Allah će izvesti iz vatre svakog onog koji je rekao: “La ilahe illellah”

Odgovor na prvi hadis: “Sigurno ću izvesti iz Vatre svakog koji je rekao: la ilahe illellah.“

Stav murdžija se u potpunosti suprotstavlja stavu prvih generacija muslimana, imama islama te ehli-sunneta po pitanju izgovaranja riječi la ilahe illellah koja ne prate djela.

Ovaj hadis ne treba razumjeti tako da, ako neko kaže la ilahe illellah i proživi svoj život bez ikakvih djela, da će mu te riječi pomoći na Sudnjem danu.

Stav prvih generacija muslimana je da puko izgovaranje riječi la ilahe illellah ne znače ništa ukoliko se ne radi ono na što upućuju te riječi, a to je izvršavanje djela, tj. ibadeta, osim ako se ima neki opravdan šerijatski razlog za izostavljanje tih djela.

Zato odgovor na ovaj hadis može biti na dva načina:

• Prvo: Da hadis uzmemo po njegovom vanjskom (bukvalnom) značenju, i on se tada odnosi na ljude koji nisu mogli izvršavati djela (namaz, zekat i sl.), jer su imali opravdani šerijatski razlog za izostavljanje tih djela.
• Drugo: Da hadis protumačimo shodno drugim hadisima, koji govore o tome da izgovor la ilahe illellah bez ispunjenih uslova (šartova) nema nikakvu vrijednost, te da se u hadisu misli na one koji su imali djela, jer onaj ko zadnji iziđe iz Vatre biće prepoznat po tragovima sedžde, što ukazuje da je iza sebe imao djela. Tako da, kada se kaže u hadisu da će izaći iz Vatre ko kaže la ilahe illellah, podrazumijeva se da je iza sebe imao djela.

Što se tiče prvog: Onaj ko nije u mogućnosti da čini djela iz opravdanog šerijatskog razloga, pa takav umre, ima opravdanje, i na takav način se može tumačiti spomenuti hadis.

Dakle, ovaj hadis se može odnositi na onoga ko primi islam, pa umre, i nije imao priliku da čini djela, ili nije imao vremena da nauči na šta ga obavezuju te riječi.

Također, ovaj hadis može se odnositi i na stanje ljudi pred Smak svijeta, kada će se proširiti neznanje i nestati vjera, na šta ukazuje hadis koji prenosi Huzejfe, u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Nestajaće islama kao što pruge na štofu (odjelu) nestaju (izližu se), do te mjere da se neće znati šta je post, šta namaz, šta hadždž, šta zekat.

Allahova Knjiga će za jednu noć biti dignuta, pa na Zemlji neće ostati od nje ni jedan ajet. Ostaće samo grupe ljudi, starac i starica koji će govoriti: „Naše smo očeve (pretke) zatekli da izgovaraju ovu riječ: la ilahe illellah, pa ih i mi izgovaramo.“

Sileh reče Huzejfi b. El-Jemanu, radijallahu anhu: “Šta će im koristiti takvo la Ilahe illellah?” – kada ne znaju niti za namaz, niti za post, niti za hadždž, niti za zekat? 

Huzejfe, radijallahu anhu, se okrenu od njega, ne htijevši mu odgovoriti na pitanje. Sileh, rahimehullah, ponovi svoje pitanje, a Huzejfe, radijallahu anhu, mu opet ne htjede odgovoriti.

Sileh, rahimehullah, po treći put postavi pitanje Huzejfi, radijallahu anhu, na šta mu on odgovori riječima: „O Sileh, spasiće ih džehennemske vatre, spasiće ih džehennemske vatre, spasiće ih džehennemske vatre!”[1]

Pogledajte samo kako je ashabu bilo čudno da će se oni spasiti samo zbog riječi la ilahe illellah, kazavši: “Šta će im koristiti takvo la ilahe illellah?” – kada ne znaju niti za namaz, niti za post, niti za hadždž, niti za zekat. Ashabi su znali povezanost riječi i djela, te da se musliman ne može spasiti sa jednim bez drugog.

Dakle, ovaj hadis se odnosi na posebna stanja, i zato ni on, a ni drugi hadisi koji govore o šefa’atu nisu u koliziji sa principima islama i ne može se koristiti kao dokaz onima koji žele da se na njega oslone i da zapostave izvršavanje šerijatskih propisa.

To je pravac smutljivaca koji slijede manje jasne tekstove (mutešabih), bježeći tako od jasnih (muhkem) principa i propisa, i povodeći se za prohtjevima.

