Nada kao srčani ibadet

Ibnul-Kajjim veli: „Nada je skretnica koja okreće i usmjerava srce ka mjestu Voljenog, a to je Uzvišeni Allah i Budući svijet, uljepšavajući njegovo putovanje… a kazano je i: To je radovanje darežljivošću i dobročinstvu Uzvišenog Allaha i zadovoljstvo pojavom velikodušnosti Slavljenoga… a kazano je još i: Uvjerenje u darežljivost Gospodara svih svjetova.“[1]

Nada je ibadet i ta nada se ima samo u Allaha. Rob se nada Allahu da će mu oprostiti grijehe, da će ga uputiti na Pravi put, da će ga opskrbiti, da će mu potomstvo dati, da će mu, kad Ga zamoli, dovu uslišati, itd.

– Vrste nade:

Postoje tri vrste nade: dvije su pohvalne, a jedna je samo obmanjivanje i ona je za pokudu.

Ibnul-Kajjim veli: „Nada se dijeli na tri vrste: dvije vrste koje su veoma pohvalne i treća koja je varljiva i zaslužuje svaku osudu.

• Prve vrsta: Nada osobe koja obavlja svoje ibadete na najljepši način nadajući se Allahovoj nagradi.
• Druga vrsta: Nada osobe koja učini neki grijeh pa se zbog njega pokaje Allahu nadajući se Njegovome oprostu, dobročinstvu, darežljivosti, dobroćudnosti i plemenitosti.
• Treća vrsta: Nada osobe koja se kreće u nemoralnim i griješnim poslovima nadajući se Allahovom oprostu, ali ne izvršavajući djela koja bi dovela do toga. Ovo je čisto zavaravanje i lažna želja i nada.“[2]

– Pohvalna nada

Pohvalnom nadom se računa samo ona nada koja se nađe pri osobi koja je učinila neko dobro djelo, nadajući se sevapu kod Allaha, ili se, pak, pokajala od grijeha, nadajući se prihvatanju pokajanja od Allaha. Nada bez truda je samo pusta želja koja zaslužuje svaki vid osude.[3]

Uzvišeni Allah veli:

Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. – A Allah prašta i samilostan je.[4] 

Govoreći o ovome ajetu Ibn Ebil-Izz kaže: „Pogledaj kako je njihova nadanja vezao za ispravno vjerovanje i ona bogougodna djela! Nada, dakle, može biti samo onda kada se zadovolje pretpostavke koje nalaže Allahova mudrost, Njegov zakon, Njegova svemoć, Njegova nagrada i plemenitost.

Kada bi se neki čovjek koji posjeduje zemlju nadao prihodima sa nje koji će mu biti od koristi, a tu zemlju zapostavio i ostavio je neuzoranu i nezasijanu, i potom očekivao da će od nje ubrati prihode baš kao i onaj koji ju je orao, obrađivao, sijao i nadzirao je, ljudi bi ga smatrali najvećim glupakom!

Isti je slučaj i s onim koji se nada i misli da će imati dijete bez spolnog odnosa, ili da će bez stjecanja znanja i punog nastojanja i želje postati najveći učenjak svoga vremena i sl.

Takav je i onaj koji optimistično i sa snažnom nadom očekuje uspjeh i dosezanje najviših stupnjeva u vječnom blagostanju bez djela pokornosti Bogu i bez nastojanja da se približi Uzvišenom Allahu izvršavanjem Njegovih naredbi i izbjegavanjem Njegovih zabrana.“[5]

Upravo zbog toga, praveći razliku između opravdane nade i puste želje, Ibnul-Kajjim kaže: „Razlika između nade i želje je u tome što želja dolazi sa lijenošću i ne podstiče osobu na trud i požrtvovanost; dok nada dolazi sa ulaganjem truda i najljepšeg oslanjanja.“[6]

Ibn Hadžer kaže: „Cilj nade jeste da kada rob napravi neki propust, da nastavi sa lijepim mišljenjem o Allahu, nadajući se da će mu On oprostiti grijehe. Isto je i sa onima koji učine kakvo djelo, i oni se trebaju nadati da će im Allah primiti.

