Odgovor murdžijama da djela nisu sastavni dio imana

Uvjerenje murdžija da djela nisu sastavni dio imana, nego da se u iman ubraja samo vjerovanje (potvrda) srcem i očitovanje jezikom, pogrešno je.

Po pitanju ove teme, ispravno je ono na što ukazuju Kur’an i Sunnet i na čemu su složne prve generacije, a to je sljedeće: Iman je vjerovanje srcem, očitovanje jezikom i potvrđivanje djelima, i on se povećava s pokornošću, a smanjuje griješenjem.

Na ovo ukazuju kur’ansko-hadiski argumenti i na tome su složni učenjaci prvih generacija.

U nastavku ćemo ukratko spomenuti neke dokaze.

Uzvišeni Allah kaže:

Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im povećava i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su, zbilja, pravi vjernici.[1]

Imam Begavi veli: „Ashabi, tabi’ini i učenjaci nakon njih složni su da su djela sastavni dio imana, jer Uzvišeni kaže: Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, do riječi: dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Sva je djela učinio imanom. Oni kažu: ‘Iman su riječi, djela i uvjerenje, povećava se s pokornošću a smanjuje griješenjem.’“[2]

Dokaz iz Sunneta je hadis: „Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko grana (ili šezdeset i nekoliko grana); najveća od tih grana su riječi la ilahe illellah, dok je najniža od tih grana ukloniti prepreku s puta, a i stid je dio imana!“[3]

Jednoglasan stav prvih generacija je da je iman uvjerenje, riječ i djelo.

Imam Šafija kaže: „Jednoglasan stav ashaba, tabi’ina i onih nakon njih koje smo doživjeli jeste da su govorili: ‘Riječ, djelo i namjera. Jedno nije dovoljno bez drugog i trećeg.’“[4]

Imam Begavi veli: „Ashabi, tabi’ini i učenjaci nakon njih složni su da su djela sastavni dio imana.“[5]

Imam Ibn Abdilberr kaže: „Fakihi i muhaddisi složni su da je iman i riječ i djelo, i da nema djela bez namjere. Kod njih se iman povećava i smanjuje, svaki vid pokornosti kod njih je iman.“[6]

Također kaže: „Ostali islamski pravnici, racionalne i tradicionalne škole fikha, u Hidžazu, Iraku, Šamu, Misru, od kojih su i Malik, Lejs, Sufjan es-Sevri, Evzai, Šafija, Ahmed, Ibn Rahavejh, Ebu Ubejd el-Kasim b. Selam, Davud b. Ali, Taberi, i oni koji slijede njihovu školu, kažu: ‘Iman su i riječi i djela. Govor riječima, vjerovanje srcem i potvrda dobrim djelima, praćena iskrenom namjerom.’

Također kažu: ‘Iman je sve ono čime se iskazuje pokornost Allahu, bilo da se radi o obaveznim i dobrovoljnim djelima, a on se povećava pokornošću, a smanjuje griješenjem.’“[7]

Imam Buhari kaže: „Sreo sam više od hiljadu učenjaka, iz Hidžaza, Mekke, Medine, Kufe, Basre, Vasita, Bagdada, Šama, Egipta… Doživio sam ih i nisam vidio da iko od njih ima suprotan stav od toga da je vjera sadržana od riječi i djela, jer Uzvišeni veli:

…a naređeno im je da samo Allaha obožavaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju; a to je – ispravna vjera.[8]“[9]

Dakle, iman obuhvata dvije vrste govora i dvije vrste djela: govor jezika i srca, i djela srca i tijela (fizičkih organa).

Govoreći o suštini imana, Ibnul-Kajjim veli: „Suština imana sastavljena je od riječi i djela. Postoji dvije vrste govora: govor srca, a to je ustvari, uvjerenje, i govor jezika, koji podrazumijeva izgovor riječi islama. A i djelo se dijeli na dvije vrste: djelo srca, tj. namjera i iskrenost, i djelo tijela.“[10]

Primjećujemo da su se murdžije suprotstavili prvim generacijama muslimana po pitanju definicije imana, i nema sumnje da su pogriješili zato što djela nisu uvrstili u sastavni dio imana, a rezultat te greške je šubha da čovjek ako samo jednom kaže la ilahe illellah, pa makar nikad ništa ne radio od propisa islama, da će ući u Džennet ili Allahovom milošću ili šefa’atom.

[1] El-Enfal, 2-4.

[2] Begavi, Šerhus-sunneh, 1/38-39.

[3] Buhari, br. 9; Muslim, br. 35.

[4] El-Iman, str. 166.

[5] Begavi, Šerhus-sunneh, 1/38-39.

[6] Ibn Abdilberr, Et-Temhid, 15/41. i 15/46.

[7] Et-Temhid, 15/46.

[8] El-Bejjine, 5.

[9] Šerhu usulil-‘itikad, 1/193.

[10] Kitabus-salah, str. 86.