Šubhe i razne sumnje po pitanju obilježavanja mevluda

Prva šubha: Smatranje da se obilježavanjem mevluda iskazuje poštovanje prema Resulu, sallallahu alejhi ve sellem.

Odgovor na ovu šubhu sadržan je u sljedećem: Poštivanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, biva putem pokornosti njemu i sprovođenju njegovih naredbi i ostavljanjem njegovih zabrana.

Novotarije, razni mitovi i grijesi nisu put kojim se iskazuje poštivanje prema Poslaniku, a obilježavanje mevluda Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je novotarija i vid griješenja.

Ashabi su najviše iskazivali poštivanje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i najviše su ga voljeli.

Urve b. Mes’ud Kurejšijama je kazao: „Narode, Allaha mi, bio sam u delegaciji kod vladara: bio sam u delegaciji kod bizantijskog, perzijskog i etiopskog vladara.

Allaha mi, nisam nikada vidio nijednog vladara, da ga njegovi drugovi poštivaju onoliko koliko poštivaju Muhammedovi drugovi Muhammeda.

Allaha mi, nije ispljuvao nijednu pljuvačku, a da ona nije pala na dlan kojeg od njih i taj ju je razmazao po svome licu i svojoj koži, a kada im je što naredio, oni su se utrkivali na njegovu zapovijed.

Kada je uzimao abdest, skoro da su se htjeli tući za vodu od njegova abdesta, a kada je što govorio, spuštali su kod njega svoje glasove i iz poštovanja prema njemu nisu ga gledali oštrim pogledom.“¹

I pored ovolike ljubavi i poštivanja, oni nisu pravili mevlude, a da je to bilo propisano, oni bi ga praktikovali.

Druga šubha: Dokazivanje ispravnosti mevluda time što ga čini veliki broj ljudi u mnogo država.

Odgovor na ovu šubhu sadržan je u sljedećem: kada je to dokaz u šerijatu bio praksa mnoštva ljudi?

Ako pogledamo u stanje muslimana u Bosni vidjećemo da ogromna većina njih ne klanja, pa može li se na osnovu toga reći namaz nije propisan, ili nije obaveza, jer ga mnoštvo ljudi ne praktikuje. 

Kao dokaz u islamu se može uzimati samo poslanička praksa, tj. njegov sunnet, a Poslanik je zabranio sve novotarije pa je tako i mevlud zabranjen.

Praksa ljudi ne može biti validna ukoliko se suprotstavlja dokazu.

Uzvišeni Allah veli:

Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji; oni bi te od Allahova puta odvratili.²

A u svakom vremenu i periodu postoje ljudi koji su upozoravali na ovu novotariju i zato ne može biti dokaz praksa ljudi nakon što im je pojašnjena istina.

Tom pogrešnom logikom bi mogli reći da islam nije ispravna vjera, jer pripadnika islama ima samo milijardu i po, dok nemuslimana ima preko pet milijardi.

Treća šubha: Mevlud je oživljavanje sjećanja na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Odgovor na ovu šubhu sadržan je u sljedećem: Musliman se stalno sjeća Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i to sjećanje stalno je prisutno uz njega, tokom učenja ezana, ikameta, hutbi.

Musliman se sjeti Poslanika svaki put kada izgovori kelimei-šehadet, nakon abdesta i u namazu, kada donese salavat u namazu i prilikom spomena njegovog imena.

Svaki put kada musliman učini dobro djelo, bilo da se radi o obaveznom ili pohvalnom, on se time sjeća Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji ima sevap i nagradu kao i onaj koji je to djelo učinio.

Ovako se musliman stalno sjeća svoga Poslanika, i danju i noću povezan je sa njim, čineći ono što je propisano, a ne čini to samo na dan njegovog mevluda.

Pošto je to djelo novotarija i suprotstavlja se Sunnetu, na takav način se samo povećava udaljenost od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Četvrta šubha: Oni kažu: Obilježavanje mevluda zasnovano je na ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. I on je jedan od načina ispoljavanja te ljubavi, jer ljubav prema njemu je propisana.

Odgovor na ovu šubhu sadržan je u sljedećem: Ispoljavanje ljubavi prema Poslaniku je vjerska obaveza i u to nema sumnje. Musliman je obavezan da voli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, više od samog sebe, djece, roditelja i svih ljudi.

