Hamajlije u kojima se nalazi samo Kur’an ili zikr 2. dio

Odgovor na drugi dokaz:

Što se tiče dokazivanja dozvole hamajlija putem analogije (poređenje) sa rukjom, kažemo da se tu radi o pogrešnoj analogiji, tj. analogiji dvije različite pojave, jer šerijatska rukja dozvoljena je posebnim tekstom koji je izuzima od ostalih zabranjenih rukji koje u sebi imaju širka.

Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio rukju, došli su mu neki ashabi i kazali mu da su oni u predislamskom periodu praktikovali rukju od koje su imali koristi.

On je tada rekao da mu oni pokažu o čemu se radi, pa kada su to učinili, on je odobrio onu koja u sebi ne sadrži širk, kazavši: „Nema smetnje da se koristi rukja koja u sebi ne sadrži širk.“[1]

A što se tiče hamajlija, iako su one bile poznate prije islama, oni nisu postavljali pitanje u vezi sa njima, niti je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bilo što od toga dozvolio, pa ostaje isti hukm, tj. propis, koji je donijet na osnovu hadisa: „Zaista su rukja, hamajlije i gatanje širk.“[2] – a to je zabrana.

Na neispravnost ovog vida analogije[3] ukazuje i činjenica da korist i liječenje Kur’anom i zikrovima bivaju zbog berićeta njegovog učenja, a ne zbog vješanja ili dodirivanja papira na kojem je on napisan, kao što su to pojasnili učenjaci prethodnih generacija kada su govorili o načinu rukje.

Kadi Ijad veli: „Korist pljuckanja je teberruk zikrom koji prenosi vazduh ili vlažnosti (do mjesta koje je bolesno), kao što se čini teberruk sa vodom u kojoj je pokvašeno nešto od napisanog zikra.“[4]

Također kaže: „Korist puhanja i pljuckanja je traženje berićeta putem onoga što izađe od vlažnosti, ili putem vazduha koji sa sobom nosi rukju (pomiješan sa zikrom).“[5]

Ševkani veli: „Ibn Ebi Džemre kaže: ‘Pljuckanje tokom rukje biva nakon učenja, kako bi se postigao berićet učenja na organima do kojih dođe vlažnost pljuckanja.’“[6]

Zatim, šejtan se tjera učenjem zikra, a ne njegovim pisanjem i vješanjem, kao što Uzvišeni veli:

A ako šejtan pokuša da te na zlo navede, ti potraži utočište u Allaha, On uistinu sve čuje i zna.[7]

Dakle, Allah nam naređuje da zaštitu tražimo putem učenja zikra, a ne putem vješanja.

Također je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio da se šejtan tjera zikrom i učenjem Kur’ana, a ne njegovim kačenjem i vješanjem: „Nemojte od vaših kuća činiti grobnice. Doista šejtan bježi iz kuće u kojoj se uči sura Bekara.“[8]

Dakle, kazao je: u kojoj se uči sura Bekara, a ne: u kojoj se vješa ova sura.

Da li bi uticalo na šejtana ukoliko bi se ova sura okačila u kući i da li bi ta sura u tom slučaju imala posebnost na koju je ukazao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem? Koliko samo ima kuća u kojima se nalaze Mushafi, a šejtani noće u njima.

Također Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Ko po noći prouči zadnja dva ajeta sure Bekare, biće mu dovoljno.“[9] Nije rekao: Ko okači ove ajete.

Ovakvih primjera ima  još mnogo.

Da je vješanje hamajlija dozvoljeno i da ono ima status rukji, o tome bi nas obavijestio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jer je vješanje hamajlija lakše od učenja sure Bekare u kući i lakše je od učenja zadnja dva ajeta sure Bekare svake noći.

A ukoliko neko kaže da je dozvola rukje došla nakon što su ashabi o njoj pitali, te da su pitali i o hamajlijama, on bi im i njih dozvolio – kao što je slučaj i sa onim koji dozvoljavaju učenje Kur’ana umrlima analogno na dozvolu sadake i hadža za njih – kažemo da je to ništavna analogija iz razloga što je šerijat upotpunjen i što je vjera usavršena.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio je ummetu sve što je potrebno bez obzira da li bio upitan o tome ili ne.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije svoj ummet podsticao na taj postupak (vješanje hamajlija), a da je taj postupak bio propisan on ga ne bi zapostavio, nego bi ga preporučio i dodatno pojasnio, kao što kaže Ebu Zerr: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio nas je tako, da čak i ptica na nebu ne pomjeri svoja krila, a da nam o tome nije dao neko znanje.“[10]

Muslim bilježi u svome Sahihu od Abdullaha b. Amra b. El-Asa da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: „Nije bio vjerovjesnik prije mene a da mu nije bila obaveza da svome ummetu pojasni ono što im koristi i da ih upozori na ono što im šteti.“[11]

Ukoliko dozvolimo ovakav vid argumentacije (dokazivanja), onda bi se moglo reći da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mnoge stvari ostavio nejasne i da nije pojasnio, jer ga o njima nije niko pitao, iz čega proizlazi da šerijat nije upotpunjen. Ovakvo razmišljanje nije dozvoljeno i vid je kufra.

