Pitanje šefa’ata kod haridžija i mu’tezila

Njihov stav po pitanju šefa’ata:

Ranije su spomenute vrste šefa’ata kod ehli-sunneta vel-džemata. Jedna od njih je i šefa’at za velike griješnike, a to su oni koji su umrli sa imanom ali se nisu pokajali od nekih velikih grijeha.

Međutim, haridžije i muatezile poriču postojanje šefa’ata za njih, i to za dvije kategorije:

• one koji su zaslužili Vatru kako ne bi u nju ušli,
• za one koji su u Vatru ušli da iz nje iziđu.[1]

Po njihovom mišljenju, onaj ko u Vatru uđe, nikada više iz nje neće izići.[2] Oni potvrđuju postojanje šefa’ata za one koji zaslužuju nagradu, kako bi im se povećao položaj u Džennetu[3], kao što potvrđuju i postojanje najvećeg šefa’ata.[4]

Haridžije, pred kraj perioda ashaba, porekli su postojanje šefa’ata za velike griješnike, dok su ga muatezile porekle u vrijeme tabi’ina.

Oni tvrde da će vječno u Vatri ostati oni griješnici među vjernicima koji u nju uđu, koji svjedoče Kelimei-šehadet, obavljaju namaz, daju zekat, poste ramazan i obavljaju hadždž, mole Allaha za Džennet i spas od Vatre na svakom namazu, ali su umrli ustrajavajući u grijehu, znajući da je haram, vjerujući u obećanu prijetnju za grijehe.

Zbog toga će im biti presuđeno vječnom Vatrom, zajedno sa Faraonom, Hamanom i Karunom.[5]

Kod njih je poznato da velikim griješnicima Allah neće oprostiti, niti će ih izvesti iz Vatre, nakon što ih u nju uvede, ni putem šefa’ata ni nečim drugim.[6]

Po njihovom mišljenju, onaj ko uđe u Džehennem, u njemu će vječno ostati, jer je ili nevjernik ili veliki griješnik koji je umro bez pokajanja.[7]

Kada su haridžije negirale šefa’at, ashabi su im na to odgovorili i prenijeli od Poslanika predaje na tu temu.[8]

Njihove šubhe i odgovor na njih    

Oni imaju sedam šubhi vezanih za ovu vrstu šefa’ata, i one su vezane ili za dokaze iz Kur’ana i Sunneta, ili razumske (logičke) dokaze, a ovdje će se spomenuti samo jedna, jer prostor ne dozvoljava da ih detaljno obradimo.

Šubha: Kur’anski ajeti koji govore o velikoj prijetnji općenito ukazuju na kažnjavanje Vatrom onih koji čine grijehe, te da oni iz Vatre neće izići, tako da ti dokazi upućuju da neće biti šefa’ata na Sudnjem danu za velike griješnike.

Ovo je zasnovano na njihovom poznatom stavu da će veliki griješnici vječno završiti u Vatri ako umru bez pokajanja, takvi su po haridžijama nevjernici.[9]

A što se tiče muatezila, oni ih izvode iz vjere, ali ih ne smatraju nevjernicima, tj. oni se po njihovom mišljenju, nalaze u međupoziciji (el-menziletu bejnel-menziletejni)[10], ali smatraju da će na Sudnjem danu biti vječno u Vatri.

Kadi Abduldžebbar veli: „Dokazi upućuju da će kazna koja se zasluži biti vječna, pa kako onda da griješnik iziđe iz Vatre šefa’atom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Na to ukazuje ajet:

Zar ti da spasiš onoga koji je zaslužio kaznu, onoga koji će biti u vatri?[11]^/[12]

Na drugom mjestu pojašnjava kako je ovaj ajet dokaz za ovakav stav, kazavši da ajet upućuje da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neće zauzimati za griješnike, jer ukoliko bi se zauzimao, oni bi se spasili Vatre, a Allah takvo nešto negira.[13]

Također, jedan od ajeta kojim dokazuju svoj stav jeste:

Gospodaru naš, onoga koga Ti budeš u Vatru ubacio Ti si već osramotio, a nevjernicima neće niko u pomoć priteći.[14]

Način dokazivanja ovim ajetom jeste da je onaj ko uđe u Vatru već ponižen i osramoćen, pa kako onda da iz nje iziđe.[15]

Također, kao dokaz koriste i ajet:

 …a one koji su grijehe činili čeka vatra, u kojoj će prebivati; kad god pokušaju iz nje izići, biće u nju vraćeni.[16]

Kažu: „Ovaj ajet ne bi imao smisao ako bi neko mogao izići iz Vatre zbog šefa’ata.“

Kadi Abduldžebbar veli: „Kada bi griješnik izišao iz Vatre, na način da mu se kazna ukine ili pomoću šefa’ata, onda ne bi imalo smisla ovo što Allah spominje, da će, kad god pokušaju iz nje izići, u nju biti vraćeni.“[17]

Odgovor na ovu šubhu

Na ovu šubhu možemo odgovoriti dvojako:

Prvo: Ashabi, tabi’ini i ostali imami vjere prihvataju ispravne hadise koji su preneseni brojnim putevima, a koji govore o tome da će Allah izvesti iz Vatre vjernike griješnike, nakon što ih bude kažnjavao onoliko koliko bude htio, i da će ih izvesti šefa’atom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili šefa’atom nekog drugog, a da će neke izvesti i bez šefa’ata. [18]^/[19]

Stav sljedbenika sunneta i džemata jeste da griješni vjernici koji uđu u Vatru neće vječno u njoj ostati.

