Odabrani stav o traženju dove od umrlih kod kaburova
Oblik ovakvog obraćanja predstavlja veliki širk, po ispravnom stavu učenjaka, i to iz više razloga:
- Taj koji ovo čini uzima posrednika između sebe i Allaha.
Ibn Tejmijje veli: „Ko uzme posrednike između sebe i Allaha, na način kakvo je posredništvo između kralja i podanika, postao je mušrik.
Ovakav postupak je vjera koju su praktikovali obožavaoci kipova.
Oni su govorili: ‘To su kipovi vjerovjesnika i dobrih ljudi, posrednici preko kojih se približavamo Allahu.’ To je širk koji je Allah osudio kod kršćana, kazavši:
Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da samo jednog Boga obožavaju – nema istinskog boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju.[1]“[2]
Da li su prvi mušrici koji su obožavali kumire obožavali samo puki kamen. Oni su na takav način uzimali posrednike između sebe i Allaha, i Allah ih je nazvao nevjernicima.
Kur’an je odgovorio na ovu šubhu:
Iskreno ispovijedanje vjere dug je Allahu! A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnike: “Mi ih obožavamo samo zato da bi nas što više Allahu približili.” – Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili. Allah nikako neće ukazati na Pravi put onome ko je lažljivac i nevjernik.[3]
Ovo što danas neki čine tražeći od mrtvih da dove za njih nije ništa drugo do uzimanje posrednika koje je u koliziji sa tevhidom.
Postavlja se pitanje da li umrli u kaburu može takvo nešto učiniti. Svi su saglasni da ne može.
S druge strane, onaj ko traži od umrlih, ne bi to tražio da ga ne veliča i smatra posrednikom između sebe i Allaha, a to je širk.
Ovo navodi šejh Muhammed b. Abdulvehhab, kada je govorio o djelima koja ruše islam. Da li je islamskom svijetu došlo iskušenje i da li su ga pogodile nedaće i zbog čega drugog nego zbog ovog?
- On moli umrloga ono što nije u mogućnosti učiniti.
Nema sumnje da umrli nisu u mogućnosti da čine dovu niti da se za bilo koga zauzimaju, jer su oni već prestali sa svojim djelima.
I da su u stanju takvo nešto učiniti, oni bi dovili za oprost svojih grijeha ili za podizanje svoga položaja (od smrti pa sve do Sudnjeg dana). Sama dženaza dokaz je da su umrli potrebni dove živih.
Po jednoglasnom stavu, širk je tražiti nešto od nekoga ako to nije u stanju učiniti, jer umrlome kada umre, prestaju djela, a i dova je djelo, pa kako da ga moli nešto što nije u stanju.
Šejh Ulvan kaže: „Drugi stav: radi se o velikom širku, jer nema razlike između toga da neko pita umrloga i traži od njega neku potrebu i toga da od njega traži da moli Allaha da mu ispuni potrebu.
Allah kaže:
Ako im se molite, ne čuju vašu molbu, a i da čuju, ne bi vam se odazvali; na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu ravnim smatrali.[4]
I kaže:
I, pored Allaha, ne moli se onome ko ti ne može ni koristiti ni nauditi, jer ako bi to uradio, bio bi uistinu, nevjernik.[5]
Da li koristi? Ne može nikakvu korist pribaviti.
Da li šteti? Ne može nikome naštetiti.
…jer ako bi to uradio, bio bi uistinu, nevjernik, odnosno mušrik.
Vanjsko značenje ovog ajeta kao i prethodnih jeste da je traženje od umrlih veliki širk, pa makar taj koji tražio govorio kako ne traži od umrloga, nego samo traži da se zagovara kod Allaha ili traži od njega da moli Allaha da mu ispuni potrebe i ukloni nedaće. Ukoliko i kažemo da to nije veliki širk, ipak se radi o velikoj novotariji i malom širku.“[6]
- Onaj ko traži od umrlih kod njihovih kaburova da oni upućuju dovu, upoređuje Allaha sa nepravednim ovozemaljskim vladarima koji nikome ne pomažu osim ako se neko ne zauzme i ne zagovara kod njih. Ovo je veliki širk.
