Et-Tevekkul – Oslanjanje na Allaha 1. dio
Oslanjanje na Allaha je iskreno i čvrsto pouzdanje srcem u Njega i Njegovu pomoć u pribavljanju koristi i otklanjanju štete, bez obzira radilo se o ovome ili Onome svijetu, a to naravno podrazumijeva i ulaganje truda i činjenje onoga što je naređeno.
Oslanjanje na Allaha je čisti srčani ibadet i on označava potpuno oslanjanje i pouzdanje u Allaha, u smislu da je u Njegovim rukama i moći da dadne neku korist ili, pak, otkloni određenu štetu. Dakle, na Njega se oslanja potpuno uz osjećaj potrebe za Njim i ovisnosti o Njemu.
Abdulaziz el-Buhari el-Hanefi Alauddin veli: „Oslanjanje podrazumijeva prepuštanje svega Allahu, uz pouzdanje u Njega i činjenje onoga što je propisano od uzroka.“[1]
Uzvišeni Allah veli:
Zato samo Njega obožavaj i samo se u Njega uzdaj![2]
Dakle, ovo je veliki srčani ibadet. Izraz tevekkul (oslanjanje na Allaha), kada se uzme u obzir njegova jednina, množina, prošlo i sadašnje vrijeme, te imperativ, spominje se u Kur’anu četrdeset i dva puta.
Svi ti izrazi spomenuti su u značenju oslanjanja i pouzdanja u Allaha, prepuštanja Njemu, te povjerenje i pouzdanosti u Njega.[3]
Ovo su neki od ajeta:
…a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici![4]
…a oni koji se uzdaju, neka se samo u Allaha uzdaju![5]
…onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.[6]
Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti.[7]
Obraćajući se Poslaniku, Uzvišeni Allah veli:
Reci: “On je Milostivi, u Njega vjerujemo i na Njega se oslanjamo.“[8]
Ti ih izbjegavaj i u Allaha se pouzdaj, jer Allah je dovoljan zaštitnik.[9]
Ti se pouzdaj u Živog, koji ne može umrijeti, i veličaj Ga, i hvali![10]
Kada je govorio o Svojim poslanicima i vjerovjesnicima, naveo je njihove riječi:
Zašto da se ne uzdamo u Allaha kad nas je On putevima kojima idemo uputio?[11]
– Suština pouzdanja i oslanjanja na Allaha
Hafiz Ibn Redžeb veli: „Suština tevekkula jeste iskreno i srčano oslanjanje na Allaha, vjerujući da samo On može dati neku korist ili otkloniti štetu, u svim ovosvjetskim i onosvjetskim pitanjima, prepuštanje svega što se dešava Njemu, te ostvarivanje i upotpunjavanje vjerovanja da niko mimo Njega ne može dati nešto, niti ga spriječiti i da niko mimo Njega ne može neku korist ili štetu dati.“[12]
Šejh Abdurrahman b. Nasir es-Sadi kaže: „Suština oslanjanja na Allaha ogleda se u tome da rob spozna da sve pripada i zavisi od Allaha, da biva ono što On hoće i da ne može biti ono što On ne želi, da jedino On može korist ili štetu dati, da jedino On daje i sprječava (zabranjuje), te da nema snage niti moći osim sa Njim.
Nakon što ovo spozna, rob se oslanja na svoga Gospodara, znajući da samo On može dati neku korist na ovome i na Budućem svijetu i da samo On može dati štetu, i potpuno se uzda u Njega kada se radi o ostvarivanju onoga što traži. Ali i pored toga, on se trudi i čini uzroke koji ga vode do ostvarenja njegove želje.
Onaj ko stalno posjeduje ovu spoznaju i pouzda se u Allaha iskreno i sa povjerenjem, on je, ustvari, od onih koji se na Njega oslanjaju na pravi način i zato je takvom Allah dovoljan, pa se on zbog toga tome treba radovati i očekivati da će mu On ispuniti Svoja obećanja koja je dao onima koji se u Njega uzdaju.
Ako je na ovaj način povezan sa nekim drugim mimo Njega, onda biva mušrikom, jer onaj ko se uzda u nekoga pored Allaha, biva mu prepušten i propast mu slijedi.“[13]
Šejh Salih Ali Šejh kaže: „Suštinsko oslanjanje nije ispravno osim na Allaha, jer se stvari prepuštaju onome ko ima moć da njima upravlja, a znamo da stvorenje tu moć ne posjeduje. Srce treba da se usmjeri i da svoje želje i čežnje okrene prema onome ko ih može ispuniti, a to je u svakom slučaju Uzvišeni Allah.
