Uzroci koji nas dovode do ostvarivanja šefa‘ata
Ovo što će se spomenuti su uzroci i djela na koja nas Zakonodavac podstiče i koja ako se urade iskreno i u skladu sa poslaničkom praksom, vode ka Allahovoj dozvoli, do šefa’ata na Sudnjem danu, do oprosta grijeha ili podizanja deredža.
Ovi uzroci i djela su sljedeća:
- Tevhid
Tevhid, tj. ispoljavanje Allahove jednoće i činjenje ibadeta iskreno i samo u ime Allaha.
Nema sumnje da je iskreno ispoljavanje Allahove jednoće najveći uzrok koji vodi do prava na šefa’at na Sudnjem danu, i ne samo to nego je ovo djelo uslov (treći uslov) ostvarenja šefa’ata, kao što je već kazano.
Zbog toga se u hadisu kaže: Rečeno je: “Allahov Poslaniče, ko će biti na Sudnjem danu usrećen tvojim zauzimanjem?” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: „Na Sudnjem danu moje zauzimanje biće za onoga ko je iskreno od srca, ili iz dna duše, govorio: la ilahe illellah (nema istinskog boga osim Allaha).‘”[1]
- Učenje Kur’ana
Dokaz ovome je predaja koju bilježi Muslim od Ebu Umamea, koji kaže: „Čuo sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da veli: ‘Učite Kur’an, jer on će se zauzimati za svoje sljedbenike na Sudnjem danu.‘”[2]
Sljedbenici Kur’ana su oni koji ga uče, o njegovim porukama razmišljaju i po njemu postupaju.
- Post
Dokaz da će se i post zauzimati je hadis koji prenosi Abdullah b. Amr, a u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Post i Kur’an će se zauzimati za vjernika na Sudnjem danu.
Post će reći: ‘Gospodaru moj, ja sam mu uskratio jelo i udovoljavanje strastima u toku dana, pa prihvati moje zauzimanje za njega!’
A Kur’an će reći: ‘Gospodaru moj, ja sam mu uskratio spavanje noću, pa primi moje zauzimanje za njega.’ I Allah će prihvatiti njihovo zauzimanje.’“[3]
Ovo je jasan hadis koji ukazuje da će se post zauzimati na Sudnjem danu, što govori o vrijednosti posta, pogotovo za one koji poste vjerujući i nadajući se nagradi.
- Dova prilikom ezana
Od Džabira b. Abdullaha prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko izgovori kad sasluša ezan: ‘Allahu moj, Gospodaru ovog savršenog poziva i nastupajućeg namaza, podari Muhammedu položaj, visoki stepen i uputi ga na hvale dostojno mjesto koje si mu obećao.’ – zaslužio je moje zauzimanje (šefa‘at) na Sudnjem danu.”[4]
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dakle, obećava šefa’at na Sudnjem danu onome ko bude ustrajavao u učenju ove dove nakon svakog ezana.
- Nastanjivanje u Medini, strpljivost na njenim nedaćama i smrt u njoj
Ebu Se’id, oslobođeni Mehrijev rob, prenosi da je došao u noćima smutnje[5] kod Ebu Se’ida el-Hudrija da se posavjetuje o odlasku iz Medine i požali se na njene cijene te neimaštinu i mnogočlanost čeljadi koju hrani, rekavši da nema snage podnijeti sve nedaće koje ga u Medini pogađaju.
„Ni govora,“ – reče mu on – “čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kad je rekao: ‘Niko od muslimana koji umru strpljivo podnoseći nedaće u njoj neće na Sudnjem danu ostati bez mog šefa’ata ili svjedočenja.'”[6]
Ebu Hurejre bilježi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Niko neće nad nedaćama Medine biti strpljiv, a da mu ja na Sudnjem danu neću činiti zauzimanje ili biti svjedok.“[7]
U nekim Sunenima se bilježi od Ibn Omera da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Ko može da umre u Medini, neka to učini, jer ja ću se zauzimati za onoga ko u njoj umre.“[8]
Ovaj hadis, kao i neki drugi, ukazuju na vrijednost nastanjivanja u Medini, strpljivost na njenim nedaćama, i smrti u njoj, jer sve je to uzrok šefa’ata Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
- Donošenje salavata na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
Rufejfi’a b. Sabit prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Moj šefa’at obavezno čeka onoga ko donose salavat na Muhammeda i kaže: ‘Allahu moj, daj mu mjesto blisko Allahu na Sudnjem danu.’“[9]
Taberani bilježi od Ebu Derde da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Na Sudnjem danu će moj šefa’at, sigurno, obuhvatiti onoga ko na mene, kada osvane i kada omrkne, donose deset salavata.“[10]
