Ljubav kao srčani ibadet

– Vrste ljubavi

Ljubav se dijeli na dvije osnovne vrste:[1]

Prva vrsta: Zajednička ljubav. 

Zajednička ljubav ima svoje četiri podvrste:

• Prva: Prirodna zajednička ljubav, poput ljubavi gladnog prema hrani, žednog prema vodi, i dr. Iz ove ljubavi ne proizlazi veličanje i uvažavanje.
• Druga: Ljubav koja označava samilost i blagost, poput ljubavi roditelja prema djeci. I iz nje ne proizlazi veličanje i uvažavanje.
• Treća: Ljubav koja označava poštivanje, poput ljubavi djece prema roditeljima. Dijete voli roditelja, a ta ljubav je vid poštivanja i uvažavanja, jer roditelj se brine o djeci i odgaja ih.[2]
• Četvrta: Ljubav koja označava druželjubivost, kao što je ljubav među kolegama na poslu, školi, kupoprodaji, putovanju, ili kao ljubav brata prema bratu.

Ove četiri vrste ljubavi vezane su za stvorenja i njihovo postojanje ne vodi ka širku u smislu da se pored Allaha voli neko drugi. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je svoje ashabe, a najviše među njima Ebu Bekra.

Druga vrsta: Posebna ili specifična ljubav, ljubav robovanja.

Ova ljubav mora biti usmjerena isključivo Uzvišenom Allahu, jer to je ljubav robovanja iz koje proizlazi poniznost, predanost, veličanje, potpuna pokornost i njoj se daje prednost nad drugim vrstama.

Ovakvu ljubav ni u kojem slučaju nije dozvoljeno vezati za nekog mimo Allaha, jer ako rob ovom ljubavlju voli nekoga pored Njega, onda čini širk koji mu neće biti oprošten. To je ljubav u kojoj su mušrici izjednačili Allaha sa svojim božanstvima.

 – Važnost ljubavi

Ovdje se pod ljubavi misli na ljubav prema Allahu i u ime Allaha, ovakva ljubav je ibadet.

U djelu Revdatul-muhibbin stoji: „Ljubav je temelj svih djela, jer čovjek ne radi osim ono što voli, i to s ciljem da pribavi neku korist ili, pak, otkloni određenu štetu.

Kada uradi nešto, to čini iz ljubavi prema tome, poput konzumiranja hrane, ili zbog nečeg drugog, poput lijeka.

Ibadet prema Allahu zasnovan je na ljubavi i ona je srž samog ibadeta. Ibadet bez ljubavi je kao tijelo bez duše.“[3]

Pojašnjavajući važnost ljubavi, Ibn Tejmijje kaže: „Svaki postupak i kretanje na ovome svijetu utemeljeni su na ljubavi i želji, kao što je mržnja i prezir razlog svakom ostavljanju djela.

Upravo zbog toga, glavnica imana je ljubav i prezir u ime Allaha, pa onaj ko bude volio, odnosno prezirao u ime Allaha i ko bude davao i uskraćivao u ime Allaha, upotpunio je svoje vjerovanje.“[4]

Također kaže: „Ljubav prema Allahu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jedna je od najvećih imanskih obaveza i jedan od najvećih principa i pravila vjerovanja.

Ljubav je čak temelj svakome djelu koje spada u domen imana i vjere, kao što je i vjerovanje osnova svakog govora koji spada u domen imana i vjere.

Svaki pokret na ovome svijetu dešava se zbog ljubavi, bilo da je ona pohvalna ili pokuđena. Sva imanska djela proizlaze iz ljubavi koja je pohvalna, a temelj te ljubavi je ljubav prema Allahu.

Djelo koje je zasnovano na pokuđenoj ljubavi kod Allaha neće biti primljeno i ne računa se dobrim djelom.

Dakle, sva imanska djela proističu iz ljubavi prema Allahu, jer Allah ne prima djelo koje nije učinjeno radi Njegovog zadovoljstva i Lica.“[5]

Zatim kaže: „Ako je temelj svakog djela vezanog za vjeru iskrenost u ime Allaha i ispovijedanje vjere samo Njemu, onda se ono što se samo po sebi želi voli radi njega samog, i to je savršena ljubav.

Ali u većini slučajeva ono što se traži od djela naziva se ibadetom, kao što Uzvišeni Allah kaže:

Džine i ljude sam stvorio samo da mi ibadet čine.[6]

O ljudi, obožavajte Gospodara svoga, koji je stvorio vas i one prije vas, da biste se kazne sačuvali.[7]

Ibadet obuhvata potpunu i savršenu ljubav i poniznost. Voljeni koji se ne veliča i kome se nije ponizno ne može se obožavati, također onaj ko se veliča a ne voli se, ne može se obožavati.“[8]

Ako je ljubav prema Allahu temelj imana i vjere, onda se upotpunjavanjem te ljubavi upotpunjuje iman i vjerovanje, dok se umanjivanjem te ljubavi umanjuje tevhid (ispravno vjerovanje) roba.