Stvorenje ne može ništa da učini samostalno i samo po sebi, ono je samo put preko kojeg se nešto dešava.
Ako znamo da je stvorenje samo put i način, onda se ne smijemo osloniti na njega, jer je oslanjanje djelo srca.
Stvorenje se može uzeti samo kao posrednik ili sredstvo i sl. I ako se tako postupi, to ne znači da se na stvorenje oslanja i da se u njega uzda.
Mi se možemo koristiti stvorenjem u pitanjima gdje je ono u mogućnosti, po Allahovoj volji, da djeluje, ali korist koja se očekuje, mora se očekivati samo od Allaha i samo se u Njega mora pouzdati i Njemu njeno ostvarenje prepustiti.
Uzrok ili korist koja se očekuje od stvorenja dolazi samo putem onoga što je Allah učinio da prouzrokuje korist ili, pak, putem određene moći i snage i sl.“[14]
Ibnul-Kajjim veli: „Pravi oslonac na Allaha biva ukoliko se poduzmu sve mjere do ostvarenja cilja i ukoliko se srcem uzda i osloni na onoga ko je glavni uzročnik svega, tj. na Allaha.“[15]
Suština oslanjanja na Allaha je sastavljeno od skupine faktora, bez kojih nema potpunog pouzdanja u Allaha.
Ibnul-Kajjim, govoreći o tim faktorima, veli:
„Prvi je spoznaja Stvoritelja i Njegovih osobina, atributa, Njegove svemoći, zaštite, opstojnosti i održavanja svih stvorenja, Njegovog apsolutnog znanja o svemu i da se sve događa Njegovim htijenjem i određenjem.
Spoznaja toga je prva stepenica na koju staje rob na svome putu pouzdanja u Allaha.
Drugi je potvrđivanje uzroka i uzročnika. Zasigurno, ne može opstojati pouzdanje u Allaha kod onih koji negiraju uzroke, jer je tevekkul najjači uzrok ostvarivanja onoga što je predmet tevekkula…
Pouzdanje u Allaha je najveći uzrok kojim se dobija ono što se želi i otklanja ono što se ne želi.
Ko bude negirao uzroke, njegovo pouzdanje u Allaha neće biti ispravno. Ali, u potpunost pouzdanja u Allaha spada neoslanjanje na uzroke i odbacivanje vezanosti srca za njih.
Tako srce biva u stanju povezanosti sa Allahom, a ne sa uzrocima, dok je tijelo u stanju vezanosti za njih.[16]
U Kur’anu nam se spominje primjer oslanjanja isključivo i samo na vanjske faktore koji su doveli do negativnih rezultata. Uzvišeni kaže:
Allah vas je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali.[17]
Treći je stabilnost čistoće srca na stepenu iskazivanja Allahove jednoće u pogledu tevekkula. Pouzdanje roba neće biti ispravno sve dok ne bude ispravno njegovo iskazivanje Allahove jednoće.
Štaviše, suština pouzdanja u Allaha je srčano priznanje Allaha kao jedinoga Gospodara. Sve dok u srcu postoje veze širka (pripisivanja Allahu ravnoga), pouzdanje u Njega će biti defektno i nepotpuno.
Srazmjerno stepenu lišenosti tevhida bilo kakvih primjesa, biće i ispravnost pouzdanja u Allaha.
Kad god se rob okrene nekome drugom osim Allahu, njegovo srce poprimi jedan dio toga, tako da se od njegovoga pouzdanja umanji za onoliko koliko se okrenuo tome.
Četvrti se sastoji od pouzdanja srca u Allaha, oslanjanju na Njega i smirenosti kod Njega. To pouzdanje će se manifestirati tako da u njemu neće ostati kolebanje zbog zbrke uzroka, a niti smirenosti u pogledu njih.
Naprotiv, čovjek treba iz svoga srca odstraniti smirenost u pogledu njih i zaodjenuti ga smirenošću prema Onome ko je dao te uzroke.
Peti se sastoji od lijepog mišljenja o Uzvišenom Allahu. Prema veličini lijepog mišljenja o tvome Stvoritelju i nade u Njega, biće i veličina tvoga pouzdanja u Njega.
