Traženje dove od umrloga kod njegovog kabura

Primjer: Kada čovjek kod kabura kaže: „O ti, moli se Allahu za mene.“ Ili: “…zagovaraj se (čini šefa’at) za mene kod Allaha.“ Ili: “…moli Allaha da mi olakša.“ Ili: “…moli Allaha da mi ispuni potrebu.“ Ili: “…moli Allaha da mi grijehe oprosti.“ I sl.

Napomena: Onaj ko ovo traži, ne želi da mu umrli mimo Allaha ispuni potrebu, niti umrlome čini bilo koji drugi tjelesni ibadet.

Propis traženje dove od umrloga kod njegovog kabura

Učenjaci po ovome pitanju imaju dva stava:

Prvi stav: To djelo je novotarija, tj. nije veliki širk.

Neki učenjaci kažu: „Ovo je novotarija, ali ne dostiže stepen velikog širka, jer osoba ne traži od umrloga da mu pribavi neku korist ili da mu otkloni neku štetu, nego smatra da je taj umrli živ u svome kaburu, pa od njega želi da pita i zamoli Allaha, ne želeći da Ga on lično zamoli.“

Kao npr. da neka osoba kaže: „Ja ne molim Poslanika nego samo želim da me približi Allahu i da se za mene zagovara kod Njega. Ja ne kažem: ‘Allahov Poslaniče, oprosti mi.’ Ili: ‘…izliječi me.’ Nego: ‘Allahov Poslaniče, zagovaraj se za mene kod Allaha.’ Ili: ‘Moli Allaha da mi oprosti, ili da me izliječi.’“

Ovog stava su Ibn Tejmijje (po razumijevanju nekih učenjaka), zatim Usejmin, Berrak, kao i neki drugi savremeni učenjaci.

Dokaz njihovog mišljenja jeste da onaj ko moli, ne traži od umrle osobe pored Allaha da mu ispuni potrebe, pa se ne može to djelo smatrati širkom u tevhidu rububijjeta, niti obožava umrloga čineći mu tjelesni ibadet, pa da se smatra širkom u tevhidu uluhijjetu.

Drugi stav: To djelo je veliki širk

Neki učenjaci kažu da se radi o velikom širku jer osoba traži od umrloga, te da nema razlike između traženja da on ispuni potrebu ili da je prenese Allahu, jer ni jedno ni drugo umrli nije u stanju učiniti.

Ovaj stav zastupaju Ibn Tejmijje, Ibn Baz, Salih Ali Šejh i mnogi drugi savremeni učenjaci.

Dokaz njihovog mišljenja jeste činjenica da onaj koji pita uzima umrlog kao posrednika između sebe i Allaha, i od umrloga traži ono što nije u stanju (jer njegova djela su prestala), kao i to da on upućuje dovu umrlome, (a dova se dijeli na dovu ibadeta i na dovu kojom se nešto traži), a dova je ibadet.

Citati zastupnika prvog stava:

Svi oni koji imaju ovaj stav oslanjaju se na riječi Ibn Tejmijje.

Govoreći o novotarskim dovama koje se uče prilikom posjete kaburova, Ibn Tejmijje veli: „Tri su stepena vezana za ovo poglavlje:

Prvo: Da se dovi nekome mimo Allahu, umrlome ili odsutnome, bez obzira da li se radilo o vjerovjesnicima, dobrim ljudima ili nekome drugome, kao npr. da se kaže: ‘O cijenjeni i poštovani taj i taj, pomozi mi, od tebe tražim pomoć ili zaštitu protiv svojih neprijatelja.’ Ovo djelo je širk (pripisivanje Allahu druga).

Drugo: Da se kaže umrlome ili odsutnome (gaib), bez obzira da li se radilo o vjerovjesnicima ili dobrim ljudima: ‘Moli Allaha za mene.’ Ili: ‘Moli za nas svoga Gospodara.’ Ili: ‘Moli za nas Allaha.’ – kao što to čine kršćani obraćajući se Merjemi i drugima. Također, nijedan učenjak ne sumnja da je ovakvo djelo zabranjeno, i da je novotarija koju niko iz prvih generacija nije radio.