Ljubav je najviši i najuzvišeniji stepen robovanja. Ljubav je najveći pokretač srca ka Allahu, jer je ljubav sama po sebi ciljana i na ovome i na Onome svijetu, za razliku od straha koji će nestati.

Šejhul-islam veli: „Znaj da su tri pokretača srca ka Allahu: ljubav, strah i nada. Među njima najjači pokretač je ljubav i ona je sama po sebi nešto što se traži, i njeno postojanje vezano je i za ovaj i za Onaj svijet, za razliku od straha koji će nestati na onome svijetu.

Uzvišeni Allah kaže:

I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici.[9]

Strahom se želi upozoriti i spriječiti skretanje sa Pravog puta, a nada ga vodi. Ovo je veliki temelj o kojem svaki rob mora povesti računa, jer bez njega robovanje nije ostvareno, a svakome je obaveza da bude rob Allahu, a ne nekome drugom.“[10]

Na veoma lijep način, Ibnul-Kajjim je opisao ljubav prema Allahu, kazavši: „To je stepen za koji su se natjecali oni koji su željni natjecanja, ka kojem su se usmjerili trudbenici, čijoj su spoznaji hitali oni koji su u svemu htjeli biti prvi, zbog kojeg su izgarali oni koji vole (Allaha).

Na povjetarcu njenog duha plove pobožnjaci. Ona je neophodna hrana srcu i duši. Radost očima. Ona je život, pa ko nema ljubavi, on spada u grupu mrtvaca.

Ona je svjetlo koje ako neko izgubi, onda luta u moru tmina. Ona je lijek koji ako neko ne bude imao, onda njegovo srce napadaju sve bolesti. Ona je slast koju ako neko ne postigne, onda cjelokupan njegov život predstavlja brige i bolove.

Ona je srž djela i vjerovanja, onda je suština svih stanja i ako nje nema, onda je to poput tijela koje nema duše…

Kada je Allah sve određivao, odredio je i svojom mudrošću da čovjek bude uz onoga koga voli. Kako li je samo to divna blagodat za one koji vole.“[11]

Također kaže: „Ukoliko bi ljubav bila poništena, poništili bi se svi putevi vjerovanja i ihsana i svi stepeni koji vode do Allaha.

Ljubav je suština svakog stanja i djela, i ako ljubav u njemu nije zastupljena, onda je on poput mrtvaca koji nema duše. Odnos ljubavi prema djelima je kao i odnos iskrenosti prema njima, ona je čak srž iskrenosti, ustvari, onda je sami islam, jer predanost biva poniznošću, ljubavlju i pokornošću u ime Allaha. Onaj ko nema ljubavi, nema ni islama.

Ljubav je, ustvari, srž kelimei-šehadeta, la ilahe illellah, jer ilah (istinski bog) je onaj kome robovi teže iz ljubavi, straha i nade, veličajući Ga i pokoravajući Mu se, tj. mole Ga i obraćaju Mu se. On je onaj kome su srca naklonjena, tj. koga vole i kome su predana i ponizna.“[12]

– Znakovi iskrene ljubavi prema Allahu

Nakon što je rečeno nešto o važnosti ljubavi, ostalo je da se ukaže na neke znakove iskrene ljubavi.

Znak i pokazatelj iskrene ljubavi prema Allahu je pokornost i slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te nesuprotstavljanje njemu, sallallahu alejhi ve sellem.

Ibnul-Kajjim veli: „Imajući u vidu veliki broj onih koji tvrde da vole Uzvišenog Allaha nametnula se potreba za mjerilom koje će dokazati iskrenost te tvrdnje. Zato je rečeno da se te tvrdnje ne prihvataju osim sa dokazom:

Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’[13]

Nakon ovoga mnogi su zastali, a pravi sljedbenici Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, to su pokazali svojim riječima, djelima i ponašanjem.

Zatim je kazao: „Ako se sjeme ljubavi zasadi u srcu, pa se napaja iskrenošću i slijeđenjem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onda će ono dati raznovrsne plodove u svakom periodu i stanju. Korijen toga će biti čvrst u srcu, a grane će dosezati do sidretul-muntehaa.“[14]

Robu je obaveza da voli Allaha i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da voli svaku riječ i djelo koje On voli, da voli Njegove evlije i pokorne robove.

Ako je ova ljubav iskrena, njeni tragovi vidjeće se na tijelu. Iskrenog roba možeš vidjeti u tome kako se pokorava Allahu i slijedi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako obožava Allaha onako kako je propisano, kako uživa u pokornosti i žuri da učini svako djelo koje voli njegov Gospodar.