Međutim, iskazivanje ljubavi ne znači da možemo uvoditi u vjeru ono što nije od nje, i što nije propisano, nego iz te ljubavi mora proizaći pokornost njemu i slijeđenje njegove prakse, i to je najveći vid ljubavi.

Ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, mora da rezultira oživljavanjem i čvrstim slijeđenjem Sunneta, te napuštanjem svih riječi i djela koja se suprotstavljaju njegovoj praksi.

Nema sumnje da je svako djelo koje se suprotstavlja Sunnetu novotarija  i grijeh, a mevlud je jedna o tih novotarija.

Iskren nijjet nije dovoljan da se dozvoli uvođenje novotarija u vjeru, jer vjera se temelji na dva principa: iskrenosti i slijeđenju.

Uzvišeni Allah kaže:

A nije tako! Onoga ko se bude Allahu pokoravao i uz to dobra djela činio, toga čeka nagrada kod Gospodara njegova, takvi se neće ničega bojati i ni za čim neće tugovati.³

Reci: „Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!“ – A Allah prašta i samilostan je.⁴

Pokoravanje Allahu koje se spominje u ajetu je iskrenost prema Njemu, dok se pod činjenjem dobrih djela misli na slijeđenje Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, sunneta.

Peta šubha: Oni kažu: Mevludom i čitanjem njegovog životopisa tom prilikom vid je podsticanja na slijeđenje njegove prakse.

Odgovor na ovo je sljedeći: Izučavanje njegovog životopisa i slijeđenje njegove prakse su djela čije se izvršavanje traži od muslimana tokom cijele godine, a određivanje posebnog dana za takvo nešto bez validnog dokaza je vid novotarije, a po hadisu: svaka novotarija je zabluda.

Novotarija može da rezultira samo zlo i udaljenost od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

U komentaru na Četrdeset hadisa, Ibn Redžeb veli: „Hadis: ‘svaka novotarija je zabluda’, predstavlja jezgrovit i sveobuhvatni sadržajan govor iz kojeg se ne izuzima ništa. Taj hadis je jedan od velikih principa vjere.’“⁵

Zaključak: Obilježavanje mevluda Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je novotarija  koju muslimani moraju napustiti, kao i sve druge novotarije, te se posvetiti oživljavanju i praktikovanju Sunneta.

Nikog ne treba da zavara to što postoje ljudi koji staju u odbranu ovih novotarija, jer takva vrsta ljudi više teži ka praktikovanju novotarija nego što teži praktikovanju Sunneta. 

Spomenuta vrsta ljudi možda se čak i ne zanima za Sunnet i zato ovakve ljude nije dozvoljeno slijediti i za njima se povoditi, pa makar ih bila većina u društvu.

Povoditi se treba samo za onima koji su slijedili poslaničku praksu, prve generacije muslimana i njihove sljedbenike, pa makar oni bili i malobrojni. Istina se ne poznaje po ljudima, nego ljudi po istini.

U hadisu stoji: „Ko bude živio nakon mene, vidjeće mnoga razilaženje, zato se držite moga sunneta i sunneta mojih pravednih halifa nakon mene.

Čvrsto se držite toga, i stisnite svojim kutnjacima. Upozoravam vas na novine u vjeri, jer svaka novotarija je zabluda.“ ⁶

U ovom hadisu pojašnjeno nam je koga treba da slijedimo kada dođe do razilaženja, a također je pojašnjeno da je novotarija sve što se suprotstavlja Sunnetu, te da je svaka novotarija zabluda.

Obilježavanje mevluda nema svoje uporište u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, praksi, a niti u praksi njegovih upućenih pravednih halifa, i zato ono predstavlja zabludjelu novotariju.

Princip na koji ukazuje spomenuti hadis spominje se i u ajetu gdje Allah kaže:

A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u Onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.⁷

Obraćanje Allahu i Poslaniku podrazumijeva traženje rješenja u Allahovoj Knjizi i poslaničkoj praksi.

Kur’an i Sunnet su dva izvora koji rješavaju naše sporove i pitanja po kojima se razilazimo, pa gdje se u njima nalazi dokaz propisanosti obilježavanja mevluda?

Obaveza je svakome onome ko praktikuje mevlud ili ga smatra lijepim, da se pokaje Allahu od te, kao i od drugih novotarija, jer to je princip vjernika koji teži za istinom.

A onaj ko bude inadžija i oholnik i nakon što mu se istina pojasni, svoj račun će polagati kod Allaha.