Rukja i hamajlije kod muslimana na našim prostorima

U posljednje vrijeme, a naročito u vrijeme komunizma, mnogi muslimani zaboravili su na Kur’an, napustili njegovo učenje i rad po njemu kao i liječenje putem njega.

Mali broj muslimana posjedovao je Mushaf ili njegov prijevod na bosanski jezik, iz razloga što je bilo teško doći do njega, imajući u vidu uticaj komunizma koji je u tom periodu vladao.

Onaj ko bi i imao Mushaf, stavljao bi ga na policu i veoma rijetko bi dolazio u kontakt sa njim.

Zbog takvog odnosa, pojavila se generacija koja iz Kur’ana nije pamtila ništa, ili vrlo malo, a također nije se znalo da je Kur’an lijek za fizičke i duhovne bolesti.

Kur’an se izučavao u nekim od džamija ili pak u medresama koje su u to vrijeme bile malobrojne, imajući u vidu da je komunistički režim na razne načine pokušavao da muslimane udalji i od islama i od Kur’ana.

Također velik broj muslimana bio je pod uticajem komunizma, pa kada bi ih pogodio sihr ili urok, tražili bi pomoć kod ljekara i u savremenoj medicini. A kada bi izgubili svaku nadu u izlječenje, odlazili bi sihirbazima koji bi im zapisivali i pravili hamajlije i talismane, te bi na taj način još više zapadali u problem.

Zbog ovakvog stanja, muslimani su zapostavili ili nisu ni znali za rukju i liječenje Kur’anom na propisan način, osim veoma malog broja njih.

Što se tiče hamajlija (zapisi), one su veoma mnogo raširene i veliki broj ljudi ih nosi i kači kako bi ih one sačuvale nedaća ili kako bi putem njih ostvarili sreću, ili se sačuvali uroka.

Također, i djeci se zapisuje, bilo da se to radi putem pisanja kur’anskih ajeta, stavljanjem crvenog konca na koji se uči nešto od Kur’ana ili, pak, nošenjem tisovine[1], a sve s ciljem zaštite od uroka.

Kada je korištenje hamajlija i zapisa uzelo velikog maha, pojedinci su počeli da se posebno bave time, zapisujući i prodavajući hamajlije kao svaku drugu robu. Čak su i neke hodže po džamijama bile iskušane tom pojavom, imajući u vidu da su znali pisati i čitati harfove.

Veliki broj onih koji pišu i prodaju hamajlije surađuju sa džinima šejtanima, pa u hamajlije zapisuju njihova imena, simbole, znakove, a tome dodaju i neke kur’anske ajete kako bi obmanuli ljude. Zatim zapise stežu i pričvršćuju tako da se veoma teško mogu otvoriti, a ljudi ih kače na sebe kako bi se izliječili od sihra ili zaštitili od uroka, ne pitajući da li su to kur’anski zapisi ili nešto drugo.

Također, oni nisu upoznati ni da je vješanje hamajlija zabranjeno, pa makar u njima bio samo Kur’an.

Sve ovo se dešava zbog neznanja koje među ljudima postoji kao i njihove udaljenosti od islama i njegovog ispravnog shvatanja.

Kada je Allah oslobodio muslimane komunističkog jarma i dao da se vjera slobodno ispoljava, veliki broj ljudi vratio se islamu, njegovom praktikovanju i izučavanju, tako da se pojavila potreba za štampanjem hiljada Mushafa, što je dovelo da se Kur’an više uči, izučava i pamti.

Kada se raširilo učenje i pamćenje Kur’ana, raširilo se i liječenje njime i to na način kako je to pojasnio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ljudi su spoznali da su Kur’an i poslaničke dove jedan od najvećih lijekova za fizičke i duhovne bolesti, a neki su se počeli posebno baviti rukjom kao vidom liječenja Kur’anom.