- Onaj ko to čini, pripisuje umrlome neke osobine rububijjeta, kao što je poznavanje nevidljivog (gajb), jer onaj ko ode da traži dovu od umrloga ide zbog toga što je ubijeđen da taj umrli poznaje njegove potrebe. Zbog toga je i otišao do kabura kako bi od umrlog tražio da dovi za njega.
Imajući u vidu da je umrli preselio na Drugi svijet, onda se potvrđivanje znanja umrlome o stvarima ovog svijeta ubraja u znanje o nevidljivom, a potvrđivanje ovoga predstavlja veliki širk, pa makar to i ne izjavio, jer njegov postupak upućuje na to.
- Također onaj ko ide na kabure dobrih ljudi i traži od njih dovu, potvrđuje svojim postupkom da oni imaju sluh koji je iznad čovjekovog, jer imaju ubjeđenje da umrli čuju u svojim kaburima, što je slabo mišljenje.
U komentaru Tahavije stoji: „U odgovoru na Bekrija, Ibn Tejmijje spominje jedno veoma važno pravilo, a radi se o tome da, ukoliko bi se i smatralo da umrli čuje, pa i da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuje, ipak ta snaga sluha nije iznad snage koju je imao na ovome svijetu.“[7]
Također, poznato je da ni živi ne bi čuo kada bi bio pod zemljom i između njega i onoga ko je iznad nje bila zemlja i razne pregrade, pa kako je tek onda sa umrlim.
Onaj ko smatra da umrli čuje njegove zahtjeve i pored tolikih pregrada, on ustvari potvrđuje nešto nadnaravno, što se ljudima ne smije pripisati.
Ispravan stav je da umrli u kaburovima ne čuju govor živih, pa potvrđivanje i uvjerenje da oni čuju bez sumnje se smatra potvrđivanjem sluha koji obuhvata glasove robova, a takav sluh ima samo Gospodar svjetova.
- Onaj ko od umrloga traži dovu, ako i izbjegne širk u rububijjetu, on čini širk u uluhijjetu, jer se dova dijeli na dovu traženja (taleb) i dovu ibadeta.
Imam Muhammed b. Ismail San’ani veli: „Potvrđivanje da samo Allah zaslužuje da bude obožavan (to je tevhidul-ibadet) ne biva upotpunjeno, osim ako se sva dova, pozivi u blagostanju i nedaćama, usmjere samo Njemu.“[8]
Muhammed b. Abdulvehhab veli: „Najvažnije što je Allah naredio jeste tevhid, tj. upućivanje ibadeta samo Allahu, a najgore što je zabranio jeste širk, a to je dozivanje nekoga pored Njega.
Dokaz tome je ajet:
Samo Allaha obožavajte i nikoga Mu kao sudruga ne pripisujte.[9]“[10]
Onaj ko kaže: „O ti, dovi Allaha da me izliječi.“ – ne naređuje umrlome da to uradi, nego ga moli. Na takav način upućuje dovu nekome pored Allaha i čini veliki širk u uluhijjetu (tevhudul-ibade), o čemu govori i Allahova Knjiga.
Uzvišeni Allah kaže:
Ako im se molite, ne čuju vašu molbu, a i da čuju, ne bi vam se odazvali; na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu ravnim smatrali.[11]
…i, pored Allaha, ne moli se onome ko ti ne može ni koristiti ni nauditi, jer ako bi to uradio, bio bi uistinu, nevjernik.[12]
Ko je u većoj zabludi od onih koji se, umjesto Allahu, mole onima koji im se do Sudnjeg dana neće odazvati i koji su prema njihovim molbama ravnodušni.
Kada ljudi budu sabrani, oni će im biti neprijatelji i poreći će da su im ibadet činili.[13]
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Dova je ibadet.“[14]
Dova umrlima i traženje od njih ispunjenje potreba, bilo da su ovosvjetske ili onosvjetske, predstavlja veliki širk, jer takvo nešto ne može niko osim Allah.
Isto tako dozivanje umrlih s ciljem da oni čine dovu predstavlja dovu. Dova je ibadet i onaj ko ovaj ibadet uputi nekome pored Allaha čini veliki širk.
Dakle, dova umrlima u svim oblicima predstavlja ibadet upućen umrlima, a ako upućivanje ibadeta nekome mimo Allahu nije širk, šta je onda širk?
Nema razlike između direktnog traženja od umrloga i traženja da on uputi dovu, jer i jedno i drugo ubraja se u dozivanje umrlih i predstavlja veliki širk.