Što se tiče drugog: Ovaj hadis mora se shvatiti u skladu sa drugim jasnim hadisima koji ga objašnjavaju i koji govore o tome da izgovor la ilahe illellah bez ispunjenih uslova (šartova) nema nikakvu vrijednost, te da se u hadisu misli na one koji su imali djela, na klanjače, i da će oni koji će posljednji izići iz Vatre imati namaz, tako da je ovaj hadis van onoga što je predmet razilaženja, tj. ostavljanje fizičkih djela u potpunosti.

Ovako su prve generacije razumijevale značenje riječi la ilahe illellah, na šta upućuju i riječi Hasana Basrija kada mu je neko rekao da će u Džennet ući onaj ko kaže la ilahe illellah. On je tada kazao: „Onaj ko kaže la ilahe illellah i ispuni obaveze koje proizlaze iz tih riječi, ući će u Džennet.“[2]

Kada je neko upitao Vehba b. Munebbiha: „Zar la ilahe illellah nije ključ Dženneta?“ On je kazao: „Naravno, ali svaki ključ ima svoje zupce. Ako dođeš sa ključem koji ima te zupce, biće ti otvoreno, dok u suprotnom neće.“[3]

Pod zupcima se misli na uslove ispravnosti la ilahe illellah, od kojih su i dobra djela.

Ibn Redžeb veli: „Neki učenjaci kažu: ‘Ovim hadisima se ukazuje da je la ilahe illellah uzrok za ulazak u Džennet, i spas od Vatre, ali taj uzrok podrazumijeva ispunjenje svih uslova i otklanjanje svih prepreka. Nekada i ne bude uzrok ulaska u Džennet ako se neki od uslova ne ispuni, ili neka od prepreka ne ukloni.’“[4]

Šejh Abdurrahman b. Hasan Ali Šejh veli: „Ko smatra da se pod riječima la ilahe illellah misli samo na puki govor, suprotstavio se uputi s kojom su došli poslanici i vjerovjesnici i slijedi put koji nije put mu’mina.“[5]

Dakle, prve generacije muslimana su shvatile da puko izgovaranje riječi la ilahe illellah, ukoliko ih ne prate djela, a od kojih su na prvom mjestu namaz, nemaju nikakvu vrijednost, na to upućuju i sljedeći hadisi.

Prenosi se od lbnul-Omera da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne kažu la ilahe illellah (posvjedoče da nema istinskog boga osim Allaha) i da je Muhammed Allahov poslanik, dok ne počnu klanjati namaz i davati zekat.

Kada budu to radili, zaštitiće kod mene svoje živote i svoje imetke, osim kada to pravo islama zahtijeva, a njihov (konačni) obračun pripada Allahu.”[6]

Prenosi se od Enesa b. Malika da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izjavio: “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne očituju da nema istinskog boga osim Allaha.

A kada budu to izjavili, obavljali naš namaz, okretali se prema našoj kibli i prinosili žrtvu onako kao što mi koljemo, onda je, s tim njihovim postupkom, njihova krv i imovina za nas neprikosnovena, osim kada to pravda zahtijeva – a konačni njihov obračun pripada Allahu.”[7]

Ovi hadisi, kao i citati prvih generacija muslimana, ukazuju da čovjek nije musliman ako ne izgovori la ilahe illellah i bude uvjeren u značenje tih riječi, te radi po njima, a ne samo da ih izgovara jezikom.

Što se tiče dokaza da će onaj ko bude posljednji izveden iz Vatre imati namaz jeste poznati hadis koji se bilježi u dva Sahiha i drugim zbirkama. U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre stoji da će posljednju grupu koja bude izvedena iz Vatre meleki prepoznati po tragovima sedžde i da će taj čovjek biti u toj grupi.

Buhari i Muslim bilježe od Seida b. Musejjeba,  prenoseći od Ataa b. Jezida Lejsija, a on od Ebu Hurejrea, da je Allahov Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada Allah završi izricanje presuda ljudima i htjedne Svojom milošću izbaviti, od stanovnika Vatre, one koje bude htio, narediće melecima da izvedu iz Vatre one koji nisu Allahu ništa smatrali ravnim.

Ljudi, od onih koji su svjedočili u la ilahe illellah, kojima se Allah bude htio smilovati – prepoznaće se po tragovima sedžde.

Vatra će gutati cijelo ljudsko tijelo, samo ne mjesta koja su padala na sedždu, jer je njoj Allah zabranio da guta tragove sedžde.

Oni će nagorjeli izići iz Vatre, pa će biti poliveni vodom života, te će od toga početi bujati kao što zrnevlje buja u nanosu bujice.

