan dokaz koji ukazuje da je srce porobljeno i da robuje nekome osim Allahu jeste kada se djela vezana za srce čine nekome drugome pored Njega, što rezultira da se robovanje koje mora biti usmjereno samo Allahu ispoljava bespravno nekome drugome.

U najvažnija djela srca ubrajaju se: ljubav, strah, nada, oslanjanje, traženje pomoći, poniznost.  

Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 11: Srčani ibadeti – mr. Jakub Alagić

[1] Et-Tevbe, 28.

[2] Eš-Šems, 9-10.

[3] Pogledati: E’amalul-kulub, hakikatuha ve ahkamuha inde ehlis-sunneti vel-džema’ati ve inde muhalifihim, str. 154.

[4] Pogledati: Medžmu’ul-fetava, 7/537.

[5] Mearidžul-kabul, 2/541.

[6] Et-Tuhfetul-irakijjeh fil-e’amalil-kalbijjeh, str. 308.

[7] Medžmu’ul-fetava, 10/355.

[8] Bedai’ul-fevaid, 3/710.

[9] Kitabu tevhid (u sklopu djela koje je napisao Muhammed b. Abdulvehhab), 6/25.

[10] Et-Tuhfetul-irakijjeh fil-e’amalil-kalbijjeh, str. 289.

[11] Medžmu’ul-fetava, 13/262.

[12] Bilježi ga Buhari, br. 52, str. 17.

[13] Medžmu’ul-fetava, 10/186.