Povezanost ljubavi, straha i nade

Ljubav, strah i nada su tri srčana djela na kojima se zasniva ibadet i iz svakog od njih proizlazi drugo.

Shodno ljubavi i njenoj jačini biva i nada. Svako onaj ko voli, ujedno i strahuje i nada se. On se nada da će dobiti ono što najviše voli, a također i puno strahuje.

Strah i nada također su usko povezani, jer svako ko strahuje ima i nadanje, i obrnuto, svako ko se nada, ujedno i strahuje. Strah bez nade je pesimizam, a nada bez straha  je sigurnost od Allahove kazne, a i jedno i drugo predstavlja veliki grijeh.

Gubitak nade i pesimizam po pitanju Allahove milosti je, ustvari, loše mišljenje o Allahu, a onaj ko ne strahuje od Allahove kazne čini loša djela.[1]

Uzvišeni Allah kaže:

Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji.[2] 

„Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli.“ – reče on.[3]  

Onome ko osjeća strah nije dozvoljeno da gubi nadu u Allahovu milost, nego mora pored straha da ima i nadu, da radi dobra djela i da strahuje od Allahove kazne, te da se nada Njegovom oprostu i nagradi.

Iz nade neminovno proizlazi strah, jer da toga nema, čovjek bi bio siguran. A iz straha proizlazi nada, jer da nje nema, čovjek bi izgubio nadanje u Allahovu milost.

Strah nije nešto što je suprotno nadi, nego je usko povezan s njom. Nada je vodič, a strah upravitelj. Nada i strah podrazumijevaju ljubav i od nje zavise.[4]

Ibn Tejmijje veli: „Ako je ljubav osnova svakog vjerskog djela (ibadeta), onda strah i nada neminovno podrazumijevaju ljubav i od nje zavise. Onaj ko se nada želi da ostvari ono što voli, a ne ono što mrzi, dok onaj ko strahuje, bježi od straha, kako bi došao do onoga što voli i što mu je drago.“[5]

Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi hvali one koji su spojili strah i nadu:

Da li je onaj koji u noćnim satima u molitvi vrijeme provodi, padajući licem na tlo i stojeći, strahujući od Onoga svijeta i nadajući se milosti Gospodara svoga…

Reci: “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!”[6] 

Ibn Tejmijje veli: „Strahopoštovanje obuhvata nadu, jer da nema nje, to bi onda bio pesimizam i beznadežnost u Allahovu milost.

Također, iz nade proizlazi strah, jer da toga nema, čovjek se ne bi bojao Allahove kazne. Oni koji se nadaju milosti i strahuju od kazne su učenjaci koje je Uzvišeni Allah pohvalio.“[7]

Uzvišeni Allah opisao je Svoje vjerovjesnike i dobre robove kao one koji kod sebe spajaju nadu i strah i Allaha dozivaju iz straha i nade, tj. nadajući se Njegovoj milosti i strahujući od Njegove kazne.

Uzvišeni kaže:

Odazvasmo mu se i, izliječivši mu ženu, Jahjāa mu poklonismo. Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi (regaben) i strahu (rehaben), i bili su prema Nama ponizni.[8]  

Oni kojima se oni mole sami traže načina kako će se što više Gospodaru svome približiti, i nadaju se milosti Njegovoj i plaše se kazne Njegove.

A kazne Gospodara tvoga svako se treba čuvati.[9]  

Na osnovu ovih, kao i drugih dokaza, znamo da čovjek u svakome stanju treba biti od onih koji se nadaju i koji strahuju, od onih kojih je strah Njegove kazne i koji se nadaju Njegovoj milosti i nagradi.

Ibnul-Kajjim veli: „Srce je kao ptica u svojoj putanji ka Uzvišenom Allahu. Ljubav je njena glava, a strah i nada su njena krila. Kad su glava i krila zdravi, onda ptica savršeno leti. Kad se odsiječe glava, onda ptica umire. A kad ostane bez krila, onda je izložena napadima lovaca i orlova.

Naši dobri prethodnici iz prvih generacija smatrali su poželjnim (mustehabom) da kod zdravog mladog čovjeka bude strah jači od nade, a kod starog čovjeka i prilikom odlaska sa ovoga svijeta da bude nade jača od straha.

Kada je Muaz bio na samrti, kazao je: „Allahu, strahovao sam od Tebe, sada se nadam Tvojoj milosti.“[10]^/[11]

Ibn Tejmijje prenosi da je neko od učenjaka prvih generacija kazao: “Ko Allaha obožava samo iz ljubavi, on je otpadnik od vjere (zindīk)[12], a ko Ga obožava samo iz straha, on je harurija.[13]

Ko Ga obožava samo sa nadom, on je murdžija[14], a ko Ga obožava s ljubavlju, strahom i nadom, on je istinski vjernik, monoteist!”[15]

Dakle, ako se čovjek osloni samo na ljubav, bez straha i nade, to ga može odvesti u propast, a ako mu se uz ljubav nađu i strah i nada, onda se on nalazi na pravom putu koji vodi ka Allahu.

Na osnovu kazanog, zaključujemo da se ibadet zasniva na tri srčana djela: ljubavi, nadi i strahu i da svako od tih djela podrazumijeva drugo, te da ona ne idu jedno bez drugog.

Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 11: Srčani ibadeti – mr. Jakub Alagić

[1] Pogledati: E’amalul-kulub, hakikatuha ve ahkamuha inde ehlis-sunneti vel-džema’ati ve inde muhalifihim, str. 235.

[2] El-E’araf, 99.

[3] El-Hidžr, 56.

[4] Pogledati: E’amalul-kulub, hakikatuha ve ahkamuha inde ehlis-sunneti vel-džema’ati ve inde muhalifihim, str. 236.

[5] Et-Tuhfetul-Irakijjeh, str. 399.

[6] Ez-Zumer, 9.

[7] Ibn Tejmijje, El-Iman, str. 21.

[8] El-Enbija, 90.

[9] El-Isra, 57.

[10] Muhtesar minhadžil-kasidin, 595.

[11] Medaridžus-salikin, 2/145. Pogledati: Medžmu’ul-fetava, 15/21.

[12] Može se desiti da ga ta ljubav nadvlada pa da zastupa uvjerenje Božijeg utjelovljenja, kao što se desilo sa nekim sufijama.

[13] Može se desiti da ga taj strah nadvlada pa da zastupa stav haridžija koji su muslimane smatrali nevjernicima zbog velikih grijeha.

[14] Može se desiti da ga ta nada nadvlada pa da zastupa stav murdžija koji ne prave razliku između vjernika i griješnika, dobročinitelja i razvratnika, jer po njima su svi oni isti, potpunog imana.

[15] Medžmu’ul-fetava, 10/81.