Ibn Tejmije kaže: „Ashabi, tabi’ini i ostali imami složni su da u Vatri neće vječno ostati niko kod koga bude u srcu imao koliko i trun imana.“[20]

To je zbog toga što ehli-sunnet ne smatra nevjernikom velikog griješnika kao što to čine haridžije, niti ga izvode iz vjere kao što to čine muatezile.

Oni smatraju velikog griješnika muslimanom slabog imana, ili muslimanom zbog imana a griješnikom zbog grijeha.

Dakle, niti je potpuni vjernik (mu’min) niti potpuni griješnik (nevjernik).[21]

Ako umre bez pokajanja, biće pod Allahovom voljom, ako hoće kazniće ga, ako hoće oprostiće mu.

Potvrđujući spomenuto, imam Ebu Osman es-Sabuni veli: „Sljedbenici ehli-sunneta smatraju da, od muslimana, onaj ko učini veliki ili mali grijeh nije nevjernik.

Ukoliko napusti ovaj svijet bez pokajanja, ali sa imanom, onda je pod Allahovom voljom: ako bude htio, oprostiće mu i uvešće ga u Džennet bez kažnjavanja Vatrom, a ako bude htio kazniće ga Vatrom određeni period, a zatim će ga iz nje izvesti i uvesti u Džennet.“[22]

Znači, muatezile i havaridži po ovom pitanju suprotstavili su se svim ispravnim hadisima koji potvrđuju ovu vrstu šefa’ata, zatim su se suprotstavili ashabima, tabi’inima i ostalim imamima islama, što jasno ukazuje da su po ovom pitanju pogriješili.

Drugo: Ajeti kojima dokazuju svoj stav odnose se posebno na nevjernike, te zbog toga njihovo razumijevanje tih ajeta je pogrešno.

Ebu Bekr el-Adžuri kaže: „Oni koji negiraju šefa’at napravili su ružnu grešku u svome tumačenju ovog pitanja, izlazeći van okvira Kur’ana i Sunneta.

Oni su se oslonili na ajete koji se odnose na nevjernike koji, kada u Vatru uđu, iz nje nikada više neće izići, te su ih primijenili na vjernike, a pri tome se nisu obazirali na predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje potvrđuju šefa’at.

Jedna od tih predaja kaže da je šefa’at za veliki griješnike.“[23]

Imam Bejheki kaže: „Ajeti koji govore o vječnom boravku u Vatri se odnose samo na nevjernike.[24]

Ovo je opći odgovor onima koji koriste ranije spomenute ajete kao dokaz.

Ko želi detaljni pristup tome može da konsultuje tefsir Taberija, Ševkanija i druge tefsire gdje se navodi da su svi komentatori Kur’ana složni da se spomenuti ajeti odnose samo na nevjernike.

[1] Pogledati: Medžmu’ul-fetava, 1/116.

[2] El-Ažuri, Eš-Šeri’ah, str. 331. Pogledati: Ebul-Hasan el-Eš’ari, Mekalatul-islamijjin, 1/168, 334.

[3] Pogledati: Medžmu’ul-fetava, 1/116; Šerhun-nevevi li Sahihi Muslim, 3/35; Keššaf od Zamahšerija, 1/152.

[4] Šerhun-nevevi, 3/36; Mearidžul-kabul od Hakemija, 2/256.

[5] Mearidžul-kabul od Hakemija, 2/256.

[6] Medžmu’ul-fetava, 1/318.

[7] Levami’ul-envaril-behijjeh, 2/217. Pogledati: Šehrestani, El-Milel ven-Nihal, 1/45, 114, 115.

[8] Pogledati: Lalikai, Šerhu usuli itikad ehlis-sunneh, 6/1094; Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 11/426.

[9] Sve haridžije, izuzev grupacije nedždat koja se pripisuje Nedždi el-Haruriju, imaju isti stav po ovom pitanju. Pogledati: Ebul-Hasan el-Eš’ari, Mekalatul-islamijjin, 1/168; El-Mudžiz od Ebu Amara Abdulkafija el-Ebadija, 2/94, 208, kao i djelo Araul-havaridž od Ammara Talibija, 1/142.

[10] Pogledati: Šerhul-usulil-hamse, Kadi Abduldžebbar, str. 695.

[11] Ez-Zumer, 19.

[12] Šerhul-usulil-hamse, str. 689.

[13] Kadi Abduldžebbar, Mutešabihul-Kur’an, str. 592.

[14] Ali Imran, 192.

[15] Keššaf od Zamahšerija, 1/489.

[16] Es-Sedžde, 20.

[17] Kadi Abduldžebbar, Mutešabihul-Kur’an, str. 561.

[18] Ovi hadisi su već ranije spomenuti. 

[19] Pogledati: Medžmu’ul-fetava, 1/149. Lalikai, Šerhu usuli itikad ehlis-sunneh, 6/1089; Ibn Ebil-Izz, Šerhul-akidetit-tahavijjeh, 2/524.

[20] Ibn Tejmijje, El-Iman, str. 209. Pogledati: Es-Sabuni, Akidetus-selef ve ashabil-hadis, str. 263.

[21] Pogledati: Ibn Tejmijje, El-Akidetul-Vasitijje, str. 16-17; Kadi Ebu Ja’la, Mesailul-iman, str. 313.

[22] Es-Sabuni, Akidetus-selef ve ashabil-hadis, str. 276. Pogledati: El-Bejheki, El-Ba’su ven-nušur, str. 36.

[23] El-Adžuri, Eš-Šeri’ah, str. 334-335.

[24] El-Bejheki, El-Ba’su ven-nušur, str. 49.