Et-Tevekkul – Oslanjanje na Allaha 2. dio
U šerijatu se pravim mutevekkilom ili čovjekom koji se istinski oslanja na Allaha, smatra samo onaj ko se trudi i čini propisana djela, i prepušta Allahu korist i podršku koju očekuje, jer nema snage niti moći osim sa Njim.[23]
Ibn Tejmijje veli: „Znaj da je usmjeravanje sve pažnje na uzroke širk. Isključivanje, pak, uzročnika u smislu njihovog uticanja na nešto manjkavost je uma, a okretanje od njih kao cjeline predstavlja loše mišljenje o šerijatu / vjerozakonu.“[24]
Ibnul-Kajjim kaže: „Pouzdanje u Allaha je najveći uzrok kojim se dobija ono što se želi i otklanja ono što se ne želi.
Ko bude negirao uzroke, njegovo pouzdanje u Allaha neće biti ispravno. Ali, u potpunost pouzdanja u Allaha spada neoslanjanje na uzroke i odbacivanje vezanosti srca za njih.
Tako srce biva u stanju povezanosti sa Allahom, a ne sa uzrocima, dok je tijelo u stanju vezanosti za njih.“[25]
Također kaže: „Pouzdanje roba neće biti ispravno sve dok ne bude ispravno njegovo iskazivanje Allahove jednoće. Štaviše, suština pouzdanja u Allaha je srčano priznanje Allaha kao jedinoga Gospodara.
Sve dok u srcu postoje veze širka (pripisivanja Allahu ravnoga), pouzdanje u Njega će biti defektno i nepotpuno.
Srazmjerno stepenu lišenosti tevhida bilo kakvih primjesa, biće i ispravnost pouzdanja u Allaha.
Kad god se rob okrene nekome drugom osim Allahu, njegovo srce poprimi jedan dio toga, tako da se od njegovoga pouzdanja umanji za onoliko koliko se okrenuo tome.
Otuda neki smatraju da pouzdanje u Allaha neće biti ispravno ukoliko se ne ostave uzroci.
Ovo je ispravno, ali samo ako se radi o tome da srce ostavi uzroke, a ne i tjelesni organi.
Pouzdanje u Allaha neće biti potpuno sve dok se ne odstrane uzroci iz srca, a s njima se povežu tjelesni organi. Tako će osoba postati odvojena od njih i, istovremeno, biti spojena s njima.“[26]
- Treće: Oslanjanje na drugoga u onome što (taj drugi) može uraditi, kao npr. da nekoga opunomoći. Ovo je dozvoljeno i naziva se punomoć.
Kur’an, Sunnet i jednoglasan stav uleme ukazuju na dozvoljenost punomoći. Uzvišeni Allah, prenoseći riječi Ja’kuba, kaže:
O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu.[27]
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opunomoćio je Aliju na Oprosnom hadždžu da zakolje preostale kurbane, nakon što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svojom plemenitom rukom zaklao 63 kurbana.[28]
Međutim, ne smije se oslanjati na nekoga u smislu da će se to i ostvariti, nego se treba, kada je riječ o tome, osloniti na Allaha i Njegovo olakšanje onoga što se želi uraditi, bez obzira da li to čovjek sam po sebi htio ili nekog zadužio.
Zbog toga ne treba kazati: „Oslonio sam se na tog i tog.“, nego treba kazati: „Opunomoćio sam tog i tog.“[29]
Položaj / mjesto tevekkula spram imana
Tevekkul je jedan od najsveobuhvatnijih vidova ibadeta, jer iz njega proizlaze dobra djela.