Na osnovu ovog zaključujemo da dozvola hamajlija analogno na dozvolu rukje nije ispravna, a Allah najbolje zna.

Odgovor na treći dokaz:

Razumjevanje hadisa: „Ko na sebe okači nešto, biće mu prepušten.“[12]

Odgovor na njega jeste da nema sumnje u to da se prilikom liječenja Kur’anom treba pouzdati u Allaha, i to je tačno, međutim ono mora biti na način propisan šerijatom, a šerijat nas upućuje na učenje Kur’ana i zikrova i na liječenje putem učenja, a ne putem vješanja.

Ukoliko bi se onaj ko okači nešto od Kur’ana oslonio na njega, onda bi nam bilo dovoljno da okačimo Kur’an i da okačimo jutarnje i večernje zikrove na vrat i da ih ne učimo, no međutim to je skretanje sa ispravnog i potvrđenog puta vezanog na način rukje koji nam je Sunnetom pojašnjen na put koji nije potvrđen i ispravan.[13]

Odgovor na četvrti dokaz:

Što se tiče predaje od Abdullaha b. Amra b. El-Asa, ona je slaba i neispravna, kao što je pojasnio Šejh Albani, a ako bismo i rekli da je ispravna, onda je ispravna kao mevkuf-predaja koja seže do njega (Abdullaha), a ne do Poslanika, i to je vid njegovog ličnog idžtihada kojem su se drugi suprotstavili.

Imam Ševkani veli: „Preneseni su argumenti koji zabranjuju kačenje i nošenje hamajlija i zapisa, tako da se govor Abdullaha b. Amra ne može uzeti kao dokaz.“[14]

Zatim, sunnet je da se malom djetetu uči, a ne da se na njega nešto vješa, na što ukazuje predaja koju je zabilježio Buhari od Ibn Abbasa koji kaže: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, običavao je tražiti zaštitu za Hasana i Husejna govoreći: ‘Vaš otac (Ibrahim, alejhisselam) ovim (riječima) tražio je zaštitu za Ismaila i Ishaka: Tražim zaštitu s potpunim Allahovim riječima od svakog šejtana i otrovnice i od svakog oka urokljivoga.‘“[15]

Da je bilo od sunneta kačenje i vješanje hamajlija, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi to praktikovao.

Što se tiče njihovih riječi da se ono što se od Kur’ana zapiše ne smatra hamajlijom (temimom), kao i ono što se kači nakon nedaće, te riječi se suprotstavljaju definiciji temime, jer temima (hamajlija) je sve što se vješa i služi za zaštitu od nedaća koje su se desile ili koje se mogu desiti.

Odabrano mišljenje

To je mišljene onih koji zabranjuju vješanje hamajlija u kojima je napisano nešto od Kur’ana, zikrova ili dova, jer njihovi su dokazi jači, a na takav način se i štiti tevhid od bilo kakve primjese i mogućnosti dodira sa širkom.

I pored činjenice da mišljenje koje dozvoljava ovaj postupak zastupaju neki od učenjaka prethodnih generacija koji su poznati po ugledu i znanju, ipak osobina ummeta je pokornost Allahu i Poslaniku, te daje prednost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u odnosu na govor učenjaka, imajući u vidu da se ljudi poznaju po istini, a ne istina po ljudima.

Ovo je mišljenje odabrano iz nekoliko aspekata[16]:

Prvi: Na njega ukazuju argumenti općeg karaktera koji zabranjuju kačenje hamajlija, kao što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli: „Zaista su rukja, hamajlije i gatanje širk.“[17]

Ne postoji predaja koja posebno izuzima vješanje Kur’ana iz ove opće zabrane. Argument općeg karaktera nije dozvoljeno suziti osim ako postoji drugi tekst koji ga pobliže pojašnjava jer usulsko pravilo glasi: Argument općeg karaktera ostaje onakav kakvim je izrečen, osim u slučaju kada se nešto iz njega izuzme drugim argumentima.

Da je to kojim slučajem bilo dozvoljeno, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi ga pojasnio, kao što je to učinio i sa rukjom.

Imajući u vidu da se iz te zabrane ne izuzima bilo koji vid hamajlija, ostajemo pri pravilu opće zabrane koje ukazuje na nedozvoljenost tog postupka.