U nekim Sunenima se od Ibn Mesuda bilježi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Na Sudnjem danu će meni najpreči[11] biti onaj ko na mene bude donosio najviše salavata.“[12]
- Dženaza-namaz umrloj osobi koju klanja skupina muslimana
Muslim bilježi od Aiše da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Kome grupa od stotinu ljudi klanja dženazu i od Allaha mu zatraži oprost, zauzimajući se za njega, Allah će primiti njihove dove (zauzimanje).”[13]
Od Ibn Abbasa se prenosi da je, kad mu je u Kudejdu ili Usfanu[14] umrlo jedno dijete, rekao Kurejbu: „Vidi koliko se ljudi skupilo da klanja dženazu!“ On je izašao, prebrojao ljude koji su se sakupili i obavijestio ga. „Kažeš da ih je četrdeset?“ – reče on. „Da!“ – odgovorio je Kurejb. „Iznesite ga!“ – reče – “Čuo sam Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kad kaže: ‘Svakom muslimanu koji umre, pa mu četrdeset ljudi, koji širk Allahu ne čine, klanja dženazu, Allah ukabuli njihovo zagovaranje za njega!”[15]
U nekim Sunenima se bilježi od Merseda b. Abdullaha Jezenija da je kazao: „Kada bi Malik b. Hubejre, jedan od ashaba, klanjao dženazu gdje je bilo malo ljudi, on bi je podijelio u tri saffa i kazao bi: ‘Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Kome dženazu klanja tri saffa ljudi, oprost (Džennet) mu je osiguran.”“[16]
- Veliki broj sedždi
Imam Ahmed bilježi u Musnedu od Zijada b. Ebi Zijada, oslobođenog roba Beni Mahzuma, od sluge Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, muškarca ili neke žene: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je svome slugi: ‘Imaš li kakvu potrebu?’
Jednog dana sluga reče: ‘Moja potreba, Allahov Poslaniče!’ A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga upita: ‘A koja je tvoja potreba?’ On reče: ‘Da činiš šefa’at za mene na Sudnjem danu.’ Poslanik upita: ‘Ko te tome nadahnuo?’ On reče: ‘Moj Gospodar.’ Tada Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Pomozi mi u tome tako što ćeš mnogo činiti sedžde.’“[17]
Imam Muslim bilježi u svom Sahihu od Rebia‘ ibn Ka‘ba el-Eslemija da je rekao: „Jedne prilike sam noćio kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa sam mu pomogao da uzme abdest i izvrši svoje potrebe, pa mi reče: ‘Traži!’ Ja mu odgovorih: ‘Tražim da budem uz tebe u Džennetu.’ On upita: ‘Ili tražiš nešto drugo?’ Ja mu rekoh: ‘To je ono što tražim.’ Poslanik na kraju reče: ‘Pomozi se protiv svog nefsa često čineći sedždu.’“[18]
Ovdje se misli na namasku sedždu, a razlog podsticanja na nju jeste što je ona vrhunac poniznosti i robovanja Allahu. Prilikom sedžde se na zemlju po kojoj se gazi[19] spušta tijelo, od koga je i lice, kao najčasniji i najuzvišeniji dio tijela.
Ovo je bilo ukratko o uzrocima i djelima koji nas mogu odvesti do šefa’ata Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i drugih koji će imati pravo na šefa’at.
Neko može upitati: Kako onima koji budu činili ove uzroke može biti obećan šefa’at, kad su ovo, ustvari, dobra djela?
Kao odgovor ovome može se kazati: Postoje razne vrste šefa’ata na Sudnjem danu, kao što je to već pojašnjeno.
Postoji šefa’at za griješne vjernike kako bi izašli iz Vatre i ušli u Džennet, postoji šefa’at za dobre ljude kako bi im se povećao položaj na Sudnjem danu, ili kako bi bili uvedeni u Džennet bez polaganja računa. Svakom će biti dato ono što je zaslužio.[20]
Pitanje: Da li je posjeta Poslanikovog kabura jedan od uzroka šefa’ata?
Neki spominju da je jedan od uzroka šefa’ata, posjeta Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, kabura, dokazujući to nekim predanjima koje vezuju za Poslanika.
Nema sumnje da je posjeta Poslanikovog kabura propisano djelo, ako se ona posebno ne cilja putovanjem, te da će čovjek za to djelo imati sevap i nagradu. Međutim, ovdje je pitanje da li je šefa’at nagrada za tu posjetu.
Kada su u pitanju hadisi kojima se dokazuje spomenuto, po mišljenju valorizatora i onih koji su ih detaljno istraživali, ništa od njih nije potvrđeno kao ispravno.
Oni su se kritički osvrnuli na svaki hadis i lance prenosilaca tih hadisa, i da ne postoji bojazan oduljivanja, ovdje bismo ih detaljno spomenuli.