Šerijatski dokazi ne prave razliku između ova dva stanja, pa onaj ko pravi razliku između ova dva stanja mora doći sa dokazom. Argumenti koji govore o oba stanja su općeg karaktera.
Nema sumnje da onaj ko doziva umrle i traži od njih dovu, to radi s ciljem veličanja i uzdizanja umrlog, smatra da su oni vrijedni i cijenjeni i da preko njih i njihovog posredništva može ispuniti svoje potrebe.
Ovo je veliki širk koji su činili mušrici-mnogobošci Kurejša i njima slični.
Šejh Sulejman b. Abdullah Ali Šejh kaže: „Ukoliko neko kaže da je Allah presudio širkom zbog toga što su mušrici obožavali posrednike, a da ovi danas od njih samo traže zauzimanje, i da ih ne obožavaju te s toga ne čine širk, kazat ćemo: ‘Samo uzimanje posrednika podrazumijeva širk, kao što se širk podrazumijeva i zbog toga što se umanjuje vrijednost Uzvišenog Gospodara, bez obzira da li to mušrik htio ili odbijao.’
Ovo pitanje je neosnovano jer u praktičnom smislu nema svoje uporište (pravljenje razlike između ova dva stanja), nego su ga mušrici (koji obožavaju kaburove) samo teoretski zamislili, jer dova je ibadet, odnosno sama srž ibadeta, pa ako im neko uputi dovu da se za njega zauzimaju, on ih tim činom obožava i čini širk Allahu u ibadetu, prihvatao to ili odbijao.“[15]
Zaključak: Tražnje dove od umrloga kod kabura je veliki širk koji izvodi iz islama.
Pa i ako postoji razilaženje da li se radi o novotariji ili širku, ipak je ispravan stav da se radi o velikom širku, a Allah najbolje zna.
Šejh Muhammed b. Abdulvehhab kaže: „Onaj ko doziva nekog mimo Allaha tražeći od njega ono što nije u stanju niko osim Njega, kao pribavljanje neke koristi ili otklanjanja štete, čini širk u ibadetu, kao što Uzvišeni kaže:
Ko je u većoj zabludi od onih koji se, umjesto Allahu, dovom obraćaju onima koji im se do Sudnjeg dana neće odazvati i koji su prema njihovim molbama (dovama) ravnodušni. Kada ljudi budu sabrani, oni će im biti neprijatelji i poreći će da su ih obožavali.[16]
A oni kojima se, pored Njega, molite i dozivate ih, ne posjeduju ništa. Ako im se molite, ne čuju vašu molbu, a i da čuju, ne bi vam se odazvali; na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu ravnim smatrali (širk činili). I niko te neće obavijestiti kao Onaj koji zna.[17]
Allah nas obavještava da je dova nekome drugome mimo Allahu širk. Onaj ko kaže: ‘O Allahov Poslaniče…’, ili ‘O Abdullahu, sine Abbasov…’, ili: ‘O Abdulkadire…’, smatrajući da on saopćava potrebe Allahu, ili da se zagovara za njega, ili da je on sredstvo preko koga stiže do Allaha, čini širk koji ohalaljuje čovjekov život i imetak, osim ako se ne pokaje.“[18]
[1] Pokajanje, 31.
[2] Medžmu’ul-fetava, 1/134-135.
[3] Ez-Zumer, 3.
[4] Fatir, 14.
[5] Junus, 106.
[6] El-Ulvan, Šerhu tedžridit-tevhidil-mufid, str.158.
[7] Šerhut- Tahavijje, 2/644.
[8] Tathirul-itikad an edranil-ilhad, str. 26.
[9] En-Nisa, 36.
[10] El-Usulus-selase, str. 17.
[11] Stvoritelj, 14.
[12] Junus, 106.
[13] El-Ahkaf, 6-7.
[14] Bilježi ga Ebu Davud, br. 1479, a ispravnim ga ocjenjuje Nevevi u djelu El-Ezkar, str. 387; Hakim, 1/667, koji ga ocjenjuje ispravnim, a sa njim se slaže i Zehebi.
[15] Tejsirul-azizil-hamid, str. 237.
[16] El-Ahkaf, 6-7.
[17] Fatir, 13-14.
[18] Ed-Durerus-senijje, 2/19.