Zatim će Allah završiti suđenje ljudima, a ostaće jedan čovjek okrenut licem prema Vatri. To će biti posljednji stanovnik Vatre koji će ući u Džennet.“[8]

Ovaj hadis ukazuje da će poslije šefa’ata poslanika i ostalih kome Allah dozvoli da čine šefa’at, Allah svojom milošću izvesti iz Vatre koga bude htio od onih koji su svjedočili u la ilahe illellah i da će to biti posljednja skupina ljudi koji će izaći iz Vatre, te da su oni bili od onih koji su klanjali, što znači da su imali iza sebe djela, ali su im loša djela, ipak, pretegnula pa su zbog toga ušli u Vatru.

Zaključak: Ovaj hadis se može razumjeti na dva načina:

• Ili da se odnosi na posebnu kategoriju ljudi i na posebna stanja, na one koji iz šerijatskih razloga nisu mogli da čine djela i kao takvi umru. Odnosi se na čovjeka koji je iskreno izgovorio Kelimei-šehadet, vjerujući u te riječi, a nakon toga odmah umro ili bio ubijen i nije bio u prilici da čini dobra djela. Takav će ući u Džennet zbog riječi Kelimei-šehadeta i zbog svoje iskrenosti.
• Ili da, kada se kaže u hadisu, “sigurno ću izvesti iz Vatre svakog koji je rekao: la ilahe illellah.“, da se podrazumijeva da će to biti samo onaj koji je radio ono na što upućuju te riječi, od namaza, zekata, posta, hadždža i ostalih obaveza koje nam islam naređuje, kao što to potvrđuju posljednja tri hadisa.

Nije ispravno koristiti ovaj hadis kao dokaz da će ući u Džennet onaj ko živi među muslimanima i odbija da izvršava islamske obaveze, te čini ono što je vjerom zabranjeno.

Djela su jedan je od temelja imana. Iman se mora sastojati od uvjerenja srcem, očitovanja jezikom i fizičkih djela, tako da se za onoga ko ostavi djela ne može kazati da je u imanu, jer postoji djelo vanjštine i unutarnje djelo, i zato rob ako je u prilici mora da uradi i djelo srca i fizičko djelo, kao što Uzvišeni kaže:

Tako mi vremena, čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine.[9]

Ovdje je Uzvišeni Allah razdvojio djelo srca, odnosno vjerovanje, i fizička djela tijela, odnosno dobra djela.

Zatim je pojasnio da je onaj ko nema fizičkih djela na gubitku.

Zato onome ko namjerno ostavi činjenje dobrih djela neće koristiti Kelimei-šehadet, jer nije te riječi sproveo u praksu, a živio je među muslimanima.

Onaj ko nije izvršavao islamske dužnosti namjerno i ko je kršio zabrane, oslanjajući se da će zbog Kelimei-šehadeta ući u Džennet, neće imati udjela u tome i nema dokaza koji opravdava njegov postupak.

Također, može se kazati da je ovaj hadis uopšten (mudžmel), a da ima drugih hadisa koji ga pojašnjavaju (mufasal), tako da se ne može uzeti samo jedan, a ostaviti drugi.

Hadisi koji detaljno govore o ovoj temi ukazuju da su dobra djela obavezna, a također i ajeti ukazuju da su djela sastavni dio imana (vjerovanja), kao što smo to već kazali.

Zbog toga će onaj ko posljednji iziđe iz Vatre imati namaz, a meleki će ga prepoznati po tragovima sedžde. Tako da ne možemo uzeti samo jedan dio dokaza, a druge dokaze zapostaviti, nego trebamo spojiti sve što je kazano na ovu temu.

Naravno, ovo nije jedini hadis koji govori o ovoj temi, postoje i mnogi drugi hadisi koji govore o ovoj temi pojašnjavajući jedan drugog.

[1] Bilježi ga Ibn Madže, br. 4049; Hakim, 8460, koji kaže da je ispravan po uslovima Muslima, ali da ga ne bilježi, a ispravnim ga smatra Albani u Sunenu Ibn Madžea.

[2] Tertibul-emalil-humejsijje, 1/16; Šerhu akideti ehlis-sunneh, 2/158.

[3] Bilježi ga Buhari kao muallek-predaju, str. 216; Ebu Nuajm, Hil’jetul-enbija, 4/66; Behavi, Šerhus-sunneh, 1/47.

[4] El-Ferid fi šerhi Kitabit-tevhid, str. 63. Pogledati: Kelimetul-ihlas ve tahkiku me’anaha, str. 9; Džamiul-ulumil-vel-hikem, str. 395.

[5] Medžmu’ur-resail vel-mesailin-nedždijje, 4/298-299.

[6] Bilježi ga Buhari, br. 25, i Muslim, br. 22.

[7] Bilježi ga Buhari, br. 392.

[8] Bilježi ga Buhari, br. 7437, i Muslim, br. 182.

[9] El-Asr, 1-3.