Treće: Da se kaže: ‘Tako ti te osobe i njegovog položaja kod Tebe, molim Te to i to.’, i sl. što je preneseno od Ebu Hanife, Ebu Jusufa i drugih da je zabranjeno.“^[1]

Vidimo da je Ibn Tejmijje napravio razliku između prvog i drugog primjera, tj. između dove koja sadrži jasan širk i dove koja je samo novotarija.

Ibn Usejmin je o molbi umrlih upitan sljedeće: „Neki studenti islamskih nauka razilaze se u vezi sa slučajem onoga ko dođe na kabur i kaže: ‘O ti koji se nalaziš u ovom kaburu, moli Allaha za mene.’ Neki od njih kažu da je to veliki širk, dok neko kaže da je mali. Koji je vaš odgovor na ovo pitanje?

Kazao je: ‘Ja smatram da se u ovom slučaju radi o malom širku, jer ovaj ne traži od umrloga da mu ispuni želju niti da ga sačuva zla, nego traži od umrloga da on sve to zamoli Allaha.

Poznato je da umrli ne može od Allaha ništa tražiti, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Kada čovjek umre, prekidaju se njegova dobra djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje kojim se drugi koriste, ili dobro dijete koje za njega upućuje dove.’

Zato je nemoguće i pomisliti da umrli može da dovi za ono što se od njega traži, jer ne posjeduje ni mogućnost dove, niti mogućnost da otkloni štetu. Onaj ko doziva umrloga riječima: ‘Otkloni od mene štetu.’, ili: ‘Daj mi to i to.’, čini veliki širk bez ikakve sumnje.’“^[2]

Riječi Šejha Usejmina su jasne kada kaže da ovo nije veliki širk, jer se od mejita ne traži da se pribavi neka korist niti da se otkloni neka šteta.

Šejh Abdurrahman el-Berrak kaže: „Jedan od oblika velikog širka je i širk u dovi, tj. upućivanje dove umrlima i odsutnima kako bi ispunili potrebe, te traženje pomoći od njih u teškim stanjima, i traženje opskrbe, bez obzira da li se to od njega tražilo iz blizine ili daljine.

Ukoliko onaj ko moli smatra da umrli to čini svojom moći, onda čini i širk u rububijjetu (vjerovanje da Allah stvara i upravlja), kao i širk u ibadetu.

Međutim, ako se od umrloga traži da on uputi dovu Allahu, i to se čini u blizini njegovog kabura, sa uvjerenjem da on to čuje, onda se radi o novotariji i sredstvu koje vodi do širka, kao što to spominje Ibn Tejmijje u više svojih citata.

Poznato je da dova za drugog predstavlja vid zagovaranja (šefa’ata) za njega, tako da je traženje dove, ustvari, traženje šefa’ata.“^[3]

Šejh Abdurrahman el-Berrak smatra da ovo nije veliki širk jer se od mejita ne traži ništa konkretno, osim da zamoli Allaha, i smatra da je to stav ibn Tejmijje.

Šejh Bekr Ebu Zejd veli: „Ukoliko živa osoba traži od umrle osobe kod njenog kabura da uputi dovu Allahu, kao npr. što čine obožavaoci kaburova kada kažu: ‘O ti, moli Allaha za mene.’, ili: ‘…molim te da uputiš dovu Allahu za mene.’, onda se u tom slučaju bez razilaženja muslimana radi o posredništvu koje je novotarija i sredstvu koje vodi ka širku.

Upućivanje dove umrlima, mimo Allahu, ustvari je okretanje srca od Njega.

Međutim, ova vrsta je veliki širk, ukoliko bi onaj ko dovi od umrloga želio posredovanje koje u sebi ima širka na način kako su to činili mušrici: ‘Mi ih ne obožavamo i ne obraćamo im se, osim s ciljem da nas Allahu približe.’“^[4]

Šejh Bekr Ebu Zejd smatra da je ovo posredništvo, ali koje nije veliki širk.