Kada se čovjek osloni samo na Allaha u svojim poslovima vezanim za ovaj i Onaj svijet, onda njegova iskrenost i odnos prema Allahu bivaju ispravni. On je jedan od najviših stepeni:
samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo.[30]
Prema tome, potpunost vjerovanja u Allahovu jednoću (tevhida) sa njegova tri dijela ne postiže se ničim osim potpunim oslanjanjem na Allaha.[31]
Također, tevekkul je temelj svih stepenica imana i ihsana, kao i svih islamskih djela. Njegov položaj je kao položaj glave spram tijela. Kao što glava ne može biti osim na tijelu, tako i vjerovanje i dobra djela ne mogu biti osim na stabljici tevekkula.[32]
Važnost tevekkula u vjeri ogleda se i u činjenici da ga je Gospodar učinio uslovom vjerovanja i njegovim neizostavnim sadržajem. Isto tako, u mnogo ajeta naređuje nam tevekkul.
Uzvišeni veli:
…a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici![33]
Ovo je uslov obaveznosti, a ne uslov potpunosti, jer nepostojanje tevekkula u koliziji je sa temeljem vjerovanja i nema imana onaj ko nema oslonca na Allaha.
Ibnul-Kajjim kaže: „Uslovljavanje vjerovanja osloncem na Allaha ukazuje da nema vjerovanja onaj ko nema tog oslonca.“[34]
A postojanje tog oslonca ukazuje na ispravnost islama kod čovjeka, jer Uzvišeni veli:
I Musa reče: “O narode moj, ako u Allaha vjerujete, u Njega se pouzdajte ako ste muslimani![35]
Iz ovog se razumije da nema islama kod osobe, ako nema i oslonca na Allaha, što je potvrđeno i ponavljanjem uslova.[36]
Ibn Tejmijje veli: „Tevekkul na Allaha jedna je od najvećih obaveza, kao što su i iskrenost i ljubav prema Allahu i Poslaniku obavezni.
Uzvišeni Allah u nekoliko ajeta naređuje tevekkul na Njega, više nego što naređuje abdest i kupanje nakon džunupluka. Također, On zabranjuje oslanjanje na nekoga drugog pored Njega.“[37]
Šejh Sulejman b. Abdullah kaže: „Tevekkul je obavezno djelo koje se mora iskreno činiti samo Allahu, jer on je jedan od najboljih ibadeta i jedna od najviših stepenica tevhida. Potpuni tevekkul na Allaha imaju samo posebni vjernici…
Zbog toga, Uzvišeni Allah u nekoliko ajeta naređuje tevekkul na Njega, više nego što naređuje abdest i kupanje nakon džunupluka.
Štaviše, učinio je tevekkul uslovom vjerovanja, iz čega se razumije da nepostojanje tevekkula znači nepostojanje vjerovanja.“[38]
Oslanjanje samo i isključivo na Allaha jedno je od svojstava odabranih Allahovih robova, vjerovjesnika, evlija i dobrih ljudi. O Svojim robovima vjernicima, Uzvišeni veli:
…a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici![39]
Šejh Abdurrahman b. Hasan, u komentaru na poglavlje koje je otpočeo ovim ajetom, veli: „Autor je htio stavljanjem ovog ajeta kao naslov poglavlja objasniti da je tevekkul obaveza koju treba iskreno upućivati isključivo Allahu. Stavljanje ispred onoga na koga se radnja odnosi znači ograničenje, tj. na Allaha se samo oslonite ne na nekog drugog.“[40]
Koristi i plodovi tevekkula na Allaha
- Onaj ko se na Allaha osloni, On mu je dovoljan.
Uzvišeni Allah veli:
Onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.[41]
Ebu Zerr prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Ja znam riječi (Osman veli: ajet) kojih, ako bi ih se ljudi pridržavali, bilo bi im dosta.“ Ashabi upitaše: „Koji je to ajet?“ On reče: „a onome koji se u Allaha boji, On će izlaz naći.[42]“[43]
Tumačeći ajet:
Onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.[44]
Ibnul-Kajjim kaže: „Tj. On mu je dovoljan, a od onoga kome je Allah dovoljan, neprijatelj nema šta tražiti…
Neki učenjaci ranijih generacija govorili su: ‘Allah je za svako djelo odredio nagradu koja je vrsta tog djela, a nagrada za tevekkul je ta što je robu Allah dovoljan.’
