Da li umrli čuju govor živih?

Pitanja vezana za umrloga, njegovo stanje u kaburu, da li čuje govor koji oko njega kruži i sl, predstavljaju pitanja koja su iz sfere gajba (nevidljivog svijeta), i o njima nije dozvoljeno raspravljati bez kur’ansko-hadiskih tekstova i dokaza.

Islamski učenjaci se razilaze u tome da li umrli čuju govor živih:

Prvi stav: Apsolutno negiranje da umrli išta čuju od govora živih.

Drugi stav: Apsolutno potvrđivanje da umrli čuju svaki govor živih.

Treći stav: Osnova je da ne čuju, osim u situacijama na koje ukazuju hadisi.

Ovdje nije cilj da se detaljno obrade stavovi učenjaka po ovome pitanju, jer postoji mnogo knjiga koje obrađuju ovu tematiku, međutim, spomenućemo odabrani stav kako bismo se okoristili i to primijenili kada se bude govorilo o šefa’atu.

Odabrani govor: Pravilo je da umrli ne čuju govor živih, osim u posebnim slučajevima na koje ukazuje šerijatski tekst.

Osnova je da umrli ne čuju govor živih zbog ajeta koji to negiraju, ali se iz toga izuzimaju situacije na koje ukazuju hadisi, kao npr. slučaj ubijenih mušrika na Bedru, ili slučaj kada umrli čuje klepet papuča.

Uzvišeni Allah kaže:

 I nisu nikako isti živi i mrtvi. Allah će učiniti da čuje onaj koga on hoće, a ti ne možeš učiniti da čuju oni koji su u grobovima. ^[1]

Odabrani stav je, dakle, treći stav, tj. da umrli ne čuju govor živih osim u posebnim slučajevima na koje ukazuje šerijatski tekst.

Ovaj stav je odabrao šejh Albani i branio ga. On je u uvodu djela El-Ajatul-bejjinat fi ademi sema’il-emvat, od imama Alusija, kazao: „Zaključak ovog istraživanja je sljedeći: Kur’ansko-hadiski tekstovi, kao i citati učenjaka hanefijskog mezheba i drugih, ukazuju da umrli ne čuju žive, i to je pravilo i osnova, osim u posebnim slučajevima na koje ukazuju hadisi, kao što je slučaj sa klepetom papuča i obuće onih koji dolaze, ili sa mušricima koji su poginuli na Bedru.

Nije dozvoljeno kazati kako je pravilo da umrli čuju glas živih, nego treba kazati da se radi o posebnim i specifičnim slučajevima, kao što je to potvrđeno u temeljima fikha i njegovim pravilima.“^[2]

Dakle, pravilo je da umrli ne čuje, jer je umro, te su njegov sluh, vid i govor izgubljeni, izlaskom duše, ali se iz tog pravila izuzimaju određeni slučajevi o kojima govore dokazi.

Uzvišeni Allah kaže:

I nisu nikako isti živi i mrtvi. Allah će učiniti da čuje onaj koga on hoće, a ti ne možeš učiniti da čuju oni koji su u grobovima. ^[3]

Ovo je univerzalno pravilo koje se ne mijenja, tj. pravilo da nijedan mrtvac ne čuje, osim onaj o čijem slučaju govori poseban dokaz, pa gdje je onda dokaz da svi umrli čuju?

Uzvišeni Allah kaže:

Ako im se molite, ne čuju vašu molbu, a i da čuju, ne bi vam se odazvali.^[4]

Također, umrli ne znaju ni šta se dešava oko njih niti znaju išta o potrebama i stanjima ljudi.

Veoma jasno nam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu o Havdu kazuje da on nakon svoje smrti ne zna ništa šta se dešava na ovom svijetu, pa ako on ne zna, kakav li je tek slučaj sa ostalim umrlima koji su na nižem stepenu od njega.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Dovešće se ljudi iz moga ummeta (na vrelo Havd), pa će biti povedeni na lijevu stranu (biće im zabranjeno da piju sa tog vrela), a ja ću reći: ‘Gospodaru, oni su moji drugovi (sljedbenici)!’, pa će mu se reći: ‘Ti ne znaš šta su oni poslije tebe uradili!’“[5]

Imam Tahtavi kaže: „Umrli ne čuje niti razumije.“^[6]

Ibn Abidin kaže: „Cilj govora je razumijevanje, a smrt utiče da se razumijevanje izgubi:

I nisu nikako isti živi i mrtvi. Allah će učiniti da čuje onaj koga on hoće, a ti ne možeš učiniti da čuju oni koji su u grobovima.^[7]

Ovdje Allah poredi nevjernike sa umrlima jer ne mogu da čuju, iz čega se razumije da umrli ne čuju.“^[8]

Hanefijski učenjak Ibn Hummam kaže: „Većina naših šejhova na stavu je da umrli ne čuju, što se jasno vidi u knjizi (El-Ejman) u poglavlju (El-Jemin bid-darb).“^[9]

Zatim, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne čuje sam po sebi selam koji mu upute muslimani, a dokaz tome je hadis u kojem stoji da mu se selami prenose, jer ih on ne čuje direktno. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Allah ima meleke koji putuju i prenose mi selame od moga ummeta.“^[10]

Ovaj hadis ukazuje da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sam po sebi ne čuje selam vjernika koji mu upute, jer da ga čuje, ne bi bilo potrebe da mu ga neko prenosi.

Pa ako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sam po sebi ne čuje selam vjernika koji mu upute, onda je preče da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne čuje direktno neki drugi govor mimo selama, a još je preče da ga ne čuju drugi ljudi mimo njega.

Hadis je općeg karaktera i odnosi se čak i na onoga ko poselami Poslanika kod njegovog kabura i nema dokaza koji pravi razliku između selama kod njegovog kabura i selama onoga ko ga poselami izdaleka. Hadis koji se prenosi na ovu temu izmišljen je, kako tvrdi šejh Albani.^[11]

Zagrobni život je nevidljiv i njega, u suštini, ne poznaje niko osim Uzvišeni Allah, i zbog toga nije dozvoljeno govoriti o zagrobnom ili o životu poslije proživljenja analogno onome što se dešava na ovome svijetu i porediti ih.

Zagrobni život se ne može porediti sa ahiretskim jer svaki od njih ima svoje posebnosti i životi u tim svjetovima razlikuju se od ovosvjetskih i zato nije dozvoljeno pravila jednog primjenjivati na drugome.

Svaki od njih ima svoj poseban status, propis i ne mogu se porediti osim u nazivu, dok suštinu poznaje samo Uzvišeni Allah, kao što kaže šejh Albani.

[1] Fatir, 22.

[2] Mukaddimetu el-Ajatul-bejjinat fi ademi sema’il-emvat, str. 21-22.

[3] Fatir, 22.

[4] Fatir, 14.

[5] Bilježi ga Buhari, br. 4740, str. 880, i Muslim, br. 58, str. 1229.

[6] Hašijetu aled-durril-muhtar, 2/381.

[7] Fatir, 22.

[8] Reddul-muhtar alad-durril-muhtar, 3/180.

[9] Fethul-kadir, hašijetul-hijade, 3/107.

[10] Bilježi ga Tirmizi, br. 3600, i ocijenio ga dobrim.

[11] Pogledati valorizaciju djela: El-Ajatul-bejjinat fi ademi sema’il-emvat, str. 37-63.