Odgovor onima koji smatraju da je traženje dove od umrlih kod kaburova novotarija

To je odgovor na mišljenje nekih učenjaka da se traženje dove od umrlih kod njihovih kaburova smatra novotarijom, a ne širkom.

Određeni broj učenjaka i tragaoca znanja razumjeli su da Ibn Tejmijje smatra novotarijom koja nije širk ukoliko se traži dova od umrloga, oslanjajući se pri tome na neke njegove citate vezane za ovu tematiku.^[1]

Međutim, Ibn Tejmijje je na više mjesta potvrdio da se radi o širku, te da je traženje dove od umrlih isto kao i posredovanje mušrika-mnogobožaca preko svojih božanstava.

Ibn Tejmijje veli: „Ako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio namaz kod kabura, iako on sadrži dovu samo Allahu, s ciljem da spriječi svaku mogućnost koja vodi ka širku, kako li je tek sa onim u čemu ima širka koji se ispoljava kroz ispoljavanje nade u njih, bez obzira da li se od njih tražilo ispunjavanje potrebe i olakšanje poteškoća, ili se, pak, od njih tražilo da oni sve to traže od Allaha.“^[2]

Dakle, on je izjednačio između djela kojim se od umrlih u kaburima traži ispunjenje neke potrebe i samo traženja dove od njih. I jedan i drugi postupak proglasio je širkom.

Na drugom mjestu veli: „Dakle, ako su učenjaci prvih generacija ovako kazali u vezi sa traženjem i posredovanjem preko stvorenja, kako li je tek onda kada je riječ o traženju od umrlog, bez obzira da li ga molio da se on obrati Allahu ili ga molio da ispuni potrebu i sl, kao što čine neki ljudi kod njihovog kabura, ili daleko od njega.“^[3]

Ibn Tejmijje je na istom stepenu učinio traženje dove od umrlih i traženje od umrlih da se ispune potrebe, bilo to kod njihovog kabura ili daleko od njega, te da je to sve vid molbe koja je upućena umrlome.

Na trećem mjestu Ibn Tejmijje spominje da je traženje dove od umrlih sama suština šefa’ata koji je širk kojim su obmanuti kršćani i arapski mnogobošci.

On veli: „Da je kojim slučajem propisano od umrloga tražiti dovu ili zauzimanje, kao što je to bilo propisano za vrijeme života vjerovjesnika i dobrih ljudi, onda bi sunnet bilo da čovjek dođe kod kabura dobrog čovjeka ili vjerovjesnika i kaže: ‘Moli se da mi bude oprošteno i da budem pomognut, da budem upućen i opskrbljen, zauzimaj se za mene kod Gospodara.’ I tada bi se umrli nakon smrti uzimao kao posrednik, kao što to čine kršćani i veliki broj novotara među muslimanima.

Ako je ovo dozvoljeno tražiti od njega, onda je dozvoljeno tražiti i od meleka i kazati: ‘O Džibrile, Mikaile, zauzimajte se za mene kod Allaha, molite se za nas.’

Poznato je da ovo nije dio vjere muslimana, niti dio vjere bilo kojeg poslanika. Niko od poslanika nije propisao svojim sljedbenicima da traže od dobrih umrlih ljudi, od onih koji su odsutni, i od meleka, kako dovu tako ni zauzimanje.

Ovi postupci su temelj širka, jer su i mušrici imali svoje posrednike, o čemu Allah kaže:

Oni pored Allaha obožavaju one koji im ne mogu nauditi niti im mogu kakvu korist pribaviti, i govore: ‘Ovo su naši zagovornici kod Allaha.’

Reci: ‘Kako da Allahu kazujete da na nebesima i na Zemlji postoji nešto, a On zna da ne postoji!’ Neka je slavljen On i vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njemu ravnim!“^[4]/[5]

Komentarišući ovaj ajet, Ibn Tejmije kaže: „On je kazao da su mušrici ovi koji su imali posrednike.“^[6]

A isti je slučaj i sa onima koji traže dovu od umrlih. Sve je ovo širk i njegov temelj.

Na četvrtom mjestu, Ibn Tejmijje jasno tvrdi da je tražiti šefa’at od umrlih ili tražiti od njih da upućuju dovu, jedan od vidova najvećeg širka koji je prisutan među mnogobošcima, novotarima među pripadnicima Knjige i kod novotara među muslimanima koji su uveli širk i ibadete koje Allah nije dozvolio.^[7]

Na petom mjestu kaže: „Onaj ko zatraži pomoć od umrloga ili odsutnoga čovjeka, u smislu da ga doziva kada je u nevolji, neznalica je, zabludjela osoba i mušrik koji čini grijeh, po jednoglasnom stavu muslimana, jer oni su složni da se umrli ne doziva i da se od njega ništa ne traži, pa makar se radilo o vjerovjesniku, šejhu ili nekome drugome.“^[8]

U njegove riječi: umrli se ne doziva, ubraja se traženje od njih da čine dovu, posebno ako se tome doda činjenica da je nakon toga spomenuo dozvoljenost da se od živih i prisutnih traži da uče dovu.^[9]

Dakle, vidimo iz više citata Ibn Tejmijje njegov stav i potvrdu da je širk ukoliko se od umrlih traži da čine dovu, i ovo je ono što su od njega na više mjesta prenijeli imami Nedžda.

Zatim je šejh Salih Ali Šejh pojasnio zbog čega je Ibn Tejmijje u svom jednom citatu kazao da je novotarija ukoliko se od umrlih traži da čine dovu.

