Pitanje šefa’ata kod kuburija
Njihov stav po pitanju šefa’ata
Pored toga što postoje oni koji negiraju šefa’at, (posebno kada se radi o šefa’atu za velike griješnike), također postoje i oni koji šefa’at potvrđuju ali na način koji nije utemeljen šerijatom.
Većina onih koji su na ovom stavu (kuburije među sufijama) su oni koji veličaju i obožavaju kaburove, tj. turbeta. Oni tvrde da „evlije“ među umrlima imaju pravo na šefa’at, pa ga od njih traže na ovome svijetu, kao što su to tražili mušrici od kumira i kršćani od svojih svetaca.
Ibn Tejmijje, govoreći o razilaženju po pitanju šefa’ata, veli: „Po ovom pitanju postoje tri grupacije, od kojih su dvije otišle u krajnost, a jedna zastupa srednji stav. Mušrici i novotari među sljedbenicima Knjige, poput kršćana, kao i novotari iz ovog ummeta (kuburije), potvrđuju šefa’at koji je negiran Kur’anom…“[1]
Allah nam govori o mušricima koji su tvrdili da će se njihova božanstva zauzimati za njih kod Allaha:
Mi im se klanjamo (obožavamo) samo zato da bi nas što više Allahu približili.[2]
Ovo su naši zagovornici kod Allaha.[3]
Već je spomenuto da se moraju ispuniti uslovi kako bi se došlo do propisanog šefa’ata, a to su dozvola Allaha za zagovornika, zadovoljstvo onim za koga se zauzima, te da Allah neće biti zadovoljan osim pravim vjernicima, jer Allah svime upravlja. Međutim, kuburije se tome suprotstavljaju.
Znači stav sufija kuburija po pitanju šefa’ata je dozvola njegovog traženja od umrlih na ovome svijetu.
Njihova šubha i odgovor na nju
Šubha: Oni smatraju da će se njihove evlije za njih zauzimati kod Allaha ako ih za to zamole i porede taj šefa’at sa šefa’atom među ljudima na dunjaluku, smatrajući da će se on, sigurno, ostvariti.
Pojašnjavajući ovo, Ibn Tejmijje kaže: „Mušrici su tražili šefa’at od meleka, vjerovjesnika i dobrih ljudi, pravili im kipove i od njih tražili da se zauzimaju kod Allaha.
Govorili su: „Ovo su Allahovi posebni robovi i zato im se mi obraćamo i tražimo od njih da se za nas kod Allaha zauzimaju, kao što se i kod vladara traži posredovanje putem ljudi koji su im bliski.
Oni se kod vladara zauzimaju bez njegove dozvole. Neko se od njih zauzima kod vladara u nečemu što nije birao, pa je potrebno da udovolji zauzimanju, bilo da je iz straha ili nade.“[4]
Pojašnjavajući način sticanja šefa’ata, po njihovom mišljenju, nakon što je spomenuo posjetu kabura od strane vjernika i mušrika, Ibnul-Kajjim veli: „Ovo što spominju mušrici vezano za posjetu kabura, ustvari je šefa’at za koji misle da će im preko njega njihova božanstva koristiti i kod Allaha se zagovoriti.
Oni kažu: ‘Kada rob poveže svoju dušu sa dušom Allahu bliske osobe i svoje želje i srce usmjeri njemu, onda se među njima dešava povezanost koja utiče da ima udio u onome što ova osoba dobije od Allaha.’
Oni to porede sa slugom koji služi nekom ugledniku i koji je blizak sa vladarem. Tako da, kada se desi neko dobro i blagodat vladaru, ona obuhvata i slugu, shodno njegovoj povezanosti sa vladarem.“[5]
- Odgovor na šubhu
Na ovu šubhu može se odgovoriti sa više aspekata:
Prvo: Šefa’at kod Allaha nije isti kao šefa’at kod ljudi. Ranije su spomenute razlike između ova dva šefa’ata, i da je najveća razlika ta što se zauzimanje kod ljudi čini bez dozvole ili bez zadovoljstva sa onim za koga se zauzima.
Da bi se ostvarilo pravo na šefa’at kod Allaha, mora se dobiti Njegova dozvola zagovorniku i zadovoljstvo sa onim za koga se zauzima.
Dakle, dobivanje šefa’ata kod Allaha nije nešto nužno što se u svakom slučaju mora ostvariti, nego postoje uslovi koji se moraju ispuniti.
Prema tome, nije ispravno porediti šefa’at kod Allaha sa onim kod ljudi, niti je ispravno da se na osnovu šefa’ata između ljudi dozvoli šefa’at kod Allaha.