Allah kaže: Onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.[45] Nije rekao: imaće to i to od nagrade, kao što je rekao za druga djela, nego je Sebe učinio dovoljnim robu koji se na Njega oslanja.
Ukoliko se rob na Allaha osloni istinskim tevekkulom, On će mu dati izlaz i pomoći će ga, pa makar se protiv njega okrenuli nebesa, Zemlja i sve što je na njima.“[46]
Enes b. Malik, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada čovjek, izlazeći iz svoje kuće, izgovori: Bismillahi tevekkeltu alellahi la havle vela kuvvete illa billah. / S Allahovim imenom, oslanjam se na Allaha, snaga i moć su samo sa Allahom, kaže mu se: Hudite ve kufite ve vukite. / Upućen si, zaštićen si, sačuvan si. Od njega se udalji šejtan, koga drugi šejtan upita: ‘Šta hoćeš sa osobom koja je upućena, zaštićena i osigurana?'”[47]
Buhari bilježi od Ibn Abbasa da je o ajetu: Dovoljan je nama Allah, divan je On oslonac[48]! –kazao kako ga je izgovorio Ibrahim, alejhisselam, kada je bačen u vatru, te Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kada su rekli: “Neprijatelji se okupljaju zbog vas, trebate ih se pričuvati!“ To im je učvrstilo vjerovanje, pa rekoše: Dovoljan je nama Allah, divan je On oslonac![49].[50]
- Tevekkul na Allaha jedan je od najvećih uzroka ostvarivanja koristi i uklanjanja štete, kako na ovome tako i na Onome svijetu. Vrhunac svih tih koristi jeste ulazak u Džennet.
Dakle, jedna od vrijednosti tevekkula je i ta što je on uzrok ulaska u Džennet bez polaganja računa i prethodne kazne, kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Od mog ummeta će sedamdeset hiljada ljudi ući u Džennet bez polaganja računa i obračunavanja.“ Ashabi su upitali o kome se to radi, a on je kazao: „To su oni koji se ne kauteriziraju, koji ne traže da im se uči rukja, niti su zloslutni i sujevjerni, već se na Gospodara svoga oslanjaju i u Njega uzdaju.“[51]
Jedna od tih koristi je i olakšan dolazak do opskrbe. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Kada biste se istinski oslanjali na Allaha, On bi vas opskrbljivao kao što opskrbljuje ptice: ujutro odlaze gladne, a predvečer se vraćaju site.“[52]
Svakako, najveća šteta koju tevekkul otklanja jeste širk. U Sunenima i drugim zbirkama navodi se hadis: „Zloslutnja je širk! Zloslutnja je širk!” Ibn Mesud veli: “Nema nijednog među nama, a da je kod njega nema.[53] Ali je Allah odagna čvrstim pouzdanjem u Njega.”[54]
- Tevekkul dovodi do Allahove ljubavi prema robu.
Uzvišeni Allah kaže:
A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega.[55]
- Zadovoljstvo Allahovom odredbom, i ovo je jedna od najvećih koristi tevekkula.
Kada se rob osloni iskreno i istinski na Allaha, onda biva zadovoljan onim što Onaj na koga se oslanja učini. Na ovo značenje upućuju i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje je izgovarao na kraju istihare: „Daj mi dobro ma gdje ono bilo, a potom me učini njime zadovoljnim.“[56]/[57]
Hafiz Ibn Redžeb veli: „Znaj da je zadovoljstvo Allahovom odredbom jedan od plodova tevekkula. Onaj ko svoje stanje prepusti Allahu biće zadovoljan onim što mu On odredi i za njega izabere. Ako tako postupi, on je ostvario pravi smisao i srž tevekkula. Zbog toga su Hasan, Fudajl i drugi tumačili tevekkul zadovoljstvom.“[58]
- Tevekkul na Allaha spašava roba od nedaća, iskušenja i neprijatelja.