Ljudi odlaze u džamije tragajući za onima koji će im učiti rukje, no, međutim, veliki broj njih nije mogao naći nekoga ko se rukjom bavi na šerijatski ispravan način, a pošto nisu pravili razliku između šerijatske rukje i one koja je zabranjena, odlazili su onima koji su tvrdili da liječe Kur’anom, a u stvarnosti radilo se o sihirbazima i gatarima koji su iskoristili potrebe ljudi i njihovo neznanje.

Mnogi od njih su putem raznih medija počeli da se promovišu kao ljudi koji liječe raznovrsne bolesti.

Zbog ovakvog stanja pojavila se potreba za pojašnjavanjem ispravnog načina liječenja Kur’anom i njegovo razlikovanje od neispravnog koje u sebi sadrži vidove širka, te su napisana i prevedena djela u kojim se pojašnjava šerijatski način liječenja Kur’anom, a što je naišlo na veliki prijem kod muslimana.

Što se tiče prevedenih knjiga, najpoznatije su:

• Zaštita od šejtana i džina[2]
• Oštri mač u borbi protiv zlih sihirbaza[3]

Jedna od najznačajnijih napisanih knjiga na bosanskom jeziku je knjiga pod nazivom Liječenje Kur’anom doktora Muharema Štulanovića.   

Dr. Muharem Štulanović svoju knjigu otpočeo je ajetom:

Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima on samo povećava propast.[4]

U nastavku Dr. Štulanović veli: „Obaveza je islamske uleme da na jednom makroplanu bdije nad ispravnom akidom, ideologijom islamskog ummeta.

Mnogi pojedinci i grupe muslimana, nažalost, svjesno ili nesvjesno, izlaze iz vjere i ulaze u vode apostazije, idući raznim gatarima, vračarima, astrolozima i opsjenarima, govoreći kako su im oni ‘sve pogodili’, odnosno, tvrdeći da oni poznaju ‘gajb’.“[5]

Također je spomenuo neke od situacija u Bosni gdje se Allahovom dozvolom izliječilo od sihra, a potom je napravio razliku između propisanog i nepropisanog liječenja, prenoseći riječi iz knjige Oštri mač u borbi protiv zlih sihirbaza, čiji je autor Vehid Abdusselam Bali.

On kaže: „Kod koga se nađu neki od sljedećih znakova, znaj da je on sihirbaz bez ikakve sumnje. To su ovi znakovi:

• Raspituje se o podacima bolesnika, njegovih roditelja, majke.
• Uzima privatne bolesnikove stvari (kao što su odjeća, maramice, kapa itd.)
• Ponekad zahtijeva da mu se dovede životinja određenih osobina i da se zakolje, bez spominjanja Allahovog imena. Ponekad njenom krvlju namaže bolesna mjesta ili baci žrtvu na pusto mjesto.
• Piše talismane (vradžbine, zapise).
• Uči čarolije i izgovara nerazumljive talismane.
• Daje bolesniku zapise koji se sastoje od četverouglova na kojima su slova i brojevi.
• Naređuje bolesniku da se izdvoji od ljudi jedan određen period, boraveći u sobi u koju ne ulazi sunčeva svjetlost.
• Ponekad traži od bolesnika da se ne pere vodom jedan određen period, uglavnom 40 dana, a ovaj znak upućuje na to da se radi o džinu kršćaninu koji služi sahira.
• Daje bolesniku stvari koje će zakopati u zemlju.
• Daje bolesniku papire koje će spaliti i nakaditi se njima.
• Priča nerazumljivim govorom.
• Ponekad sihirbaz obavještava bolesnika o njegovom imenu, imenu grada iz kojeg je i o problemu zbog kojeg je došao prije nego mu ovaj i saopšti to.
• Piše bolesniku isprekidana slova na papir (zapis) ili na posudu od grnčarije bijele boje a onda naređuje bolesniku da to rastapa i pije.“[6]

Sve knjige koje spominju liječenje na ovaj način nije dozvoljeno koristiti.[7]

Potom je doktor Štulanović spominjao svojstva onoga ko liječi, te da on mora imati ispravno vjerovanje i kada su u pitanju njegove riječi i njegovi postupci.

