Poniznost kao srčani ibadet
Učenjaci pod izrazom el-hudu’u smatrali su: predanost Allahovim naredbama koja je popraćena ljubavlju i poniznošću prema Njemu, te smirenošću i veličanjem.[1]
Ovo je, ustvari, srž i glavnica ibadeta. Svaki rob je ponizan i predan Allahu u onoj mjeri koliki je njegov iman. Dakle, izraz el-hudu’u obuhvata sve vrste ibadeta.
– Položaj poniznosti u vjeri
Poniznost je jedan od najznačajnijih ibadeta srca, jer ibadet počiva na dva velika temelja: vrhuncu poniznosti i vrhuncu ljubavi.[2] Nijedan ibadet neće biti od koristi ako jedan od ova dva temelja nedostaje.[3]
Poniznost je vrsta ibadeta koja se mora ispoljavati samo Allahu. Nikome se ne smije poniziti niti predati, na bilo koji način, mimo Uzvišenom Allahu, bez obzira koliko se taj neko ili nešto smatrao važnim i bitnim.
Ibn Tejmijje kaže: „Poniznost i pokornost srca, te priznanje rububijjeta i ubudijjeta (uluhijjeta) biva isključivo samo Allahu jedinom.“[4]
To je zbog toga što je ibadet vid poniznosti i predanosti, što jasno ukazuje na važnost poniznosti u vjeri.
Kurtubi kaže: „Temelj ibadeta je poniznost i predanost.“[5]
Munavi kaže: „Ibadet je propisan samo da se putem njega iskaže poniznost Allahu i ovisnost o Njemu.“[6]
Potpuna predanost Allahu vodi ka visokim položajima i na ovome i na Onome svijetu, jer: „Što se rob više ponizi i preda Allahu i što više iskaže ovisnost i potrebu za Njim, sve Mu je bliži i položaj mu je viši. Najsretniji ljudi su oni koji najviše robuju Allahu.“[7]
Kolika je važnost poniznosti u vjeri govori i činjenica da je rob najbliži Allahu onog momenta kada se potpuno ponizi i preda Njemu, a vrhunac toga se postiže na sedždi, kada rob stavlja na zemlju svoj najbolji i najcjenjeniji dio tijela.
Uzvišeni Allah kaže:
Ne valja to! Ti njega ne slušaj, već molitvu obavljaj (padaj na sedždu), i nastoj da se Gospodaru svome približiš![8]
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Rob je najbliži Allahu kada je na sedždi, zato tada što više činite dove.“[9]
Munavi kaže: „Hadis: što više čini sedždu, tj. na sedždi ostani dugo, duže nego na ostalim namaskim ruknovima, jer se na taj način iskazuje predanost i poniznost Allahu, te potreba i ovisnost o Njemu, koji je vladar svih vladara.
(Nećeš učiniti sedždu, a da ti Allah neće podići položaj za jedan stepen) tj. visoko položaj na Onome svijetu.
Ukoliko rob bude činio sedždu i ustrajavao u tome, to će ga odvesti na najviše stepene i približiće ga Allahu.“[10]
Dolazak do ovih rezultata i položaja nije uslovljen samo poniznošću prilikom činjenja sedžde nego se odnosi i na svaki vid poniznosti Allahu, u bilo kojoj situaciji.
Poniznost roba Allahu u svakome stanju čini ga bližim Njemu, što dovodi do veće mogućnosti da mu se dove prime i uslišaju.
Cilj svega što je ranije spomenuto jeste da se postigne Allahovo zadovoljstvo, jer se samo preko njega može doći do ovosvjetske i onosvjetske sreće. Međutim, ta sreća ne može se ostvariti bez potpune predanosti i poniznosti Allahu, Gospodaru svega.
Na važnost i položaj poniznosti u vjeri ukazuje i činjenica da je predanost i poniznost Allahu stalna praksa Njegovih odabranih robova, koje On hvali.
Oni Mu se ponizno i skrušeno obraćaju, moleći Ga za svoje potrebe. Primjer tome je Isa, alejhisselam, koji, kada bi htio da Allah preko njega pokaže neko čudo, poput oživljavanja mrtvih, liječenja gubavih, oživljavanja ptice napravljene od ilovače, prvo bi se ponizio pred Allahom i svoje želje Njemu usmjerio, te Mu se potpuno predao, sve dok On to ne bi učinio.[11]
Kada bi Allah dao svojim vjerovjesnicima neko nadnaravno djelo ili Svoje evlije pomogao nekim čudom, oni bi Mu se još više predali i svoju skrušenost i poniznost prema Njemu ispoljili.