U vezi sa Musaom i njegovim narodom, Uzvišeni veli:
Dva čovjeka koja su se Allaha bojala i kojima je On darovao milost Svoju rekoše: “Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bićete, sigurno, pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!”[59]
Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 11: Srčani ibadeti – mr. Jakub Alagić
[23] Pogledati: El-Kavlul-mufid, 2/89; Et-temhid li šerhi kitabit-tevhid, str. 374-376; E’amalul-kulub, str. 400.
[24] El-Fetaval-kubra, 3/231. Pogledati: Minhadžus-sunnetin-nebevijjeh, 8/80; Bugjetul-murtad firredi alal-mutefelsifeti vel-karamitati, str. 262.
[25] Medaridžus-salikin, 2/120.
[26] Prethodni izvor, 2/120.
[27] Jusuf, 87.
[28] Bilježi ga Muslim, br. 1218, str. 508.
[29] Pogledati: Ibn Tejmijje, Risale fi tahkikit-tevekkuli, štampana u sklopu Džami’r-risale, 1/89; Tejsirul-azizil-hamid, str. 372; Usejmin, Šerhu selasetil-usul, str. 59.
[30] El-Fatiha, 5.
[31] Fethul-medžid, str. 407.
[32] Pogledati: Tarikul-hidžretejni, str. 389.
[33] El-Maide, 23.
[34] Tarikul-hidžretejni, str. 386; Medaridžus-salikin, 2/129.
[35] Junus, 84.
[36] Pogledati: Tarikul-hidžretejni, str. 386.
[37] El-Iman, str. 17.
[38] Tejsirul-azizil-hamid, str. 370-371.
[39] El-Maide, 23.
[40] Fethul-medžid, str. 407.
[41] Et-Talak, 3.
[42] Et-Talak, 2.
[43] Bilježi ga Ibn Madže, br. 4220, str. 700; Hakim u Mustedreku, 2/534, br. 3819, i kaže: hadis je ispravnog lanca, ali ga nisu zabilježili Buhari i Muslim.
[44] Et-Talak, 3.
[45] Et-Talak, 3.
[46] Et-Tefsirul-Kajjim, tefsir sure Felek, str. 587; Bedaiul-fevaid, 2/464-465.
[47] Bilježi ga Ebu Davud, br. 5095, str. 922, a ispravnim ga smatra Albani u Sunenu Ebu Davuda.
[48] Ali Imran, 173.
[49] Ali Imran, 173.
[50] Bilježi ga Buhari, br. 4563, str. 830.
[51] Bilježi ga Buhari, br. 5705, str. 1078, i Muslim, br. 218, str. 115.
[52] Bilježi ga Tirmizi, br. 2344, str. 529; Hakim u Mustedreku, 4/354, br. 7894. Tirmizi veli da je hadis ispravan, a Hakim da je ispravnog seneda, ali ga njih dvojica nisu zabilježili.
[53] Ibnul-Esir kaže: „Tj. da kod njega nema zloslutnje. To nije spomenuto u govoru, jer nije postojala potreba da se spomene, imajući u vidu da je sagovornik razumio o čemu se radi.“ (En-Nihaje, 3/334)
[54] Bilježi ga Ebu Davud, br. 3910, str. 702; Ibn Madže, br. 3538, str. 590; Ahmed u Musnedu, 6/213, br. 3687, a ispravnim ga ocjenjuje Albani u Sunenu Ebu Davuda.
[55] Ali Imran, 159.
[56] Bilježi ga Buhari, br. 6382, str. 1186.
[57] Pogledati: Medaridžus-salikin, 2/122.
[58] Džamiul-ulumi vel-hikem, 2/508.
[59] El-Maide, 23.