Vidiš ga kako se čuva grijeha i od njih se udaljava, kako prezire griješnike, pa makar mu ti grijesi bili lijepi, ali on zna da je Vatra prekrivena prohtjevima, i da je Džennet prekriven poteškoćama.

Ukoliko je njegovo stanje takvo, onda je njegova ljubav iskrena.

Kada je Zunnun Misri, Allah mu se smilovao, upitan: „Kada ću voljeti svoga Gospodara?“, odgovorio je: „Kada ono što srdi Allaha kod tebe bude gorče od gorke biljke aloje.“[15]

Ljubav prema Allahu se neće upotpuniti bez pokornosti prema Poslaniku, što je pokornost Poslaniku veća i ljubav prema Allahu je veća. Pokornost Poslaniku i ljubav prema Allahu su ustvari ibadet Allahu.

Međutim, pokornost Poslaniku neće se upotpuniti bez ljubavi prema Poslaniku, ali ta ljubav nije ibadet Poslaniku, nego je ibadet Allahu.

Zbog toga iman se neće upotpuniti bez ljubavi prema Poslaniku, i ona mora biti veća od ljubavi prema ostalim stvorenjima.

Međutim ljubav prema Poslaniku ne smije biti poput ljubavi prema Allahu. Nijedna ljubav ne smije biti poput ljubavi prema Allahu, niti se smije izjednačiti sa ljubavlju prema Allahu.

U dva Sahiha prenosi se od Enesa b. Malika da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Niko od vas neće biti pravi vjernik dok mu ja ne budem draži od njegovog djeteta, roditelja i od svih ljudi.“[16]

Navodeći koristi ovog hadisa, šejh Sulejman b. Abdullah kaže: „Ako je ovako kada se radi o ljubavi prema Poslaniku, kako li je tek sa ljubavlju prema Allahu.“[17]

Šejh Usejmin kaže: „Ako se iman ne može upotpuniti bez ljubavi prema Poslaniku, koja treba biti veća od ljubavi prema samome sebi i svim ljudima, onda je ljubav prema Allahu još važnija i preča.“[18]

Iskazivanje ljubavi nekome pored Allaha

Ispoljavanje ibadeta koji su vezani za srce nekome pored Allaha je vid širka, a među te ibadete ubraja se i ljubav (posebna ljubav koja je ibadet).

Postoje dokazi koji ukazuju da se ovaj ibadet mora samo Allahu upućivati, te da se posebna ljubav smije ispoljavati samo Allahu i da je širk ako se ona uputi nekome pored Njega.

Uzvišeni kaže:

Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli.[19]

U djelu Tejsirul-azizil-hamid stoji: „Riječi: vole ih kao što se Allah voli, tj. izjednačuju ih sa Allahom kada je u pitanju ljubav i veličanje. Zbog toga će oni svojim kumirima, kada budu u vatri, kazati:

Allaha nam, bili smo, doista, u očitoj zabludi kad smo vas s Gospodarom svjetova izjednačavali.[20]

Ovo je to izjednačavanje sa Allahom.“[21]

Nakon što je spomenuo ovaj ajet, šejh Sulejman b. Abdullah b. Muhammed b. Abdulvehhab, kaže: „Ajet ukazuje da onaj ko voli nekoga kao što se voli Allaha, ustvari, uzima sebi kumira, pripisuje druga Allahu i time čini veliki širk.

Također, ajet ukazuje i da se ova vrsta ljubavi mora iskazivati samo Allahu, i to je tevhidul-uluhijjet“[22]

Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 11: Srčani ibadeti – mr. Jakub Alagić

[1] Pogledati: Tarikul-hidžretejni, 1/441-442

[2] Pogledati: I’anetul-mustefid bi šerhi Kitabit-tevhid, 2/37.

[3] Revdatul-muhibbin, str. 3.

[4] Ka’ideh fil-mehabbeh, 7-8. Pogledati: Revdatul-muhibbin, str. 55-58.

[5] Et-Tuhfetul-irakijjeh, str. 64-65.

[6] Ez-Zarijat, 56.

[7] El-Bekare, 21.

[8] Et-Tuhfetul-irakijjeh, str. 72-73.

[9] Junus, 62.

[10] Medžmu’ul-fetava, 1/95.

[11] Medaridžus-salikin, 3/429-430. Pogledati: Zadul-Mead, 3/64.

[12] Prethodni izvor, 3/462-463.

[13] Ali Imran, 31.

[14] Medaridžus-salikin, 3/434-435.

[15] Fetaval-e’immetin-nedždijjeh, 3/17.

[16] Bilježi ga Buhari, br. 15, str. 10; Muslim, br. 70, str. 47.

[17] Tejsirul-azizul-hamid, str. 355.

[18] El-Kavlul-mufid ala Kitabit-tevhid, 2/53.

[19] El-Bekare, 165.

[20] Eš-Šuara, 97-98.

[21] Tejsirul-azizil-hamid, str. 351.

[22] Prethodni izvor, str. 351.