Drugo: Uzvišeni Allah je na više mjesta u Kur’anu negirao šefa’at koji su koristili mušrici:
I opominji Kur’anom one koji strahuju što će pred Gospodarom svojim sakupljeni biti, kad osim Njega ni zaštitnika ni zagovornika neće imati – da bi se Allaha bojali.[6]
Oni bez Allahova odobrenja posrednike uzimaju. Reci: “Zar i onda kada su bez ikakve moći i kada ništa ne razumiju!” Reci: “Niko ne može bez Njegove volje posredovati, vlast na nebesima i na Zemlji Njegova je, a poslije Njemu ćete se vratiti.”[7]
Reci: “Zovite one koje, pored Allaha, bogovima smatrate. Oni ništa nemaju, ni koliko trun jedan, ni na nebesima ni na Zemlji; oni u njima nemaju nikakva udjela i On nema od njih nikakve pomoći.” Kod Njega će se moći zauzimati za nekoga samo onaj kome On dopusti.[8]
A doći ćete Nam pojedinačno, onakvi kakve smo vas prvi put stvorili, napustivši dobra koja smo vam bili darovali. “Mi ne vidimo s vama božanstva vaša koja ste Njemu ravnim smatrali, pokidane su veze među vama i nema vam onih koje ste posrednicima držali.”[9]
Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova!?[10]
Nakon što je naveo ove i slične ajete, Ibn Tejmijje je kazao: „Ovaj šefa’at mušrici su pripisali melekima, vjerovjesnicima i dobrim ljudima. Naslikali su njihove slike i kipove te su kazali: ‘Naše zauzimanje putem kipova je zauzimanje putem njih.’
Također su ciljano odlazili na njihove kabure i govorili: ‘Mi od njih tražimo da se za nas zauzmu kod Allaha.’ Načinili su kipove i obožavali ih.
Dakle, ovakvu vrstu šefa’ata Allah i Njegov Poslanik su zanegirali, zbog nje mušrike osudili i nevjernicima ih proglasili.“[11]
Komentarišući ajet:
Reci: “Molite se onima koje, pored Njega, smatrate bogovima, ali vas oni neće moći nevolje osloboditi niti je izmijeniti.“[12]
Ibn Tejmijje veli: „Ovaj ajet odnosi se na svakog ko doziva umrlu i odsutnu osobu, bilo da se radi o vjerovjesnicima ili dobrim ljudima, ili da se to čini izrazom kojima se traži pomoć ili nekim drugim izrazima.“[13]
Uzvišeni Allah kaže:
Reci: “Niko ne može bez Njegove volje posredovati.[14]
Pojašnjavajući da je šefa’at koji se negira u Kur’anu ustvari šefa’at u kojem ima širka, Ibnul-Kajjim veli: „Šefa’at koji Allah u Kur’anu osporava i negira je šefa’at širka koji ljudi poznaju i koji nekada jedni sa drugima praktikuju.
Zbog toga se taj šefa’at ponekad negira u potpunosti, a nekada se ukazuje da od njega neće biti koristi bez dozvole.
U suštini, šefa’at je u Allahovoj vlasti, jer On je taj koji ga dozvoljava, i On će biti zadovoljan sa onim za koga se zauzima, i On je taj koji upućuje na djela na osnovu kojih će robu biti dozvoljeno da se neko za njega zauzima.
Onaj ko uzima posrednika je mušrik, njegov šefa’at mu neće koristiti.
A onaj ko uzme Gospodara jedinog za Onoga koga će obožavati, voljeti, nadati Mu se i od Njega strahovati, Njemu se jedinom približavati, tražeći Njegovo zadovoljstvo i udaljavajući se od svega što Ga srdi, takvom će biti dozvoljeno da se zauzima.“[15]
Treće: Njihova tvrdnja da će onaj koga veličaju činiti šefa’at kod Allaha nema dokaza, nego je u koliziji i sa šerijatom i sa zdravim razumom.
U svakom slučaju, njihovi zagovornici su ili kipovi ili statue koje niti koriste niti štetu donose, kao što Uzvišeni veli:
Mjesto Allaha oni obožavaju one koji nisu u stanju im neku korist pribaviti, ni od njih kakvu štetu otkloniti.[16]
Ili se, pak, radi o umrlima, a nema sumnje da obraćanje umrlima nije propisano, nego je propisano da se oni posjete kako bi se za njih činila dova, a ne tražilo da oni dove.
Nekada su ti zagovornici žive osobe od kojih se ne prihvata šefa’at, niti im se dozvoljava. Čak i ako su od onih od kojih se prima šefa’at, opet se mora ostvariti dozvola od Allaha kako bi se mogli zauzimati, kao što je potrebno i Allahovo zadovoljstvo sa onima za koje se zauzimaju.
[1] Iktidaus-siratil-mustekim, 2/821.
[2] Ez-Zumer, 3.
[3] Junus, 18.
[4] Medžmu’ul-fetava, 1/150. Pogledati: Tejsirul-azizil-hamid, str. 235.
[5] Ibnul-Kajjim, Igasetul-lehfan, 1/219.
[6] El-En’am, 51.
[7] Ez-Zumer, 43-44.
[8] Es-Sebe’ 22-23.
[9] El-En’am, 94.
[10] El-Bekare, 255.
[11] Medžmu’ul-fetava, 1/151.
[12] El-Isra, 56.
[13] Medžmu’ul-fetava, 15/226.
[14] Ez-Zumer, 44.
[15] Igasetul-lehfan, 1/222.
[16] El-Furkan, 55.