Drugi: Pravilo pravne prevencije koje koriste oni koji zabranjuju ovaj vid hamajlija.

Ovo je veoma jak argument posebno ako se uzme u obzir da onaj ko zapisuje i koji pravi hamajlije, taj zapis zatvori toliko jako da ga je veoma teško otvoriti, a onaj ko ga koristi ne čita ga i ne provjerava šta je u njemu napisano, nego ga okači na sebe ili ostavi na neko mjesto.

Na takav način se otvaraju vrata gatarima i sihirbazima koji pored ajeta pišu i imena džina, njihove simbole i sl. i na takav način vežu džine za onog koji nosi hamajliju.

Pojašnjavajući ovo, Hafiz Hakemi veli: „Nema sumnje da je zabrana tog postupka vid pravne prevencije i zaštite čistog vjerovanja (tevhida), posebno u našem vremenu.

Ako je ovo prezirala i smatrala pokuđenim većina ashaba i tabi’ina u periodu koji je bio poznat kao period čistog vjerovanja i čiji je iman u srcima bio velik poput brda, onda je pokuđenost toga u našem vremenu prepunom iskušenja još veća.

Pogotovo ovo je opasno ako se uzme u obzir činjenica da neki ovu pojavu koriste kao sredstvo preko kojeg čine veoma jasne harame, na način da ispod napisanog ajeta, sure ili Bismile, zapisuju šejtanske zapise i stavljaju šejtanske talismane i znakove koje ne poznaje osim onaj ko ima uvida u ono što pišu.“[18]

Treći: Iz stava koji dozvoljava ovu pojavu proizlazi nemarnost ljudi koji sa ovim zapisima ulaze u razna prljava mjesta u koja ne dolikuje da se u njih ulazi sa ajetima iz Kur’ana ili sa napisanim Allahovim imenima, poput toaleta, ili ih vješaju na malu djecu koja su često prljava (od nedžaseta), što dovodi do omalovažavanja ajeta i dova.

Od Ibrahima Nehaija se prenosi da je on prezirao stavljanje i vješanje tih vidova zaštite na djecu, te da je govorio: „Oni to nose i u toalete.“[19]

Sejjid Muhamed Sidik Hasan kaže: „Odabrano mišljenje kada je u pitanju ova tematika (nošenje hamajlije) jeste da je bolje u svakom slučaju ne vješati ovakve hamajlije imajući u vidu da se čini ono što je potvrđeno (u Sunnetu), a ne ono što nije.“[20]

Vjerovanje Bošnjaka između ispravnog i pogrešnog; Knjiga 9: Rukja, hamajlije i sihr – mr. Jakub Alagić

[1] Bilježi ga Muslim, br. 64, str. 972.

[2] Bilježi ga Ebu Davud, br. 3883, str. 697; Hakim, 4/241, koji kaže da je lanac ovog hadisa ispravan prema uslovima Buharija i Muslima, a da ga oni nisu zabilježili. Sa njim se slaže i Zehebi.

[3] Pogledati: Tejsirul-azizil-hamid, str. 160.

[4] Fethul-Bari, 10/197.

[5] Šerhun-Nevevi li Sahihi Muslim, 14/182.

[6] Nejlul-evtar, 4/201.

[7] El-E’araf, 200.

[8] Bilježi ga Muslim, br. 212, str. 315.

[9] Bilježi ga Buhari, br. 5009, str. 959; Muslim, br. 256, str. 324.

[10] Bilježi ga Ahmed, 35/290, br. 21361, a dobrim ga smatra šejh Arnaut. Bilježi ga i Ebu Ja’la, 9/46, Bezzar u Kešful-estar, 1/88; Ibn Hibban, 1/267; Taberani u El-Kebiru, 2/155.

[11] Bilježi ga Muslim, br. 1844, str. 828.

[12] Bilježi ga Tirmizi, br. 2072, str. 468; Ahmed, 31/81, br. 18786, a ispravnim ga smatra Albani u Tirmizijevom Sunenu.

[13] Pogledati: El-Kelimut-tajjib, str. 85, komentar: 39.

[14] Tuhfetuz-zakirin, str. 193.

[15] Bilježi ga Buhari, br. 3371, str. 609.

[16] Pogledati: Tuhfetul-Ahvezi, 6/171; Fethul-medžid, 1/89-90.

[17] Bilježi ga Ebu Davud, br. 3883, str. 697; Hakim, 4/241, koji kaže da je lanac ovog hadisa ispravan prema uslovima Buharija i Muslima, a da ga oni nisu zabilježili. Sa njim se slaže i Zehebi.

[18] Mearidžul-kubul, 2/638.

[19] Musannef Ibn Ebi Šejbe, 5/36.

[20] Ed-dinul-halis, 2/237.