Šejh Salih Alu Šejh veli: „Mušrici nisu od svojih božanstava tražili da čine dovu, niti su od kumira tražili da se zauzimaju, nego su im se približavali (određenim ibadetima) kako bi ta božanstva činila zauzimanje.

Dakle, oblik u kojem se traži zauzimanje umrlih je uveden i upravo zbog toga određeni broj učenjaka ovaj postupak naziva novotarijom, jer prije tog uvođenja ona nije postojala i nije bila poznata u ummetu Muhamedovom.

Ako su neki učenjaci kazali da se radi o novotariji, to ne znači da to djelo nije širk, jer postoje novotarije koje su širk i kufr, a postoje i one koje nisu takve.“^[10]

Šejh Salih Alu Šejh veli: „Ovo što je rekao Ibn Tejmijje je ispravno, ali pod novotarijom koju spominje se misli na nešto što je uvedeno i novonastalo u ummetu, a ne na novotariju koja nije širk, jer postoje novotarije koje su širk i kufr, a postoje i one koje nisu takve.

Dakle, njegov govor: ‘Novotarija je tražiti od umrlih da dove Allahu.’, označava novotariju koja je novonastala (prvi put se pojavila) u ovom ummetu, koju čak ni predislamski Arapi nisu činili. Oni nisu govorili: ‘Dovite za nas.’, nego su govorili: ‘Zauzimajte se za nas.’

 Dakle, pitanje traženja od umrlih da čine dovu je novonastalo pitanje, koje čak nije bilo poznato ni kod mušrika i predislamskih Arapa, nego se pojavilo u ovome ummetu.

Predislamski Arapi su koristili izraz posredovanje i zauzimanje, pa su govorili: ‘Zauzimajte se za nas.’ Oni bi dolazili i približavali se (ibadetima) svojim božanstvima kako bi se ona za njih zauzimala.

Što se tiče postupka gdje se od umrlih traži da čine dovu, on se pojavio i novonastao u ovome ummetu.

Dakle, riječi Ibn Tejmijje da se radi o novotariji su ispravne, ali to ne znači da u isto vrijeme ona nije veliki širk.

Gradnja kubbeta na kaburima, upućivanje dove umrlima, okretanje njima na ovaj način čineći im razne obrede i praveći svetišta, postupci su koji predstavljaju novotariju koja se pojavila u ovome ummetu.

Traženje od umrlih u kaburovima i prinošenje žrtava na ovaj način nije bilo prisutno ni u predislamskom periodu.

Oni su tada činili ibadete umrlima preko kumira i kipova, okretali se kaburima, ali ne na ovaj način. Oni nisu činili obrede poput hadžskih, hodočasteći razna svetišta, kabure i sl.

Kažemo, ovaj postupak je novotarija, ali to ne znači da nije i veliki širk, jer postoje novotarije koje izvode iz vjere.“^[11]

Ukoliko se vratimo na govor Ibn Tejmijje u kojem je rekao da je traženje dove od umrlog novotarija, primjećujemo da je on uporedio traženje dove od umrloga kod kabura i traženje dove od odsutnog, te sa onim što govore kršćani u vezi sa Merjemom i drugima, kazavši: …kao što to čine kršćani obraćajući se Merjemi i drugima, što jasno ukazuje da je mislio na novotariju koja je veliki širk, kao što to čine i kršćani dozivajući Merjemu i druge sveštenike, tvrdeći da oni znaju šta rade robovi.

Zatim, šejh Usejmin, iako tvrdi da traženje dove od umrlog nije veliki širk, smatra da umrli ne mogu doviti niti sa Allahom pričati, kazavši: „Poznato je da umrli ne može od Allaha ništa tražiti… Zato je nemoguće i pomisliti da umrli može da dovi za ono što se od njega traži, jer ne posjeduje ni mogućnost dove.“

A traženje od nekoga što ne može učiniti veliki je širk, kao kada bismo od živog, prisutnog, tražili da spusti kišu.

Šejh Berrak kaže: „Jedan od oblika velikog širka je i širk u dovi, tj. upućivanje dove umrlima i odsutnima kako bi ispunili potrebe, bez obzira da li se to od njega tražilo iz blizine ili daljine…. Ukoliko onaj ko moli smatra da umrli to čini svojom moći, onda čini i širk u rububijjetu (vjerovanje da Allah stvara i upravlja), kao i širk u ibadetu.“

Iz njegovog govora se razumije da ukoliko onaj ko moli ne smatra da umrli to čini svojom moći, tj. ne traži od umrlog ispunjavanje neke dunjalučke potrebe, onda ne čini širk u rububijjetu, ali ostaje širk u ibadetu.  

[1] Pogledati: Kaide dželile fit-tevessuli vel-vasile, str. 27, 49-51, 291, 295, Medžmu’ul-fetava, 72/27.

[2] Iktidaus-siratil-mustekim, 2/771.

[3] Iktidaus-siratil-mustekim, 2/794.

[4] Junus, 18.

[5] Kaide Azime, str. 120-121.

[6] Et-Tedmurijje, str. 196-197.

[7] Pogledati: Kaide dželile, str. 25.

[8] Džami’ul-mesail, 3/154, 146, skraćeno.

[9] Pogledati: Džami’ul-mesail, 3/146.

[10] Šerhut-Tahavijje, 2/1439.

[11] Šerhu Kešfiš-šubuhat, str. 52.