Onaj ko ustrajava u grijehu, i nada se da neće biti sankcionisan, bez bilo kakvog kajanja, nalazi se u velikoj obmani.“[7]

Dakle, nada nije ispravna i nema koristi od nje, ako nije popraćena djelima. Znak ispravnosti nade jeste pokornost i lijepa djela.

Nada označava lijepo mišljenje o Allahu, a ako lijepo mišljenje rezultira dobrim djelima i na njih podstiče, onda je ono ispravno.

A ako ne vodi ka dobrim djelima, nego ustrajavanju u lošim, onda je to samo puka želja i obmanjivanje. Samo je ispravna nada ona koja čovjeka vodi ka pokornosti i sprječava ga od grijeha.[8]

Nada neće biti ispravna ako je ne prati djelo,[9] niti će se ostvariti osim ispunjenjem tri stvari:

• Prvo: Vidljivost i prisustvo Allahove plemenitosti, blagodati i dobrote na robu.
• Drugo: Iskrenost želje za onim što je kod Allaha od nagrada i blagodati.
• Treće: Naoružavanje dobrim djelima i natjecanje u dobru.[10]

– Najvažnije koristi i plodovi nade:

• Prvo: Ispoljavanje robovanja i potrebe za onim što se želi i traži od Allaha.
• Drugo: Nada vodi ka ljubavi prema Allahu. Što je nada veća i što se više te nade i želje ostvaruju, sve je veća ljubav roba prema Allahu i zahvalnost, te zadovoljstvo Njime.
• Treće: Nada vodi ka većoj spoznaji Allaha i Njegovih imena, te većoj povezanosti sa njima. Onaj ko se nada i ko je povezan sa Allahovim imenima čini ibadet Allahu i putem njih Ga doziva.[11]

– Vrijednost nade

Nada je jedan od najvažnijih i najboljih srčanih ibadeta, ona je jedan od temelja ibadeta.[12]

Taj ibadet nije dozvoljeno činiti nekome drugome mimo Allahu. Onaj ko se nada stvorenju u onome što samo Allah može da uradi, poput praštanja grijeha, upute srca, spuštanja kiše, potomstva i sl. čini Allahu širk i pripisuje Mu druga.

Uzvišeni Allah kaže:

Onima koji ne očekuju da će pred Nas stati i koji su zadovoljni životom na ovome svijetu, koji su u njemu smireni i onima koji su prema dokazima Našim ravnodušni – prebivalište njihovo biće Džehennem, zbog onoga što su radili.[13]

Uzvišeni Allah pohvalio je one koji se nadaju:

Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na Onome svijetu, i koji često Allaha spominje.[14]

Izzuddin bin Abdusselam veli: „Strah i nada su sredstva koja vode na činjenje obaveznih i pohvalnih djela, te sprječavaju od činjenja zabranjenih i pokuđenih djela.“[15]

Uzvišeni Allah iznosi pohvalu onim vjernicima koji se nadaju Njegovoj milosti i strahuju od Njegove kazne:

Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovom putu, oni se mogu nadati Allahovoj milosti. – A Allah prašta i samilostan je.[16]

Značenje: „To su oni koji imaju pravo na nadanje. Nije preneseno i spomenuto ograničenje postojanja nade, jer i drugi, mimo njih, mogu se nadati.“[17]

O Svojim posebnim robovima, za koje su mušrici mislili da ih približavaju Allahu, On Uzvišeni kaže da su se i oni nadali Njegovoj milosti i strahovali od Njegove kazne:

Oni kojima se oni mole sami traže načina kako će se što više Gospodaru svome približiti, i nadaju se milosti Njegovoj i plaše se kazne Njegove.[18]

Zbog toga je na riječi Herevija da je nada najniži stepen onih koji žude za Allahom Ibnul-Kajjim odgovorio: „Nije tako, nego je nada jedan od najviših stepena i položaja. Na nadi, strahu i ljubavi zasniva se cijeli put ka Allahu.“[19]