Zbog toga neki tumače pouzdanje u Allaha lijepim mišljenjem o Allahu. Znači, lijepo mišljenje o Allahu navodi na pouzdanje u Njega, jer nije moguće zamisliti da se pouzda u Allaha onaj ko ima loše mišljenje o Njemu, a niti da se pouzda u onoga od koga se ne nada. A Uzvišeni Allah najbolje zna.
Šesti se sastoji od potpune predaje srca svome Stvoritelju, potpune naklonosti svih njegovih želja samo Njemu i prekidanju svih vrsta protivljenja Njemu.
Potpuna predaja je kao predanost poniznog roba svome vladaru prilikom čega ne postoji nikakva vrsta protivljenja, a Allah najbolje zna.
Sedmi se sastoji od prepuštanja. To je srž pouzdanja u Allaha i njegova istinska suština. To je prepuštanje svega Uzvišenom Allahu, ostavljajući sve Njemu sa željom i samoizborom, a nikako silom i prinudom.“[18]
Na osnovu kazanog možemo zaključiti da suština tevekkula označava pouzdanost u Allaha, oslanjanje samo na Njega koji nema druga, prepuštanje svih stvari samo Njemu, traženje pomoći od Njega jedinog, te ulaganje truda i činjenje uzroka koji su šerijatom naređeni ili, pak, koji nisu zabranjeni.
Uzroci i trud ne donose sami po sebi neku korist, ako je Allah nije odredio, niti otklanjaju štetu koju Allah daje, nego sve to biva Njegovom voljom i htijenjem.
Jedne prilike došao je neki čovjek Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ostavljajući devu koja nije privezana, te je rekao: „Allahov Poslaniče, hoću li je privezati pa se uzdati u Allaha ili ću je ostaviti puštenu i pouzdati se u Njega. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: ‘Sveži devu pa se uzdaj i osloni na Allaha.’“[19]
Što se tiče šubhe onih koji, oslanjajući se na odredbu, ostavljaju djela, na nju je odgovorio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazavši: „Nema nikog od vas a da mu već nije propisano mjesto u Džennetu ili mjesto u Džehennemu.“ Ashabi rekoše: „Allahov Poslaniče, pa zar se nećemo osloniti na to što je već određeno?“ On im reče: „Radite, jer svakom je olakšano ono za što je stvoren.“[20]
Omer je ukorio one koji su imali pogrešan oslonac na Allaha, nisu ulagali trud, nego su ibadetili u džamiji, oslanjajući se na druge.
Tada je kazao svoju poznatu izreku: „Neka niko od vas ne sjedi, ostavljajući traganje za opskrbom, govoreći: ‘Allahu moj, opskrbi me!’ Vi znate da sa neba ne pada ni zlato ni srebro.“[21]
Na osnovu ovoga svaki musliman treba da zna da nije moguće zaštiti islam i popraviti stanje za Zemlji samo putem iskrenog srčanog oslonca na Allaha, bez ulaganja truda i poduzimanja uzroka, te slijeđenjem uputstva koje je ostavio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao onaj ko je predvodnik svih poslanika i ko se najbolje oslanjao na Allaha.
Jer, ukoliko musliman ne bude na ispravan način razumio ovo pitanje, činiće velike greške prema sebi, svojoj zemlji i ummetu u cijelosti.
Vrste tevekkula
Ukoliko razmotrimo sve ovo što smo ranije spomenuli, uočićemo da postoji jedan zajednički faktor, a radi se, ustvari, o pouzdanju srcem na Allaha, što ukazuje da je šerijatsko značenje ove riječi: srčano pouzdanje u Allaha uz ulaganje truda i činjenje propisanih uzroka, i ako bude ovako, onda nema potrebe dijeliti tevekkul na dva dijela, tj. tevekkul na Allaha i tevekkul na nekog drugog, jer je šerijatsko značenje tevekkula, ustvari, oslanjanje samo na Allaha.
Tevekkul je isključivo ibadet srca koji se mora ispoljavati samo Allahu, što je obaveza, a ako bi se ispoljio nekome pored Njega, onda postoje tri stanja ili situacije vezane za to:
- Prvo: oslanjanje na nekoga pored Allaha u onome što samo Allah može učiniti, a vezano je za činjenje koristi ili štete.