Dakle, svi hadisi koji govore o tome da je posjeta Poslanikovog kabura jedan od uzroka šefa’ata su neispravni. Ovo su najpoznatiji hadisi koji se spominju:
„Zagarantovan je šefa’at onome ko posjeti moj kabur.“[21]
„Biće dozvoljeno moje zauzimanje onome ko posjeti moj kabur.“[22]
„Onaj ko me posjeti, a nema druge potrebe osim toga, ima pravo na moj šefa‘at.“[23]
„Biću zagovornik ili svjedok onome ko me posjeti u Medini, nadajući se nagradi za to djelo.“[24]
„Biću zagovornik ili svjedok onome ko posjeti mene ili moj kabur.“[25]
Na osnovu kazanog, zaključujemo da posjeta Poslanikovog kabura nije uzrok njegovog šefa’ata, jer ne postoje ispravni hadisi koji na to ukazuju. Na mnoštvo ovih hadisa ne treba se osvrtati, jer nijedan od njih nije ispravan, a Allah najbolje zna.
Nije dozvoljeno putovati u Medinu da bi se posjetio kabur Poslanika (da to bude nijet posjete Medine), ono što je dozvoljeno je putovanje u Medinu da bi se posjetila Poslanikova džamija, kako bi se u njoj klanjalo te zbog velike vrijednosti namaza u njoj i velike nagrade za taj namaz, i tek je tada dozvoljeno uzgred posjetiti kabur Poslanika.
[1] Bilježi ga Buhari, br. 99.
[2] Bilježi ga Muslim, br. 804.
[3] Bilježi ga Ahmed, 2/174; Hakim u Mustedreku, 1/544, koji kaže da je hadis ispravan po uslovima Muslima, ali da ga nije zabilježio, a sa njim se slaže i Zehebi. Munziri veli: „Bilježi ga Ahmed i Taberani u El-Kebiru, a njegovim prenosiocima dokazivano je i kod hadisa koji su u Sahihu.“ Et-Tergibu vet-terhibu, 2/84, a Sujuti ga je označio ispravnim, El-Džamius-sagir, 1/411.
[4] Bilježi ga Buhari, br. 614.
[5] Misli se na noći kad je opljačkana Medina, 63. godine po Hidžri, Šerhun-Nevevi li Sahihi Muslim, 9/149.
[6] Bilježi ga Muslim, br. 1374.
[7] Bilježi ga Muslim, br. 1378.
[8] Bilježi ga Tirmizi, br. 3917, koji kaže da je hadis hasen-garib. Bilježi ga i Ahmed u Musnedu, 2/74, 104, a Sujuti ga je označio ispravnim, El-Džami’us-sagir, str. 163.
[9] Bilježi ga Ibn Ebi Asim u Sunnetu, 2/395, a Munziri kaže: „Bilježe ga Bezzar i Taberani u El-Kebiru i El-Evsatu, a neki lanci prenosilaca su dobri.“ Et-tergibu vet-terhib, 2/505, a Hejsemi kaže: „Bilježe ga Bezzar i Taberani u El-Evsatu i El-Kebiru, i lanci prenosilaca su im dobri.“ (Medžmeu’z-zevaid, 10/163)
[10] U djelu Medžme’uz-zevaid (10/129) od Hejsemija stoji da ga bilježi Taberani sa dva lanca prenosilaca, a jedan od njih je dobar, a Sujuti ga je označio kao dobar hadis. El-Džami’us-sagir, 2/175.
[11] Tj. imaće najveće pravo da se za njega zagovaram.
[12] Bilježi ga Tirmizi, br. 484, i kaže da je hasen-garib, a bilježi ga i Ibn Hibban u Sahihu, 2/133.
[13] Bilježi ga Muslim, 2/654, br. 947.
[14] Mjesta u blizini Mekke. Pogledati: Mu’džemul-buldan, od Hamevija, 4/121., 313.
[15] Bilježi ga Muslim, br. 948.
[16] Bilježi ga Tirmizi, br. 1028, koji kaže da je hasen.
[17] Bilježi ga Ahmed u Musnedu, 3/500, a Hejsemi kaže: „Bilježi ga Ahmed, a prenosioci su mu kao oni u Sahihu.“ Medžme’uz-zevaid, 2/249.
[18] Bilježi ga Muslim, br. 489., 1/353.
[19] Pogledati: Šerhun-nevevi li Sahihi Muslim, br. 4/206.
[20] Pogledati: Fethul-Bari, 2/96.
[21] O izvodu ovog hadisa i njegovoj ocjeni mogu se konsultovati sljedeća djela: Ibn Tejmijje, Er-Reddu alel-Ahnai, str. 29; Ibn Abdulhadi, Es-Sarimul-Munki fi reddi ala Es-Subki, str. 29; Ahmed En-Nedžmi, Evdahul-išareh fir-reddi ala men edžaze el-memnu’a minez-zijareh, str. 133-139.
[22] Pogledati: Es-Sarimul-Munki, str. 55.
[23] Pogledati: Prethodni izvor, str. 68, i: Evdahul-išareh, str. 139-142.
[24] Pogledati: Es-Sarimul-Munki, str. 230; Evdahul-išareh, str. 159-161.
[25] Pogledati: Es-Sarimul-Munki, str. 130; Evdahul-išareh, str. 145-153.