U Muslimovom Sahihu spominje se da je Džabir kazao: „Čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na tri dana prije smrti kako kaže: ‘Neka niko ne umire, a da nema lijepo mišljenje o Allahu (da se nada da će mu Allah oprostiti).’“[20]

Enes prenosi da je čuo kako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Uzvišeni Allah veli: ‘Sine Ademov, dok Me budeš molio i Mome oprostu se nadao, Ja ću ti oprostiti šta god učinio, ne obazirući se na to…’“[21]

– Nadanje u nekoga drugog pored Allaha

Nada obuhvata poniznost i predanost koji se ne ispoljavaju nikome osim Allahu, a njeno ispoljavanje nekome drugome može biti mali, a može biti i veliki širk, shodno onome što je u srcu onoga ko se nada.

Uzvišeni veli:

Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog. Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, obožavajući Gospodara svoga, Njemu nikoga ne pridružuje!”[22]^/[23]

Uzvišeni Allah opisan je svakim vidom savršenosti, ne posjeduje nikakvu mahanu, ništa Mu, ni na nebesima, ni na Zemlji, nije skriveno.

On je iznad Svojih robova, Snažni i Gordi, On će sakupiti ljude na Danu u kojeg nema sumnje i svakog će nagraditi ili kazniti shodno djelima koje je činio.

Zbog toga, rob mora svoga Gospodara da istinski spozna, mora da zna da On sve posjeduje, da je u Njegovim rukama stanje robova, da On vlast daje kome hoće, i oduzima je od koga hoće, da uzvisuje koga hoće i ponižava koga hoće, da je Svemoćan, te da zna razliku između Tvorca i stvorenja.

Ukoliko rob spozna sve ono, „obaveza mu je da svoje nadanje veže za Allaha i da zna, da sve što mu je veća nada u Allahovu milost i sve što se više nada da će mu njegovi poslovi biti olakšani i štete uklonjene, sve mu je veće i robovanje Allahu i neovisnost od onih koji su pored Njega.

Ukoliko svoje nadanje veže za stvorenje, onda će mu se srce okrenuti od robovanja Allahu i postaće rob nekome drugome, u mjeri u kojoj je ta povezanost i nadanje obuhvatilo njegovo srce. Tada on biva predan i ponizan drugima pored Allaha.“[24]

Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 11: Srčani ibadeti – mr. Jakub Alagić

[1] Medaridžus-salikin, 2/35.

[2] Medaridžus-salikin, 2/36.

[3] Pogledati: Šerhu selasetil-usul, str. 58.

[4] El-Bekare, 218.

[5] Šerhul-akidett-tahavijjeh, str. 325. Pogledati: El-Dževabul-Kafi, str. 24.

[6] Medaridžus-salikin, 2/35.

[7] Fethul-Bari, 11/364.

[8] Pogledati: El-Dževabul-Kafi, str. 24.

[9] Pogledati: Medaridžus-salikin, 2/218.

[10] Pogledati: El-Medhalu li dirasetil-akideil-islamijjeh, 120.

[11] Pogledati: Medaridžus-salikin, 2/50-52.

[12] Temelji ibadeta su: ljubav, strah i nada.

[13] Junus, 7-8.

[14] El-Ahzab, 21.

[15] Tefsir Es-Se’alibi, 2/347.

[16] El-Bekare, 218.

[17] Pogledati: Muhtesar menhadžul-kasidin, str. 453.

[18] El-Isra, 57.

[19] Pogledati: Medaridžus-salikin, 2/225.

[20] Bilježi ga Muslim, br. 2877, str. 1235.

[21] Bilježi ga Tirmizi, br. 3540, str. 804, a ispravnim ga smatra Albani u Tirmizijevom Sunenu.

[22] El-Kehf, 110.

[23] Pogledati: Usejmin, Šerhu selasetil-usul, str. 58.

[24] Medžmu’ul-fetava, 10/184.