El-Kelabazi veli: „Kada se Allahovim evlijama desi neko čudo, oni samo još više povećaju svoju predanost, poniznost, skrušenost i strahopoštovanje prema Allahu, još više se smatraju manjkavim i odazivaju se obavezama kojim ih je Allah zadužio.
To im samo dadne i poveća snagu u borbi protiv sebe i svojih prohtjeva i poveća im zahvalnost Allahu na onome što im daje.“[12]
– Ispoljavanje poniznosti nekome mimo Allahu
Poniznost je ibadet, a činjenje ibadeta nekome drugome mimo Allahu je širk. Svaki vid i oblik ove poniznosti obaveza je ispoljavati samo Allahu, jedinom, koji nema sudruga, bez obzira radilo se o poniznosti srca ili tijela.
Onaj ko neki od ovih ibadeta, koji se trebaju činiti samo Allahu, ispolji nekome pored Njega, čini širk pa makar izgovarao kelimei-šehadet, jer nije radio po onome što proizlazi iz tih riječi, kao što je ihlas, iskrenost ibadeta Allahu.
Postoje mnogobrojni dokazi koji ukazuju da je ovaj ibadet Allahovo pravo, da je robu obaveza da ga čini samo i jedino Allahu, te da je mušrik onaj ko ga bude činio nekome drugome mimo Njega.
Uzvišeni kaže:
I padaju licem na tlo plačući, i On im uvećava strahopoštovanje.[13]
U hadisu koji bilježi Muslim spominje se dova koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio na ruku’u: „ Haše’a leke sem‘i ve besari ve muhhi, ve‘azmi ve’asabi. / Tebi skrušenost i poniznost iskazuje moj sluh i vid moj, i moje misli, kosti moje i nervi moji.“[14]
Nikakva se korist ne može ostvariti, niti kakvo zlo otkloniti, ukoliko bi čovjek ove ibadete činio stvorenjima, pa kako onda voljeti nekoga, strahovati i nadati se njemu, biti mu ponizan i od njega pomoć tražiti, a taj nije u mogućnosti da sam sebi kakvo dobro pribavi ili od sebe kakvu štetu otkloni, a pogotovo to nije u mogućnosti učiniti drugima!
Uzvišeni Allah veli:
O ljudi, evo jednog primjera, pa ga poslušajte: oni koje vi pored Allaha obožavate ne mogu nikako ni mušicu stvoriti, makar se radi nje sakupili. A ako bi mušica nešto ugrabila, oni to ne bi mogli od nje izbaviti; nejak je i onaj koji se klanja, a i onaj kome se klanja![15]
Ako znamo da u svemiru nema niko mimo Allaha ko može nešto dati ili spriječiti, korist ili štetu donijeti, sreću ili nesreću dati, onda nije razumno da sve ovo tražimo od nekog drugog osim od Njega i da nekog drugog mimo Njega volimo, strahopoštovanje mu ispoljavamo, te da se na drugog pored Allaha oslanjamo i ponizni mu budemo.
Onaj ko voli nekog drugog pored Allaha, strahuje od njega, nada mu se i ponizan mu je, kao što to čini Allahu, postaje mušrik. Kako li je samo ovakva osoba bezumna!?
Onim iskrenim vjernicima koji ibadet čine samo Allahu, On obećava velike nagrade i na ovome i na Onome svijetu, a te nagrade su plodovi njihove poniznosti i predanosti Uzvišenom Allahu i udaljavanja od širka i njegovih pripadnika.
Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 11: Srčani ibadeti – mr. Jakub Alagić
[1] Pogledati: Medžmu’ul-fetava, 28/31; Medaridžus-salikin, 2/151; Fetaval-e’immetin-nedždijje, 1/110.
[2] Pogledati: Et-Tuhfetul-irakijjeh, 82. Pogledati: Medaridžus-salikin, 1/160.
[3] Pogledati: Mearidžul-kabul, 2/541
[4] Medžmu’ul-fetava, 4/360.
[5] Tefsirul-Kurtubi, 1/157.
[6] Fejdul-kadir, 3/540.
[7] Medžmu’ul-fetava, 4/39.
[8] El-Alek, 19.
[9] Bilježi ga Muslim, br. 482, str. 202.
[10] Fejdul-kadir, 4/334.
[11] Pogledati: El-I’alam bima di dinin-nasara minel-fesadi vel-evham ve izharu mehasinil-islam, str. 134.
[12] Et-te’arruf li mezhebit-tesavvuf, str. 73, Darul-kutubil-ilmijje, Bejrut, 1400 h.
[13] El-Isra, 109.
[14] Bilježi ga Muslim, br. 771, br. 800.
[15] El-Hadždž, 73.