Citati zastupnika drugog stava:

Ibn Tejmijje kaže: „Ukoliko neko između Allaha i Njegovih stvorenja potvrdi posrednika (vezu), kao što je to slučaj sa stražarima i čuvarima koji su između kralja i podanika, na način da oni Allahu prenose potrebe Njegovih robova, kao što ovi prenose kralju potrebe podanika. I ne obraćajući se direktno njemu iz poštovanja, nego to čine preko njih, s obzirom da su mu oni bliski ili zbog toga što je posredovanje preko njih korisnije nego da oni traže direktno od kralja, takav je nevjernik mušrik, obaveza je da se od njega traži pokajanje, a ako se ne pokaje, ubija se.

Ovi se nazivaju mušebbihe (oni koji porede) jer porede stvorenja sa Tvorcem i Allahu pripisuju suparnike.“^[5]

Ibn Tejmijje veoma jasno tvrdi da je nevjernik svako onaj ko uzme posrednika između sebe i Gospodara svjetova. Onaj ko kaže umrlome: „Dovi Allahu za mene.“, ili: „Zagovaraj se za mene kod Allaha.“, uzeo je posrednika između sebe i Allaha, jer se ne obraća direktno Allahu, nego preko umrle osobe.

Ibn Tejmijje kaže: „Ukoliko neko između Allaha i Njegovih stvorenja potvrdi posrednika (vezu), kao što je to slučaj između kralja i njegovih podanika, mušrik je, to je vjera mušrika, obožavaoca kipova, koji kažu: ‘Kipovi vjerovjesnika i dobrih ljudi su posrednici preko kojih se približavamo Allahu.“ I to je širk koji je Allah porekao hrišćanima kada je rekao:

Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da samo jednog Boga obožavaju, nema istinskog boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju (širk čine).^[6]“^[7]

Ibn Tejmijje poredi uzimanje posrednika između Allaha i Njegovih stvorenja sa posredništvom kod hrišćana koji svoje svećenike mole da im Bog oprosti, i sve to naziva kufrom.

Ibn Tejmijje veli: „Oni se nekada obraćaju umrlome kod njegovog kabura, govoreći: ‘Moli Allaha za mene.’ A nekada se obraćaju živome koji je odsutan baš kao da je prisutan. Oni skladaju stihove, pa jedan od njih veli: O ti i ti, ja sam u potrebi za tobom, / ja sam u tvojoj blizini, / zagovaraj se kod Allaha za mene, / moli Allaha da nas pomogne protiv naših neprijatelja, / moli Allaha da nam olakša, / ja ti se žalim i jadam, / moli Allaha da ukloni nedaću.

Neki od njih kažu: ‘Moli Allaha da mi oprosti…’ Ove vrste obraćanja melekima, poslanicima i dobrim ljudima nakon njihove smrti kod njihovih kaburova, i kada su odsutni, i obraćanje njihovim kipovima je od najvećih vrsta širka.“^[8]

Ovo je jasan govor Ibn Tejmijje gdje je kazao da je širk ko kod kabura kaže: „Moli Allaha za mene, moli Allaha da mi oprosti.“

Zatim je izjednačio traženje dove od odsutnoga, i traženje dove kod kabura umrloga, i traženje zauzimanja od njega. Sve troje je ubrojao među najveće vrste širka.

Ovaj govor Ibn Tejmijje jasan je i nedvosmislen, i njega su razumjeli učenjaci, poput šejha Ibn Baza i drugih.

Šejh Ibn Baz upitan je: „Mnogi učenici i tragaoci za znanjem razumijevaju da je širk traženje ispunjavanja potrebe od umrle osobe, a da traženje zagovaranja i dove od nje nije širk, nego da je novotarija, pa je odgovorio: ‘Ovo je veliki širk.’ Oni ne mogu ni da za njega dove ni da se zauzimaju. Svi oni su založili svoja djela, a dova i zauzimanje bivaju za vrijeme života.