Zatim je spomenuo neke od ajeta koji se trebaju učiti, kao što su npr. sura Fatiha, početak Bekare, Ajetul-kursijja, kraj sure Bekare i sl.[8]

Doktor Štulanović spomenuo je i dokaze koji dozvoljavaju rukju, a jedan od njih je i predaja koju bilježi Buhari od Aiše da je Poslanik, kada bi pošao spavati, puhao u svoje ruke uz učenja sura Ihlas, Felek i Nas, a zatim bi potrao po licu i po čitavom tijelu dokle je mogao dohvatiti.[9]

Također, Buhari bilježi od Aiše da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oboljelima učio: „Ukloni bolest, Gospodaru ljudi, izliječi, jer Ti si Onaj koji daješ zdravlje. Nema izlječenja osim Tvoga ozdravljenja, koje se ne povlači pred bolešću.“[10]/[11]

Zatim je spomenuo uvjete pravovaljane rukje, kazavši:

• Rukja mora imati monoteistički sadržaj i definitivno biti bez primjesa širka.

Ne smije sadržavati nikakvu zakletvu sa bilo kojim Allahovim stvorenjem, kao što su Sunce, Mjesec, zvijezde, džini, meleci itd. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ko se zakune nečim, osim Allahom, počinio je apostaziju.“[12]

• Rukja, također, ne smije sadržavati dovu ili traženje pomoći od Allahovih stvorenja u stvarima koje može samo Allah, dželle šanuhu, i koje su samo u Njegovim kompetencijama.

U Kur’anu stoji:

A oni kojima se, pored Njega klanjate, ne posjeduju ništa.[13]

Ako im se molite, ne čuju vašu molbu, a i da čuju, ne bi vam se odazvali; na Sudnjem danu će poreći da ste ih Njemu ravnim smatrali.[14]

• Rukja ne smije sadržavati sihr i vradžbinu. Sihr je haram (zabranjen) i pravno se tretira vidom apostazije.
• Rukja ne smije biti ni od onoga ko ogleda, gata ili proriče, pa makar i ne bio sihirbaz.
• Rukja mora biti razumljivog značenja, jer ono što se ne razumije može imati značenje apostazije.

Rukja treba biti u vidu forme koja je prenesena od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i generacije ashaba.“[15]

Zbog velikog broja loših ljudi i lažova koji se predstavljaju narodu kao liječnici od sihra i raznoraznih bolesti, a ustvari su sihirbazi i lažovi, uzimajući imetak na bespravan način i negativno utičući na njihovo vjerovanje, nažalost još uvijek postoji dobar broj onih koji im vjeruju, od njih traže izlječenje i zapise kako bi se sačuvali uroka.

Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 9: Rukja, hamajlije i sihr – mr. Jakub Alagić

[1] Neki ljudi tvrde da Allah čuva onoga ko nosi komad ovog drveta.

[2] Autor: šejh Vehid Abdusselam Bali, a predgovor ovoj knjizi napisao je šejh Ebu Bekr Džezairi.

[3] Autor: šejh Vehid Abdusselam Bali.

[4] El-Isra, 82.

[5] Liječenje Kur’anom, str. 10.

[6] Essarimu’l Bettar fit-tessadi lis-seharetil-ešrar / Oštri mač u borbi protiv zlih sihirbaza, str. 177.

[7] Pogledati: Liječenje Kur’anom, str. 14-15.

[8] Pogledati: Prethodni izvor, 56-75.

[9] Bilježi ga Buhari, br. 5017, str. 960.

[10] Bilježi ga Buhari, br. 5675, str. 1074; Muslim, br. 46, str. 969.

[11] Pogledati: Liječenje Kur’anom, str. 76-82.

[12] Bilježi ga Tirmizi, br. 1535, str. 363; Ahmed, 10/249, br. 6072; Hakim, 1/65, koji kaže da je hadis ispravan prema uslovima Buharija i Muslima, ali ga oni nisu zabilježili.

[13] Fatir, 13.

[14] Fatir, 14.

[15] Liječenje Kur’anom, str. 83-85. Pogledati: Fethul-Bari, 10/195.