Primjer tome je da se osloni na stvorenje po pitanju praštanja grijeha, ostvarivanja ahiretskih dobara, ili se osloni na stvorenje u želji da dobije potomka.
Ako se, dakle, srcem osloni na stvorenje, a ono nije u mogućnosti da to ostvari, onda je taj ibadet učinjen nekome pored Allaha, što predstavlja veliki širk koji poništava ispravno vjerovanje.[22]
- Drugo: oslanjanje na neko stvorenje koje je živo i prisutno u stvarima za koje mu je Allah dao mogućnost da ih učini, poput opskrbe, otklanjanja štete i dr.
Ovo je skriveni širk, odnosno mali širk, a razlog tome jeste jaka povezanost srca za to stvorenje i njegovo oslanjanje na njega.
Primjer tome je oslanjanje velikog broja ljudi na svoj posao, kada je u pitanju sticanje nafake. Možemo naći ljude kako imaju osjećaj prema svome poslu, oslanjajući se na njega, na način kao da bez njega ne mogu, kao što se može uočiti i ljubav koju ima prema onome kod koga se nalazi ta opskrba, što je sasvim vidljivo.
Takvi ne smatraju da je posao ili čovjek koji je dao posao samo uzrok, nego ga smatraju više od toga i daju mu viši stepen.
Srce mora biti povezano samo sa Allahom, oslanjajući se na Njega, a ne na uzroke, dok se tijelo veže za uzroke, čineći ih.
Nije dozvoljeno kazati: „Oslanjam se na Allaha, a zatim na tebe!“ – jer stvorenje nema udjela u oslanjanju, s obzirom da je ono prepuštanje stvari i usmjeravanje onome ko posjeduje moć upravljanja, a to je Allah, dok stvorenje nema pravo ni na šta od spomenutog.
Nije sporno ukoliko bi čovjek smatrao da je neka osoba samo uzrok, a da je Allah taj koji mu je takvo nešto omogućio i preko njega svoju volju ispunio, pod uslovom da ovaj čovjek ostavi ispravne tragove u sticanju želje i cilja.
Suština tevekkula u šerijatu predstavlja spoj velikog srčanog ibadeta, tj. prepuštanje svega Allahu, usmjeravanja Njemu, spoznaje da samo On upravlja i da se ništa ne događa ako On to ne dozvoli, a zatim poduzimanje uzroka i ulaganje truda, odnosno činjenje djela koje je Allah naredio.
Nepoduzimanje uzroka u koliziji je sa pravim šerijatskim tevekkulom na Allaha, kao što je i samo poduzimanje uzroka, bez prepuštanja Allahu, također, u koliziji sa šerijatskim tevekkulom.
[1] Bezderi, Kešful-esrar an usuli fahril-islam, 1/33.
[2] Hud, 123.
[3] Pogledati: Et-Tevekkulu alellah, str. 16-17.
[4] El-Maide, 23.
[5] Ibrahim, 12.
[6] Et-Talak, 3.
[7] E-Mumtehine, 4.
[8] El-Mulk, 29.
[9] En-Nisa, 81.
[10] El-Furkan, 58.
[11] Ibrahim, 12.
[12] Džami’ul-ulumi vel-hikem, 2/497.
[13] El-Kavlus-sedid fi mekasidit-tevhid (u sklopu poslanica šejha Sa’dija), str. 49.
[14] Et-temhid li šerhi kitabit-tevhid, šejh Salih b. Abdulaziz b. Muhammed b. Ibrahim Ali Šejh, str. 376.
[15] Medaridžus-salikin, 3/499.
[16] Kao da ovdje odgovara na šubhu onih koji su se isključivo oslonili na Allaha, poput nekih sufija, pa su zapostavili rad i djelovanje i pravi razliku između tevekkula (ispravnog oslanjanja) i tevakula (neispravnog oslanjanja koje nije zasnovano na djelima i trudu).
[17] Et-Tevbe, 25.
[18] Medaridžus-salikin, 2/359-367.
[19] Bilježi ga Tirmizi, br. 2717, str. 567, a ispravnim ga smatra Albani u Tirmizijevom Sunenu.
[20] Bilježi ga Buhari, br. 4949, str. 944.
[21] Pogledati: Gazali, Ihjaul-ulumid-din, 2/62.
[22] Pogledati: Et-temhid li šerhi kitabit-tevhid, str. 375; Tejsirul-azizil-hamid, str. 372.