Zbog toga, kada je Omer tražio kišu, nije je tražio preko Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego preko Abbasa i Jezida b. El-Esveda, odnosno tražio je da oni uče dovu. Da je ovo bilo propisano, oni bi to tražili od Poslanika i kazali bi: ‘Dovi za nas, Allahov Poslaniče.’“^[9]

Kada mu je rečeno: „To je stav Ibn Tejmijje.“, on je kazao da je Ibn Tejmijje bio jasnog stava da se radi o velikom širku.^[10]

Šejh Salih Ali Šejh je upitan: „Ukoliko neko traži od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da moli za njega i da za njega traži oprost, i to nakon preseljenja Poslanika, da li je to širk?“ On je odgovorio: „Da, to je veliki širk, jer se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne doziva nakon smrti.

Traženje dove od umrloga ili traženje pomoći ili kiše, tj. da to umrli zatraži od Allaha ili da zamoli Allaha da oprosti nekome ili nešto mu daruje, ubraja se u dovu, a Uzvišeni veli:

Džamije su Allahove i zato se nikome pored Njega ne obraćaj dovom.^[11]

Onaj ko kaže da ovaj oblik, tj. traženje dove izlazi van okvira koji se smatra širkom, takav poništava cijeli temelj vjerovanja vezan za ovo poglavlje. Sve vrste traženja, poput traženja dove od umrloga, traženje oprosta od umrloga ili traženje pomoći, ubrajaju se u isto poglavlje. Traženje dove ulazi u ajet gdje Allah kaže:

A onaj koji se, pored Allaha, moli drugom bogu, bez ikakva dokaza o njemu, pred Gospodarom svojim će račun polagati, i nevjernici ono što žele neće postići.^[12]

Kao i u ajetu:

A oni kojima se, pored Njega, molite i dozivate ih, ne posjeduju ništa.^[13], kao i u druge ajete. Tako da je razdvajanje ovoga suprotno argumentima.

Onaj ko je iz govora nekih naših učenjaka razumio razdvajanje i razliku, odnosno da je ova vrsta traženja novotarija, treba da zna da se pod tim ne misli samo na novotariju, nego na novotariju koja u sebi sadrži širk, odnosno djelo koje su činili predislamski Arapi.

Oni su im se približavali kako bi ovi za njih dovili, ali traženje te dove od umrloga je novotarija koja nije bila prisutna ni kod džahila, a ni kod muslimana.

Ona se kao takva pojavila i zato predstavlja novotariju, bez imalo sumnje, ali je to novotarija koja je djelo nevjerstva i širka.

Ona ima značenje šefa’ata koji ako se traži od nekoga mimo Allaha, biva širk. Šefa’at je traženje dove, a traženje dove od umrloga je oblik šefa’ata.“^[14]

Također, i šejh Šemsudin Afgani kaže: „Govor kuburije: ‘O evlijo, moli se Allahu za mene; zauzimaj se za mene kod Allaha; olakšaj mi poteškoću; ispuni mi potrebu; oprosti mi grijeh.’ i tome slično, jasni su širk. I ne samo to nego su osnova za nekoliko vrsta širka. Kazao je: ‘Osnova ovoga su riječi mudžahida, mudžedida imama Ibn Tejmijje.’“^[15]

[1] Medžmu’ul-fetava, 1/351.

[2] Šerhu menzumetil-kavaidi vel-usul, str. 185.

[3] Šerhu kešfiš-šubuhat, str. 48.

[4] Kitab tashihud-du’a, str. 257.

[5] Medžmu’ul-fetava, 1/126.

[6] Pokajanje, 31.

[7] Medžmu’ul-fetava, 1/134.

[8] Medžmu’ul-fetava, 1/158.

[9] Šerhu Kešfiš-šubuhat, str. 52.

[10] Prethodni izvor, str. 64.

[11] El-Džin, 18. 

[12] El-Mu’minun, 117. 

[13] Fatir, 13. 

[14] Šerhu-Tahavijje, 2/1437.

[15] Džuhudl-ulemal-hanefijje fi ibtali akaidl-kuburijje, 3/1487-1488.